In analyzing numerous fragments from archival materials and bibliography, the author of this contribution described the most known Istrian woods: forests of Montona, Siana and Leme, Cornaria, Vidorno ...and Lisignamoro. By area, some of them were large, other were small. In the past times, Istrian woods were exploited in different ways and from remote ages were remembered the most by high-quality wood, particularly in the period of Venetian government (from the 12th to the 18th century), which proclaimed publicly a very precise laws for their protection and conservancy and very severe punishments for the violators. During the Austrian (1797 – 1918) and the Italian (1918 – 1943) government Istrian woods were highly promoted, so a considerable number of ordinances and boundary stones are related to that period of Istrian history. In Venetian era the Motovun Forest, as the largest in Istria and also one of the most significant in whole state territory, was very important, while during the Austrian government Šijana Forest was famous. The latter was regulated as a park and walking zone for the upper classes coming there by coach and after by tram. All Istrian woods were not marked by boundary stones, but for those described in this contribution the marks on the ground are visible at present time and some of them are almost completely conserved. Although on quite different bases, the current legislation regulates taking care of Istrian woods in our days too, in order to conserve them the more possible for the coming generations.
Prispevek obravnava sodelovanje krške galeje v eni največjih pomorskih bitk v svetovni zgodovini, v bitki pri Lepantu, ki se je odvila 7. oktobra 1751 v sklopu beneško- osmanske Ciprske vojne ...(1570‒1573), v kateri so Benetke izg ubile ta pomemben levantski otok. V omenjeni bitki so namreč na strani Beneške republike sodelovale tudi galeje z vzhodne obale Jadrana, ena od njih je bila tudi krška. Ker je leta 2003 že izšla knjiga o creški galeji v službi Benetk, v kateri je posebno in obsežno poglavje posvečeno prav njenemu sodelovanju v omenjeni bitki, avtor v tem prispevku primerja dostopne in znane podatke o obeh galejah, creški in krški, ter ugotavlja, da o slednji zaradi pomanjkanja konkretnih zgodovinskih virov vemo precej manj. Ker pa sta se galeji v bitki bojevali na istem krilu, je mogoče za to, kar je znanega o creški galeji, sklepati, da velja tudi za krško, s čimer o slednji pridobimo precej več verjetnih podatkov. Članek tako postreže s številnimi novimi, doslej neznanimi podrobnostmi in predstavlja pomemben prispevek k boljšemu razumevanju vloge in pomena krške galeje v bitki pri Lepantu.
Ukratko se osvrnuvši na najznačajnije događaje na Karojštini krajem XIX. i u prvih desetak godina XX. stoljeća, autor opisuje političko i gospodarsko stanje, pitanje opskrbe vodom i otvaranje škola s ...nastavom na hrvatskom jeziku. Piše o hrvatskom narodnom preporodu u karojskim selima te o Parenzani, željezničkoj pruzi koja je prolazila i ovim krajem. Dotiče se i gradnje i obnove sakralnih objekata spomenutoga kraja. Ističe osobitu važnost dugo zaboravljenoga lokaliteta Valigaštar, o kojem se posljednjih dvadesetak godina sve više piše, otkako je njegovo iznimno značenje, poglavito za srednjovjekovnu povijest Istre, istaknuo povjesničar Miroslav Bertoša.
Briefly referring to the most significant events in the Karojba area at the end of the 19th century and in the first decade of the 20th century, the author describes the political and economic situation, the issue of water supply and the opening of schools with classes conducted in the Croatian language. He writes about the Croatian national revival in the villages around Karojba and about Parenzana, the railway that has passed through this region. The construction and reconstruction of sacral buildings within the mentioned area are also discussed. He emphasizes the particular importance of the long forgotten locality of Valigaštar, which has been the topic of numerous papers over the past twenty years, ever since its extraordinary significance, especially for the medieval history of Istria, was highlighted by the historian Miroslav Bertoša.
Accennando brevemente le vicende importanti che interessavano Caroiba e dintorni alla fine del XIX secolo e nel primo decennio del XX secolo, l’autore descrive la situazione politica ed economica, la questione dell’approvvigionamento idrico e l’apertura delle scuole con lingua d’insegnamento croata. Scrive del Risorgimento nazionale croato nei villaggi di Caroiba, e di Parenzana, la linea ferroviaria che attraversava anche questo territorio. Affronta inoltre la costruzione e il rinnovo delle costruzioni sacre del citato territorio. Mette in rilievo una località per lungo tempo dimenticata, Valigaštar, di cui nell’ultima ventina d’anni si sta scrivendo sempre di più, da quando lo storico Miroslav Bertoša ha parlato della sua importanza, soprattutto per la storia dell’Istria medievale.
Božo Milanović (Kringa, 10. listopada 1890. – Pazin, 28. prosinca 1980.) bio je učenik Carsko-kraljevske hrvatske gimnazije u Pazinu. Završio je teologiju u Gorici, a za svećenika je zaređen 1914. ...godine u Trstu. Nakon Prvoga svjetskog rata bio je kratko vrijeme župnik u Kringi, a 1922. godine premješten je u Trst, gdje je vodio brigu o održavanju nacionalne svijesti istarskih Hrvata i Slovenaca. Priređivao je i tiskao molitvenike, katekizme, vjersku i poučnu literaturu, beletristiku i drugo. Bio je glavni pokretač Društva sv. Mohora za Istru, a sa suradnicima znatno je pridonio očuvanju hrvatskog identiteta u Istri između dvaju svjetskih ratova, u doba kada je fašistička vlast nastojala potpuno izbrisati hrvatsku i slovensku nacionalnu nazočnost. U Trstu je ostao do 1941. godine, a potom je do rujna 1943. godine bio interniran u Bergamu. Nakon pada fašizma u rujnu 1943. godine vratio se u Trst. Odmah nakon završetka rata predstavnici nove vlasti u Istri i Hrvatskoj uspostavili su s Božom Milanovićem kontakt, želeći dobiti potporu Crkve za pregovore o budućim državnim granicama. Presudno je bilo njegovo angažiranje s drugim istarskim svećenicima na susretima s međusavezničkim povjerenstvom za razgraničenje u ožujku 1946. godine, tijekom kojih je pomoću podataka iz crkvene statistike dokazivao da Istra i Slovensko primorje moraju pripasti Jugoslaviji. Također je sudjelovao i u radu Pariške mirovne konferencije. U studenome 1946. godine preselio se iz Trsta u Pazin te preuzeo dužnost ravnatelja sjemenišne gimnazije, obnašavši je do 1968. godine. Napisao je nekoliko povijesno-publicističkih knjiga o novijoj povijesti Istre. Umro je u Pazinu 28. prosinca 1980., a pokopan je na tamošnjem groblju Moj mir.
Analizirajući mnogobrojne fragmente iz arhivskih vrela i literature, a ovom je prilogu autor opisao najpoznatije istarske šume. Bile su to Motovunska šuma, Šijanska šuma te šume Kornarija, Vidorno, ...Kontija i Ližnjemoro. Neke su površinom bile velike, druge male, ali svaka je od njih po nečemu zapamćena kao važna tijekom prošlosti. Različite vlasti koje su postojale u Istri (posebice mletačka, austrijska i talijanska) o šumama su se mnogo brinule te donosile detaljne zakone o njihovom iskorištavanju i čuvanju, kako bi mogle poslužiti i budućim generacijama. Sukladno suvremenom dobu u kojem živimo, takvi zakoni postoje i danas.
U ovome preglednom prilogu autor je pokušao opisati najvažnije epizode iz prošlosti Klane i njezine okolice. U ukupno 19 poglavlja, od kojih su neka podijeljena i na manje cjeline, naveo je opće ...zemljopisno-povijesne podatke te niz zanimljivosti iz prapovijesnog i rimskog doba,
srednjeg i novog vijeka. U radu je dosta pozornosti posvećeno i kulturno-povijesnim znamenitostima i vjerskim objektima na području Klane.
Prvi dio članka posvećen je iznošenju nekih zemljopisno-povijesnih detalja
o gradiću Lubenice na otoku Cresu, kao što su osebujni smještaj, podrijetlo
imena, kretanje broja žitelja i ...kulturno-povijesne znamenitosti. Ime im je
povezano s činjenicom da su na mjestu gdje su podignute zime oštre i hladne,
a vjetrovi iz svih smjerova vrlo snažni i neugodni. Zato je rimski naziv Hibernicia
nedvojbeno bio vrlo opravdan, što su potvrdila i istraživanja jezikoslovca Petra
Skoka. Mnogo je manje vjerojatna hipoteza o zaljubljenima koji su tamo našli
utočište pobjegavši iz obližnjeg zaselka Vodiska.
Unatoč važnosti koju su imale u dijelu svoje prošlosti, Lubenice nikad nisu bile
veliko naselje te je u njima u doba najvećeg demografskog prosperiteta živjelo
tek dvjestotinjak žitelja. U mjestu postoji čak pet crkava: župna Pohođenja
Blažene Djevice Marije te crkve svete Nedjelje, svetog Antuna Padovanskog,
svetog Jakova i svetog Stjepana.
U drugom je dijelu članka autor analizirao novootkriveni dokument s kraja
XVIII. stoljeća, koji se odnosi na mletačku investituru zemljišta na lokalitetu
Sveti Marko u Lubenicama, a čuva se u Državnom arhivu u Veneciji, u fondu
hitnih poruka Senatu, podfondu Poslanika i pristava za nabavu javnog novca,
gdje se nalaze mnogobrojna izvješća koja se odnose na sve situacije vezane
za financijske izdatke. Naime, navedeno je tijelo, prije konačne isplate novca,
bilo pozvano dati svoje mišljenje i odobrenje. Iako po broju stanovnika relativno
male, Lubenice su spadale u najznačajnija naselja na otoku Cresu. Jedno su
vrijeme bile i sjedište istoimene općine. Poput ostalog žiteljstva na otoku,
i Lubeničani su bili vrlo siromašni te su mletačku vlast zamolili da im odobri
nastavak korištenja spomenutog zemljišta parcele jer im je to mnogo značilo u
gospodarskom smislu. Na preporuku Magistrata poslanika i pristava za nabavu
javnog novca Senat je zamolbu odobrio, ali je stanovnike obvezao na nastavak
poštivanja odredbi ugovora kojima su oni otprije bili vezani za mletačku vlast.
Listovi ovih spisa dobro su očuvani, rukopis je lako pročitati, a njegovu
transliteraciju i razumijevanje olakšava činjenica da ima samo nekoliko
uobičajenih kratica koje je jednostavno razriješiti.
Novootkriveni dokument iz Državnog arhiva u Veneciji – koji se ovdje prvi put
javno predstavlja – važan je doprinos poznavanju prošlosti ne samo creskog
kaštela Lubenice i samoga otoka već i mnogo šire.
Samo nekoliko godina kasnije mletačku je vlast u Lubenicama zamijenila ona
austrijska, no stari srednjovjekovni kaštel niti tada nije mogao doživjeti napredak
te je njegovo stanovništvo i dalje bilo relativno malobrojno i siromašno.
The author in the paper described some of the most important episodes from Mt. Učka history. Over the centuries, it's been an object of interest to many experts and researchers, as it is today. In ...the past, this part of Istria was much more densely populated, and people were of different occupations. In part, migration process headed to the south of peninsula. In closing, thr author provided a comprehensive description of topography 1878 road across Mt. Učka, connecting places Vranja and Matulji.
U ovom je prilogu autor obradio danas postojeće spoznaje o znamenitome Munskom gradu, podignutom iz strateških razloga 80-ih godina XVI. stoljeća te uništenog 31 godinu kasnije, u Uskočkom ratu, ...velikom sukobu koji se u Istri vodio između Mletačke Republike i Habsburške Monarhije. Selo Mune, odnosno Vele Mune i Male Mune, kako se i tada spominju u arhivskim vrelima, najprije su pripadale mletačkoj Rašporskoj gospoštiji, a zatim su – zajedno s Vodicama, Jelovicama i Žejanama – Tridentinskom mirovnom sentencijom iz 1535. dospjele pod austrijsku vlast. U povijesnim vrelima i literaturi postoji prilično podataka o Munama, a dio njih odnosi se i na čuveni Munski grad, o kojem se dugo vremena nisu znali detaljni podaci, sve dok povjesničar, paleograf i svećenik dr. sc. Makso Peloza (1915. – 1989.), rodom upravo iz Muna, nije otkrio dragocjene dokumente. Naime, spomenuti je stručnjak 70-ih je godina XX. stoljeća dokazao, analizom arhivskoga gradiva iz Zemaljskog arhiva u Grazu (Steiermärkisches Landesarchiv), kao i drugih izvornih podataka, postojanje Munskoga grada.Stotinjak godina prije njegove izgradnje u XVI. stoljeću, za obranu od Osmanlija služila je prirodna utvrđena uzvisina nazvana Munski Tabor s pećinom Taborinom, smještena oko 2,5 km jugozapadno od Muna.Munski grad bio je snažna uskočka utvrda i važno uporište iz kojeg se vršila pljačka mletačkih posjeda na Buzeštini. Utvrda je mogla primiti oko 120-150 branitelja. Dovršena je u kratkom roku, za samo 115 dana i to unatoč postojećim problemima prijevoza materijala i nedostatka vode: gradila se od 29. travnja do 5. studenog 1585. U njezinom su podizanju sudjelovali muškarci i žene. Nakon razaranja više se ne spominje pa se pretpostavlja da nije obnovljena, nego prepuštena polaganom i potpunom propadanju.Arheološka istraživanja možda bi otkrila ostatke temelja staroga Munskoga grada i tako rasvijetlila taj vrlo zanimljiv i važan dio mjesne prošlosti.
Barbansko-rakljanski feud bio je smješten u
jugoistocnom dijelu Istre, a u novom se vijeku nalazio u vlasništvu stare venecijanske obitelji
Loredan, sve do propasti Mletacke Republike, nakon cega ...dolazi pod francusku i austrijsku
upravu. To su podrucje proucavali mnogobrojni strucnjaci, medu ostalima Giacomo Filippo
Tomasini, Prospero Petronio, Camillo De Franceschi, Blanka Vucetic, Mirko Zjacic, Mijo
Mirkovic, Danilo Klen, Dragutin Nežic, Marijan Bartolic i Ivan Grah te Miroslav Bertoša. U
sklopu posebnog projekta posljednjih se desetak godina njime bavi Slaven Bertoša, koji
posebice proucava ostavštinu nekadašnjeg barbanskog nacelnika Josipa Antuna Batela
(Barban, 1827. – Barban, 1889.), samoukog povjesnicara koji je u rodnom mjestu proveo
citav život i obnašao dužnosti placenog orguljaša zborne crkve, opcinskog aktuara i blagajnika,
kancelara zborne crkve, a potom i opcinskog nacelnika. Proucavao je i prepisivao spise i
knjige tamošnjeg opcinskog arhiva, te je tako prikupio opsežnu gradu i poceo pisati
Barbansko-rakljanske anale. Bio je suradnik istarskog povjesnicara Pietra Kandlera, arheologa
i povjesnicara Tomasa Lucianija, te hrvatskog povjesnicara, književnika i politicara Ivana
Kukuljevica Sakcinskog, a objavljivao je u casopisu La Provincia dell’Istria i podlistku Naše
sloge. Zahvaljujuci Batelu, u prijepisu su se sacuvali mnogi znameniti spisi iz nekadašnjeg
opcinskog arhiva koji je izgorio, kao i iz crkvenog arhiva u Barbanu. Njegovu je ostavštinu
dobio svecenik Luka Kirac, koji ga je i osobno poznavao. U doba fašizma prenio ju je potajno
u Zagreb, gdje je pohranjena u Arhivu HAZU, a tamo se i danas nalazi.
U Batelovoj se ostavštini nalazi i popis barbanskih bilježnika za razdoblje od 1502. do 1811.
Pisan je citljivo, kurzivnom humanistikom tog vremena. Imena u popisu poredana su
kronološkim redoslijedom, s time da su neka ostala nenumerirana, jer su naknadno ubacena.
Ukupno je zabilježeno 81 ime.
Na primjeru popisa barbanskih notara u novom vijeku mogu se uociti i proucavati
mnogobrojne karakteristike dokumenata te vrste, poput imena i prezimena, provenijencije
(što je važno za analizu postojecih migracija), titule i kratice. Stoga ovakva grada, kao
povijesno vrelo, ima vrlo veliku vrijednost i dodatno nadopunjuje spoznaje o ovom
zanimljivom podrucju.
PDF
