U središtu pozornosti ovoga rada je ideja emergencije koja pretpostavlja da interagiranje elemenata na mikroravni dovodi do makroefekata koji tvore specifičnu ontološku realnost nesvodljivu na konstitutivne pojedinačne mikrokomponente. Ova ideja primarno se propituje iz rakursa sociologije jer se društvo može razmatrati kao emergentna realnost. Nakon početnih određenja, distingviranja vrsta i ukazivanja na historijski razvitak ideje emergencije, u središnjem dijelu rada prikazuje se kako različite, pa i oprečne, sociološke tradicije tumače emergentnost univerzuma društvenih pojava. Na tom se tragu ideja emergencije identificira kao potencijalno pogodan epistemološki predložak za prevladavanje duboko ukorijenjenih socioloških dihotomija i postizanje većeg stupnja integracije discipline. Kao posebno propulzivan prijedlog u tom smjeru pokazuje se Sawyerova emergencijska paradigma. Potom se razmatra problematika empirijskog ispitivanja emergencije, što u središte pozornosti dovodi metodologiju simulacijskog modeliranja. Razmatranjem tog tematskog sklopa ukazuje se na prednosti primjene simulacijskih modela koje se reflektiraju u heurističkom potencijalu, povećanju eksplanacijske snage, unapređenju metodologije i povećanju stupnja prediktivnosti sociologije. Indiciraju se i njihove manjkavosti, koje se ponajprije ogledaju u potrebi za vjernijim modeliranjem društvenog realiteta te nužnosti da se u simulacijske modele ugrade ključne premise interpretativistički, a ne samo pozitivistički usmjerenih socioloških orijentacija. Ukazuje se i na potencijalni aplikativni doprinos simulacijske metodologije pri eventualnom preveniranju disruptivnih emergentnih pojava poput nasilnih konflikata. U zaključku se akcentira da valja ustrajati na tematiziranju ideje emergencije u sociologiji.