U društvenom životu antičke Grčke glazba je ispunjavala vrlo važnu funkciju čineći osnovni dio teorije ethosa. Upravo iz ove teorije proizlazi specifičnost glazbe, koja se najjasnije očituje kroz jedinstvo glazbe i pjesništva, što se smatralo ključnim elementom tadašnjeg odgojno-obrazovnog sustava, odnosno paideie. Ovim aspektom glazbe u svojim su se djelima bavili i poznati grčki filozofi, Platon i Aristotel. Iako je u njihovim postavkama o glazbi moguće pronađi nekoliko dodirnih točaka, detaljnije iščitavanje njihovih djela otkriva nam i mnoštvo razlika u razmišljanju učitelja i njegova učenika. Ovaj rad rezultat je proučavanja njihovih djela te uspoređivanja do sada objavljenih rezultata istraćivanja s tog područja.