Cilj je ovog istraživanja ispitati prediktore prilagodbe roditelja na kroničnu bolest djeteta uključujući relevantne varijable unutar modela rizičnih i zaštitnih faktora (Wallander i Varni, 1998) i to na uzorku i majki i očeva djece s cerebralnom paralizom. U ispitivanje su bili uključeni roditelji 77 djece s cerebralnom paralizom koja pohađaju redovne vrtiće ili škole, a u manjoj mjeri posebne ustanove u osam hrvatskih gradova. Ukupno je sudjelovalo 59 bračnih parova – roditelja djece s cerebralnom paralizom te 18 roditelja bez bračnog partnera (ukupno 75 majki i 61 otac). Rezultati ovog istraživanja pokazuju da pojedini rizični i zaštitni faktori imaju značajne izravne efekte na izraženost psihičkih simptoma kod majki i očeva djece s cerebralnom paralizom. Kao značajni pojedinačni prediktori su se, ovisno o spolu roditelja, izdvojili problemi u ponašanju djeteta, roditeljski stres i neuroticizam. Veća percepcija problema u ponašanju djeteta, intenzivniji roditeljski stres i izraženiji neuroticizam povezani su s lošijom prilagodbom roditelja. Utvrđen je i značajni moderatorski efekt pesimizma i obiteljskog funkcioniranja na odnos između intenziteta roditeljskog stresa i izraženosti psihičkih simptoma kod majki i/ili očeva djece s cerebralnom paralizom: nizak pesimizam i visoka obiteljska kohezivnost i prilagodljivost imaju zaštitnu ulogu u situacijama intenzivnoga roditeljskog stresa. Utvrđena je medijacijska uloga roditeljskog stresa u odnosu između problema u ponašanju kod djeteta i izraženosti psihičkih simptoma kod majki.