U tekstu autor istražuje modernizacijsku bilancu hrvatskog društva u razdoblju od dvadeset godina nakon rušenja Berlinskog zida. Ponuđeno je pet glavnih tvrdnja. Prvo, hrvatska državna samostalnost nije izravna posljedica rušenja Zida, nego je nastala posebno, kao rezultat autonomne hrvatske obrane od agresije. Drugo, normativno i simbolično hrvatsku je samostalnost odredilo novo dvoziđe: odnos između Zida boli i Schengenskog zida. Taj odnos oblikovao je dvostruku, ali jedinstvenu, modernizacijsku osnovu i zalihu, koja dopušta valjanu optimizaciju hrvatskih razvojnih mogućnosti. Treće, realna transformacija hrvatskog društva, međutim, išla je smjerom čije je glavno obilježje uzmak od suverenosti. On je vidljiv na više temeljnih sektora javnih poslova i u svijetu života (politički sektor, financijski sektor, kulturna industrija, uprava itd.). Četvrto, glavni je korijen uzmaka od suverenosti težnja predatorskih skupina u poduzetništvu i javnom djelovanju prema shemi: kapitalizam da - Hrvatska ne. Njihov je socijalni i politički korijen u totalitarnom razdoblju, a djelovanje se svodi na pokušaj kontinuiteta totalitarne konstrukcijske tradicije u institucionalnom sklopu (zlo)upotrebom sredstava podrijetlom iz demokratske tradicije. Peto, takav se razvojni i modernizacijski model dugoročno ne može održati jer ne može osigurati dotok potrebne količine neplaćenog rada u javnu sferu potreban za primjereno funkcioniranje institucionalnog sklopa i modernu integraciju društva.