Radnja djela Edwarda Goreyja često je smještena u hibridno viktorijanskoedvardijansko razdoblje, a u toj vremenskoj neodredivosti nerijetko sudjeluje i Goreyjevo korištenje komično anakronih detalja. Kao što se u radu pokazuje na primjerima slikovnica The Broken Spoke (1976.), The Object-Lesson (1958.), i The Water Flowers (1976.), Goreyjeva poigravanja s postupcima kao što su simultanost, digresija i ponavljanje unutar okvira nonsensa pozivaju na promišljanje bezvremenosti i beskonačnosti. Riječ je o postupcima koji neminovno privlače čitateljevu pozornost i usmjeravaju je na oblik i strukturu Goreyjevih djela, a sličan je i učinak njegovih intertekstualnih citiranja vremenskih motiva iz drugih tekstova, kao što je slučaj s parodijskom transplantacijom Dickensovih duhova koji putuju kroz vrijeme (The Haunted Tea-Cosy, 1997.). No, unatoč takvu ogoljavanju oblika, Goreyjevi tekstovi učestalo postižu ozbiljno-smiješnu kombinaciju tonaliteta kojom se komplicira njihovo pojednostavljeno čitanje u jedinstveno komičnome ključu. Riječ je o osobini koja je potaknula komentatore Goreyjevih djela da u njima prepoznaju „melankoličnu i egzistencijalnu nelagodu“ (Kindley 2018.), a koju Gorey, između ostalog, postiže i relativno učestalim pojavljivanjem sablasti. Radi se o pojavama koje nužno upozoravaju na pitanje vremena, pokazujući istovremeno na prošlost i na budućnost. Rad se zaključuje pitanjem o tome što takvo dvosmjerno kretanje može značiti za čitateljsko iskustvo u susretima s Goreyjevim tajanstvenim sablastima.