Nastanak Republike Hrvatske kao subjekta međunarodnog prava nije vezan uz njezino međunarodno priznanje, nego uz proglašenje neovisnosti, može se reći uz stjecanje onih prava i dužnosti na njezinu teritoriju koje imaju sve suverene države. Pitanje kada je Republika Hrvatska postala subjektom međunarodnoga prava se tako svodi na pitanje datuma proglašenja i stjecanja pune suverenosti, ili - što je važnije - na pitanje o efektivnosti ostvarivanja neovisne vlasti. Prema našemu mišljenju je Republika Hrvatska kao subjekt međunarodnoga prava nastala 25. lipnja 1991. donošenjem državnopravnih akata o suverenosti i samostalnosti, implicitno i neovisnosti, uz faktičnu efektivnost vlasti. Brijunskom deklaracijom, 7. srpnja 1991., je Predsjednik Republike Hrvatske preuzeo međunarodnu obvezu o odgodi primjene tih akata na rok od 3 mjeseca. Sabor, koji je isključivo nadležan o tome donijeti odluku, odgodu nije nikada usvojio. Ovdje se radi o sudaru međunarodne pravne obveze i internoga prava. Skloni smo prednost dati međunarodnom pravu i usvojiti gledište da je primjena odluka zaista bila i odgođena. Brijunskom deklaracijom nisu stavljeni izvan snage državotvorni akti doneseni 25. lipnja 1991. Učinak te deklaracije se može promatrati dvojako: nastao je povratak na ranije stanje i gubitak međunarodne pravne osobnosti Republike Hrvatske. Poništio se učinak akata o neovisnosti države, Hrvatska se vratila u status federalne jedinice SFRJ. Prema drugome gledištu su i nadalje ostvarivane puna suverenost i neovisnost, proklamirane 25. lipnja - neovisnost je u kontinuitetu, bez prekida.