Uvod: Enteralno hranjenje provodi se kod bolesnika koji imaju poremećaj gutanja (disfagija). Hranjenje uporabom perkutane gastrostome (engl. PEG) indicirano je kod bolesnika koji duže od 4 tjedna nisu u sposobnosti uzimati hranu peroralnim putem, dok je za bolesnike kod kojih se očekuje oporavak sposobnosti gutanja u periodu kraćem od 4 tjedna preporučeno hranjenje uporabom nazogastrične sonde (engl. NGS). Uspostavljanje ponovne peroralne prehrane ovisi o različitim čimbenicima, zahtijeva individualni pristup bolesniku u koji su uključeni svi članovi interdisciplinarnog zdravstvenog tima. Cilj: Svrha rada je prikazati uzorak bolesnika koji su imali poremećaj gutanja, a tijekom liječenja uporabljene su metode NGS i PEG u odnosu na ukupan broj bolesnika, koji su se nalazili na medicinskoj rehabilitaciji, i to poslije traumatske ozljede mozga. Opisuje skupinu ispitanika kod kojih je došlo do oporavka sposobnosti gutanja na završetku medicinske rehabilitacije u odnosu na uporabljene metode zdravstvene njege. Rezultati omogućavaju usporedbu krajnjih ishoda liječenja bolesnika prilikom otpusta, koja se odnosi na sposobnost gutanja, te su statistički mjerljivi i komparabilni. Zaključak: Enteralno hranjenje bolesnika indicirano je za osiguravanje nutritivnog balansa bolesnika koji su pretrpjeli traumu mozga te kod kojih je verificirano postojanje poremećaja akta gutanja. Hranjenje uporabom PEG-sonde danas je standard u liječenju bolesnika s dugotrajnim poremećajem akta gutanja i znatna je učestalost uporabe metode hranjenja tijekom medicinske rehabilitacije. Cilj osiguravanja nutritivne sigurnosti u bolesnika je smanjenje stope mortaliteta i rizik od nastanka neželjenih komplikacija dekubitus, i skraćenje duljine vremenskog trajanja hospitalizacije te posljedično znatnog smanjenja troškova liječenja.