Polazeći od pitanja: Kako je vukovarska tragedija bila moguća u Europi na pragu 21. stoljeća?- članak propituje duhovnu klimu Zapada koju obilježava odbijanje duha tragedije koju, na hegelovskoj matrici, karakterizira negiranje datosti. Sve filozofije nakon Hegela ostale su zarobljenice njegovu pristupu konačnom kao negativnom koje treba nadvladati, što se u jednomu dijelu tih strujanja pokazuje i kao negiranje stvarnosti kao takve, posebice u postmodernističkom interpretativizmu. Tehničko-znanstvena civilizacija promatra se kao završna faza detragedizacije Zapada. U drugomu dijelu na interdisciplinarni način povezujemo konkretna povijesna događanja vezana uz tragediju Vukovara s duhovnom klimom Zapada, jer i jedno i drugo karakterizira negiranje datosti tragičnoga u kontekstu utješiteljskoga nihilizma. Vukovar se u načinu i metodama pokazuje kao paradigmatski primjer bilo detragedizacije, bilo renarativizacije kojom se želi iskriviti dogođeno, te postaje model za sve ostale tragedije ratova u bivšoj Jugoslaviji. U zaključku se poziva na obnovu duha tragedije i afirmaciju stvarnosti kao najbolje prevencije protiv sličnih ponavljanja.