Dva pjesnika, hrvatski Nikola Šop (1904.-1982.) i slovenski Gregor Strniša (1930.–1987.) – premda ih razlikuje pripadnost epohi i miljeu – imaju zajednički nazivnik: obojica su metafizički pjesnici i, u toj pjesničkoj dimenziji, obojica se bave relativnošću vremena i prostora, to jest vremenitošću i bezvremenošću, prostornošću i besprostornošću, koje nisu ništa drugo nego sinonimi za pojmove ljudskog i božanskog. Obojicu pjesnika dubinski motivira traganje za Posljednjom Istinom. U Šopa ta potreba vuče porijeklo iz njegove osobne tragedije, iz strahovite nesreće koja ga je onesposobila na gotovo trideset godina života i duboko mu obilježila vjeru, nagnavši ga da traga za Bogom novim putovima teologije, filozofije i kozmologije. Strnišin je pristup metafizičkom problemu kontroliraniji, nastaje iz potreba racionalnog i intelektualnog karaktera. To je bjelodano i iz načina na koji se dva pjesnika približavaju Einsteinovoj misli: Šop se približava Einsteinovu modelu svemira isključivo putem vlastite pjesničke intuicije, dok ga Strniša otvoreno preispituje u svojoj prozi, poput one naslovljene Relativnostna pesnitev, u kojoj se prvenstveno usredotočuje na problem pjesničkoga stvaranja.