Informirani pristanak, koji prvenstveno ima za cilj potaknuti pojedine pacijente i subjekte znanstvenog istraživanja na donošenje autonomnih odluka, i javnozdravstvene mjere poput obveznog cijepljenja protiv zaraznih bolesti, čija uspješnost podrazumijeva usklađenu distribuciju cjepiva široj populaciji, čine se na prvi pogled kao nepomirljive suprotnosti. Rad istražuje mogu li se te suprotnosti pomiriti, tj. može li se informirani pristanak primijeniti u području javnog zdravstva. U prvom dijelu rada daje se kratak pregled glavnih značajki informiranog pristanka i njegove važnosti u liječenju pacijenata. Drugi dio rada bavi se pitanjem imunizacije. Ako nemaju pristanak pacijenata i ne postoji zakonska obveza cijepljenja, smatra se da liječnici prilikom cijepljenja zadiru u tjelesni integritet drugih osoba te se njihov čin može smatrati napadom i povlačiti naknadu nematerijalne štete. Imunitet krda kao “javno dobro” može se postići samo ako svi ljudi podjednako podliježu javnozdravstvenim mjerama. U ovom trenutku, ključno je pitanje predstavljaju li informirani pristanak i pripadajuća sloboda odlučivanja prijetnju ostvarivanju ovog javnozdravstvenog cilja. Na ovo pitanje doista treba odgovoriti jer cijepljenje može, iako rijetko, dovesti do medicinskih komplikacija, koje potom mogu dovesti do visokih troškova liječenja, gubitka prihoda i, iznimno rijetko, do smrti. Svrha ovog rada je pokazati da bi otkrivanje rizika i dobrobiti imunizacije u okviru javnozdravstvenih programa moglo pridonijeti provođenju temeljnih bioetičkih postulata u praksi: uspostavljanju i njegovanju međusobnog povjerenja između liječnika i pacijenata, što sve može pridonijeti višoj stopi procijepljenosti stanovništva.