U radu se prati prostorni razmještaj dubrovačke gradske elite na primjerima obitelji Mençe i Ljutica u razdoblju od uvođenja notarskih spisa (posljednjih desetljeća 13. stoljeća) do sredine 14. stoljeća (vremena Crne smrti). Kombiniranom metodom socijalne topografije i prozopografije autori su nastojali pratiti međuodnos društvenog i posjedovnog statusa ovih obitelji, te raščlaniti pitanje društvene i prostorne povezanosti dviju obitelji, koje su obje po svom statusu početkom 14. stoljeća bile dijelom elitnog gradskog sloja, s ključnom razlikom po kojoj je jedna bila plemićka, a druga pučka. Autori su nastojali naglasiti povezanost društva i prostora u srednjovjekovnom gradu. U radu su ubicirali nekretnine koje su posjedovali ili kojima su se koristili pripadnici nekoliko generacija spomenutih obitelji. Analizirano je njihovo grupiranje u određenim zonama dubrovačkoga predgrađa (kasnije središta grada) koje su ovisile o obiteljskim i profesionalnim vezama, ali i općem razvoju toga dijela grada. To je razdoblje vrlo dinamično u gospodarskom, demografskom, društvenom ali i urbanističkom smislu. Grad se intezivno razvijao i prostorno širio prema sjeveru, gdje su se oblikovale nove poslovno-stambene zone te političko, administrativno i gospodarsko središte grada. Epidemijom kuge 1348. godine te dolaskom Dubrovnika pod vlast ugarske krune deset godina kasnije završava jedna faza društveno-prostornog razvoja grada, u kojoj su obitelji Mençe i Ljutica bile poslovno i obiteljski aktivne.