Zbog svoje prostorne zaokruženosti i odvojenosti od kopna, otoci su na neki način zasebni i autonomni svjetovi, ali su istovremeno i mjesta susreta mnogobrojnih migracijskih ruta životinja i ljudi. Dijalektičko shvaćanje otočnosti koje proizlazi iz sažimanja predodžbe o otoku kao izoliranom svijetu i otoku kao dinamičnom čvorištu omogućava adekvatnije razumijevanje odnosa otoka i migracija (tj. otočana i migranata) u kontekstu (post)nacionalnih teritorijalnih sustava i globaliziranog tržišta. K tome, dijalektičko rekodiranje pojma otočnosti može pomoći stanovnicima otoka na putu prema istinskoj političkoj emancipaciji, a ujedno poslužiti i kao model društvenog organiziranja u eri obilježenoj čestim i masovnim ograđivanjima (engl. enclosures) i protjerivanjima (engl. expulsions), u kojoj nas sve veći broj postaje nekom vrstom otočana i izbjeglica.