Korpus dvoglasnih napjeva jednostavnog višeglasja iz hrvatskih regija obuhvaća relativno veliku skupinu od oko stotinu napjeva, od čega najveći dio pripada ciklusima dvoglasnih misa čiju kontinuiranu prisutnost pratimo u glazbeno-liturgijskim knjigama obalnog područja sve do kraja 18.-19. stoljeća. Ovaj je rad nastao kao nastavak istraživanja i preliminarnog inventara izvora što ga je 1993. objavio Rudolf Flotzinger, a cilj mu je predstaviti konkretne notne primjere odabranih napjeva u svjetlu novih komparativnih spoznaja. Nakon uvida u historiografiju pojma tzv. «jednostavnog višeglasja», autorica posebnu pažnju posvećuje novoj analizi dvaju najstarijih primjera iz Hrvatske: zadarskom Sanctusu iz 13. stoljeća u svjetlu nove sondaže njegova tropa, te skupini od pet napjeva Benedicamus domino iz dominikanskog samostana u Starom Gradu (otok Hvar) nalazeći konkretne argumente za smještanje ovih napjeva u kontekst srodnih talijanskih izvora «polifonie semplice». Primjeri misnih stavaka iz samostana benediktinki u Cresu, te napjevi iz kantuala franjevačkog samostanu u Zadru (Divnić) iz 17. stoljeća potvrđuju tezu da je očiti razlog tako dugog trajanja srednjovjekovnog načina gradnje dvoglasnog stavka upravo u sociološkom konktestu kojemu ovi napjevi pripadaju. Naime, monastičke zajednice franjevaca, dominikanaca i benediktinaca namjerno su njegovale i stvarale nove napjeve vjerne starom srednjovjekovnom načinu gradnje stavka, prilagođujući time repertoar napjeva interpretativnim dosezima sredine u kojoj i za koju su nastajali.