Autor analizira nedostatke teorije višerazinskog upravljanja, koja se nastoji nametnuti kao dominantna teorija europske integracije. Svoj je život teorija višerazinskog upravljanja započela u radovima Garya Marksa, koji je suprotstavlja funkcionalističkim i intergovernmentalističkim teorijama. U prvom se dijelu rada daje detaljan prikaz višerazinskog upravljanja na osnovi radova Garya Marksa i drugih teoretičara. Teorija je nastala ponajprije kao objašnjenje strukturne politike Europske unije, ali je naknadnim teorijskim i metodološkim razvojem zadobila opću primjenjivost. Zatim se teorija višerazinskog upravljanja podvrgava trorazinskoj kritici s intergovernmentalističke pozicije. Kvantitativnom razinom kritike nastoji se kroz nastanak i evoluciju Strukturnih fondova dokazati intergovernmentalni karakter strukturne politike. Institucionalna razina kritike analizira ključne aktere na supranacionalnoj i subnacionalnoj razini. Pokazuje se kako je teorija višerazinskog upravljanja prejudicirala institucionalni značaj i stvarni politički utjecaj pojedinih institucija, u prvom redu Europske komisije i regionalnih vlasti. Zaključna je razina kritike kvalitativna. Usmjerena je na policy-proces i nastoji dokazati da se intergovernmentalni karakter strukturne politike Europske unije nije promijenio. Nacionalne države i njihove središnje vlade i dalje imaju premoćnu ulogu u domaćim i supranacionalnim (europskim) poslovima.