The research of cultural anthropologists in the cultural landscape in Croatia and Slovenia has drawn attention of art historians who have also discovered the landscape as a very complex and ...sophisticated form of visual art. This article presents the views of an art historian on the analysis of the cultural landscape, and the importance of anthropological information in that process. On the basis of the above, author proposes some preliminary steps which might help clarify some aspects of the Pre-Romanesque art in Croatia.
The research of cultural anthropologists in the cultural landscape in Croatia and Slovenia has drawn attention of art historians who have also discovered the landscape as a very complex and ...sophisticated form of visual art. This article presents the views of an art historian on the analysis of the cultural landscape, and the importance of anthropological information in that process. On the basis of the above, author proposes some preliminary steps which might help clarify some aspects of the Pre-Romanesque art in Croatia.
Na temelju postojeće literature i desetljetne autopsije autor predlaže kratku temeljnu reviziju našeg poznavanja bitnih prostornih i likovnih sadržaja Zagreba iz vremena oko godine 800. Iznose se ...dokazi o prisutnosti karolinškog i slavenskog/hrvatskog elementa u sjeverozapadnoj Hrvatskoj u ranom srednjem vijeku te se posvećuje posebna pažnja važnijim danas poznatim spomenicima likovne kulture, uz sugestije o proširenju i produbljenju njihovih svjedočanstava. Kao posebno važan čimbenik ponovno se vraća u raspravu predromanički kapitel iz zagrebačke katedrale nakon novijih pogleda na karolinške nalaze monumentalne arhitekture i skulpture u Sisku i na Loboru. Ovi posljednji posebno su važni za pokretanje opsežnije (arheološke) revalorizacije Zagreba, što je i glavni cilj ovog rada.
Istraživanja Ivanova i Toporova na području slavenske mitologije omogućila su hrvatskim i slovenskim kulturnim antropolozima, arheolozima i lingvistima (Pleterski, V. i J. Belaj, Katičić) primjenu ...tih otkrića na hrvatski i slovenski pejsaž. Povijest umjetnosti također otkriva pejsaž kao vrlo složenu i rafiniranu granu likovnih umjetnosti u kojoj se prožimaju međusobno elementi prirodne i kulturne (ljudskom rukom stvorene) ekologije. Ljudskom intervencijom u pejsaž, t.j., izborom prirodnih i dodavanjem rukotvorenih elemenata, pejsaž dobiva sadržaj i formu, dakle preduvjete da ga se smatra umjetničkim djelom. Zahvaljujući toj ljudskoj intervenciji pejsaž postaje velika knjiga bez čitanja koje nema razumijevanja povijesti.
U ovom članku autor razmatra neke osnovne postavke likovne analize pejsaža primijenjujući standardna pavila analize oblika i sadržaja likovnih dijela, te ističe važnost poznavanja kulturnog pejsaža za očuvanje i zaštitu spomeničke i prirodne baštine, odnosno opće ekologije. Prepoznavanje sadržajno važnih točaka u pejsažu također pomaže povjesničaru umjetnosti pri otkrivanju nestalih ili zaboravljenih spomenika, te pri otkrivanju teritorijalnih organizacija iz prošlosti.
Na temelju navedenog, autor preliminarno ukazuje na neke nepotpuno objašnjene pojave u umjetnosti predromanike na području Hrvatske (višelisne građevine), tumačenje kojih bi se moglo obogatiti ako se uzme u obzir da slični oblici (višelisna i kružna svetišta) postoje u tradiciji staroslavenskih kultnih mjesta, a postoje i zabilježeni mehanizmi zadržavanja i prenošenja sjećanja. Time se ne negiraju dosadašnja saznanja već se ona proširuju čimbenikom prepoznavanja i izbora od strane novih doseljenika i obraćenika na kršćansku vjeru. U zaključku, predlaže se sustavna revizija saznanja o najranijoj monumentalnoj umjetnosti Južnih Slavena na temelju informacija srodnih struka, kako ih navodimo na početku ovog sažetka. Ta bi se trebala provesti uzimajući u obzir čimbenike mjesne predslavenske tradicije, ulogu općeeuropske kulture karolinškog razdoblja i doprinos, dosada gotovo posve neprepoznat, novih stanovnika Europe, u ovom slučaju Južnih Slavena. U tom smislu dužnost je naših humanističkih i povijesnih disciplina izgraditi korpus činjenica, što bi bio najbolji put do stvaranja čvrstih zaključaka i odgovor na nebulozna razmišljanja onih koji ne poznaju ili zanemaruju činjenice.
Troglavac iz Vaćana Goss, Vladimir P.
Starohrvatska prosvjeta,
12/2009, Volume:
III, Issue:
36
Paper
Open access
Glavni predmet ove studije je fragment stupa s tri lica u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu nađen u Vaćanima ispod Bribira. Povijesno – umjetnička analiza pokazuje kako nema razloga da ...se fragment ne datira u pretkršćansko slavensko doba, no nema ni konačnih dokaza da je tome tako. Komparativna analiza s brojnim primjerima poganske slavenske skulpture u širokom krugu od Polablja do Rutenije pokazuje da Vaćanski fragment posjeduje značajke pretkršćanskoga slavenskog idola. No presudni su po mojem mišljenju napori lingvista kao što je Radoslav Katičić i kulturnih antropologa poput Vitomira Belaja, koji su povezali lingvistiku i mitologiju s pejzažom na temelju otkrića ruskih istraživača, Ivanova i Toporova, koji su uspjeli izolirati ključne vidove staroslavenske mitologije i povezati ih uz pejzaž. Na temelju toga mi smo počeli polagano slagati obrise najranijega slavenskog kulturnog pejzaža u smislu organizacije prostora, što je pak domena povijesti umjetnosti. U najkraćim crtama, univerzalni slavenski mit priča o borbi Peruna, boga munje i nebeskih visina, i Velesa zmije, boga podzemlja, u kojoj Veles nastoji osvojiti brdo na kojemu sjedi Perun, a ovaj ga svojim munjama tjera u vodeno podzemlje gdje je Velesu mjesto. Bogovi se svađaju i oko Perunove žene, Mokoš, koja sjedi uz vodu i prede, te ljetne mjesece provodi kod muža, a zimske u podzemlju kod Velesa. Katičić je pomnom analizom literarnih ostataka obradio detalje mita posebice na našem području, a Belaj je, proučavajući toponime, zapazio da postoji stanoviti sustav prema kojem se u pejzaž smještaju glavni likovi. Perunov je dvor na gori, Veles isto može biti na povišenom terenu, ali nižem od Perunova, no najčešće je u kakvoj baruštini. Mokoš sjedi uz vodu, obično na Perunovoj strani. Likovi čine sveti trokut kojem je jedan od kutova oko 23 stupnja, što je prividni otklon između zamišljenih orbita Sunca u našem kraju na ekvinocij i solsticij, a dvije od stranica odnose se kao 1:√2. Belaj je identificirao niz takvih struktura (Ivanec, Liburnija, Zagreb, te Prozorje – Dugo Selo s Jurjem Belajom, a s Katičićem Žrnovnicu kod Splita, itd.). Belaj vrlo točno prepoznaje te trokute kao ideograme, tj. pismo, te bi oni bili zapravo pisani spomenici slavenske prisutnosti. Zaključuje da su, projicirajući temeljni kozmički mit na novoosvojeni pejzaž, doseljenici taj pejzaž definitivno učinili svojim. Te su točke u pejzažu poslije kristijanizirane po stanovitom ključu tko slijedi koga, te su i danas dio naše kulturne baštine, ali i vizualne realnosti. Neke pojedinosti te svete geometrije mogu se preispitivati, no činjenica ostaje da postoje “uzorci” u pejzažu. Evo nekoliko jednostavnijih primjera, odnosno činjenica. 1. Trema: prema Belaju i Katičiću znači “velika zgrada od balvana, toranj, reprezentativna zgrada”, isto kao hram ili kremlj. Za sada smo otkrili pet (!) takvih “Trema” u kontinentlanoj Hrvatskoj. Trema je mala zatvorena visoravan istočno od Križevaca, upravo natrpana starim toponimima. U Đurđicu bio je možda položaj Velesa (sv. Juraj često sjeda na Velesa, Juraj Jarilo je sin Perunov kojeg Velesovci otimaju usred zime i odvode u Velesov svijet, gdje odrasta čuvajući Velesove vukove; zatim sredinom ljeta Juraj prelazi rijeku, postaje i Ivan i ženi svoju sestru, Maru, kojoj je nevjeran, te je stoga ubijen da bi se ponovno rodio sred zime); kod crkve sv. Julijane, svetice koja je svladala vraga, bila je Mokoš, koju slijede jake kršćanske svetice, a na Starom brdu, najvišoj točki ovog malog hrvatskog Tibeta, bio je Perun (na obronku su tragovi starog naselja s mogućim svetim krugom, kakvi se možda nalaze preko puta na Kalniku, u Igrišću i Mihalju, na Kladiščici na istočnoj Medvednici, i u Pogano St. Peter na zapadnom Papuku). Iako je najviša točka u Tremi tek 226 m, jasno se vide Medvednica, Ivanščica i Kalnik, dakle, velike kuće bogova zapadnog međuriječja, a isto tako i Moslavačka gora i srednjoslavonske planine. Iz Đurđica u Tremi vidi se vjerojatno Đurđička rudina kod Daruvara, strmi brežuljak i sjedište stare crkvene župe (St. Georgii de Saploncha), koji je slične visine, ali i on ima sjajan pogled na daleku Medvednicu, Ivanščicu i Kalnik, na Moslavačku goru i na Troglavac iz Vaćana Petrov vrh na zapadnom Papuku. Po mojem mišljenju ova dva položaja sv. Jurja su relejne točke koje povezuju pejzaž zapadnoga i središnjeg međuriječja. U Tremi nadalje postoje Vražje oko (Veles), te Dvori i Dvorišće, mjesto sredoljetne svadbe Jurja Jarila i Mare. U Tremi nas čeka još podosta arheologije i detaljno istraživanja Sv. Jurja i Sv. Julijane (možda karolinška), ali barem znamo gdje treba tražiti. Ovog proljeća otkrili smo još nekoliko Trema – Trem, Tremi, strmi brežuljak u Jakopovcu, jednom u nizu starih sela južno od Varaždina, s romaničkom crkvom sv. Jakova (taj koji put sjeda na Peruna), dok je na samom vrhu položaj Trem, dakle to je možda bio “kremlj” nekog ranog predvaraždinskog župana. Trem je brežuljak nad nedalekim Gornjim Knegincem, Tremski je breg kod Šumečana, gdje žive Tremci (!), a selo Trem se spominje godine 1412. kod Svetog Ivana Zeline. 2. Medvedgrad. Povučemo li crtu sa Sv. Jakova na Medvednici kroz Medvedgrad, ona će proći kroz položaj crkve sv. Marka na Gradecu. To nikako nije slučajno. Belaj je već pretpostavio da je Medvedgrad (Mali Plazur) Velesov dvor (Veles je i zmija s medvjeđom glavom), dok je na lijepoj glavici Sv. Jakova (Veliki Plazur) stolovao Perun. Hrbat Medvednice sa zapada od Podsuseda kao i onaj od Gradeca preko Prekrižja koji se sastaju pod pravim kutom na Sv. Jakovu svojim svijanjem pokazuju plaženje, plazurenje Velesovo kako bi dosegao Perunov dvor. 3. Zmajevac. Nekoliko stotina metara od mojeg stana u Rockefellerovoj nalazi se nepopločani put Zmajevac koji se penje na visoravan Bijenika. Tuda je plazio Veles kad se pokušao uspeti iz svoje močvarne kuće na današnjoj Zvijezdi, a na visoravni Bijenika dočekao ga je Perun, bio munjama i otjerao natrag u baruštinu gdje i pripada. 4. Budinjak. Katičić se mnogo bavio bjeloruskim pjesmama i gatalicama u kojima Perun bije Velesa koji se krije u kućici, Budinjaku. Budinjak je ime brda u Žumberku gdje je Morena Želle iskopala tragove četverolisne građevine ispod nekadašnje grkokatoličke crkve sv. Petke, a to je jedna od svetica koja sjeda na Mokoš. Po mojem istraživanju, četverolisti stoje na početku slavenskih arhitektura u trajnom materijalu (Krakow, Prag, Mikulčice no. 4., a sada i u Hrvatskoj, ako se dokaže da se radi o ranosrednjovjekovnoj crkvi, što ne mora biti slučaj, jer se četverolisti i dvolisti javljaju i u poganskoj slavenskoj arhitekturi), kao i osmerolisti, što bi moglo objasniti i iznimno čestu pojavu višelista u najranijoj hrvatskoj arhitekturi u Dalmaciji (a sada smo Belajevom metodom našli i jedan u Kamenici u Zagorju). Ako se Slaveni nisu selili iz nekog zajedničkog središta, kako se onda ime Budinjak nalazi u Žumberku i Bjelorusiji!? Slaveni nisu etnička, nego jezična zajednica (Ježić), kao uostalom i Talijani, Francuzi, itd. 5. Pogano St. Peter. Između Petrovog i Poganog vrha na krajnjem zapadnom Papuku nalaze se tragovi starog naselja, župe Pogano St. Peter (spominje se u 14. st.). Petrov vrh lijepo predstavlja zmiju koja se penje iz voda Daruvara, Aquae Balisae (Sv. Petar može sjesti na Velesa kao u Velešovcu kraj Siska), zatim se spušta u udolinu prema Poganom vrhu kroz Pogano St. Peter (ovdje je možda trag svetog kruga). Pogani vrh je fina piramida, podsjeća i na Sv. Jakova, a gotovo je identičan oblik i Sv. Gore na Velebitu i Bogdinja nad Grobnikom. Piramidalni oblik može se dakle pripisati Perunu, a valoviti Velesu! Mjesto božanskog boja na zapadnom Papuku vidi se na desetke kilometara diljem zapadne Slavonije, sa svih važnih srednjovjekovnih točaka, a preko Đurđičke rudine veže se sa sklopom Trema – Prigorje/Zagorje. S Medvednice (Sv. Jakov) se po bistrom vremenu jasno vidi Petrov vrh, s Petrovog vrha Kalnik i Ivanščica, pa se tako golemi krug zatvara. U ožujku 2009. odveli smo profesora Belaja u Pogano St. Peter i nakon toga nam je narisao ono što smo intuitivno naslutili: prekrasni sveti trokut koji kao treću točku ima samostan sv. Margarete u Bijeloj (točka Mokoše; sv. Margareta je kao i sv. Julijana nadvladala vraga). Ovdje se u trokut uklapa jedan od najvažnijih spomenika hrvatske povijesti (nažalost danas u potpunosti pod zemljom). Ovo je tek sićušni uzorak koji stižemo ovdje prikazati. No taj paket nam kaže sljedeće. 1. Netko se ovamo doselio i proveo dosta vremena u poganskom stanju, jer su se toponimi i strukture pejzaža duboko uvukli u bit zemlje, a i uvelike odredili strukturu kršćanskog pejzaža. Brojnost toponima koji su izravno staroslavenski ili staroslavenski, no promijenjeni, ali prepoznatljivi ili kristijanizirani je golem. Taj netko je govorio slavenski jezik i poznavao slavensku mitologiju. 2. Prije desetak godina Mladen Ančić je pokazao kako se za neke skupine može pokazati otkuda su došle – Obodriti iz Polablja u istočnu Panoniju, Delminjani i Lijevljani iz Polablja u zapadnu Hercegovinu, Viš(lje)vići s gornje Visle (iz Wislice) u južnu Dalmaciju. Dodajmo: Moravljani u Moravče, Morović i današnju sjevernu Srbiju, Sorabi u istočni dio gorske Hrvatske i u Srbiju, (G)lupoglavi iz Šleske u Istru i istočno od Zagreba (Lupoglav), Volinjani iz Volinije (ili Wollina?) na Banovinu (Volinja), Bugini potom ci s Buga u Bužane, Kosićevi (Kosences) u Kosinj u Lici, Duljebi u okolinu Vrbovca (Dulepska, Dulepski potok), i konačno, vladarsko pleme Hrvati u srednju Dalmaciju (zaleđe Zadra “V Hrvatih”). Pojavu tih “splinter groups” je najlakše smjestiti u kontekst protuavarskog rata Karla Velikog kad su se razni interesenti našli potaknuti da se okoriste padom Avarije kako bi stekli bolja staništa. Danas poznajemo desetak toponima tipa (G)lama(o)č, od Polablja preko Slovačke do zapadne Hercegovine, a otkrio sam da je sveto jezero Glamač polapskih Slavena (dokumentirano kod Radogošča – Rethre) posuđeno od Langobarda. U sveto jezero Lama bačeno je
The objective of this paper is to provide initial evidence for the pre-Christian, Early Slavic startum of cultural landscape in the
area of the medieval Slavonia. Following upon the research of ...Croatian linguists (Katičić) and ethnologists (V. Belaj) the author
proposes several sites in the landscape of Northwestern Croatia which, in his opinion, go back to pre-Christian times. First of all,
those are the Trema area near Križevci, with the churches of Sv. Juraj in Đurđic and Sv. Julijana in Trema, the site of Đurđička-
Rudina near Daruvar, and Pogano St. Peter at the Western Papuk. The paper also discusses the methodology involved in a study
of cultural landscape which is defined as history, myth, and art, the last component being the proper field for art historical research,
and of an utmost importance for the contemporary planning within historical environments.
Neka od najvrjednijih djela srednjovjekovne umjetnosti na tlu Hrvatske razmjerno su malo istražena. Ne umanjujući značenje vrijednih priloga ranijih istraživača, valja ustvrditi da spomenici poput ...zagrebačke katedrale, velikih samostanskih crkava u Topuskome, Bijeloj ili Nuštru, zvonik Sv. Marije u Zadru i zvonik splitske katedrale (uključujući skulpturu) kao i Buvinove vratnice nemaju recentnih monografija ili disertacija. Isto vrijedi i za umjetnost Majstora Radovana koji godine 1240. potpisuje lunetu portala katedrale u Trogiru, kao jedan od najvećih predstavnika epskog stila u umjetnosti srednjeg vijeka općenito. Razmatranjem upravo te epske komponente ovim se radom nastoji produbiti razumijevanje Radovanove umjetnosti i njezine uloge na samom kraju europske romanike. Romanička umjetnost, posebice fasadna plastika, odavna je prepoznata kao epski izraz. Pritom se uglavnom dosta nejasno misli na njezinu monumentalnost, jednostavnost, snagu izražavanja. Na neke vidove srednjovjekovne (epske) umjetnosti može se uspješno primijeniti način analize epskoga pjesništva, kako to u svojemu epohalnom radu čine Millman Perry i Albert Lord. Oni su prepoznali da se velik dio tijela epske pjesme sastoji od ponavljanih formula (riječ ili dvije), formulaičkih izraza (nekoliko riječi) i tema (nekoliko stihova, npr., vijeće, dolazak glasnika, gozba itd.). Formulaički materijal služi za lakše memoriranje pjesme, a i kao ukrasni umetak, a nadahnuti umjetnici ne izbjegavaju formule, već ih koriste na nov i originalan način. Vjerujemo da je Radovan upravo takav umjetnik. Radovan se u izboru materijala obilno služi formulama ustaljenim u bizantskoj i zapadnoeuropskoj umjetnosti. Taj tematski formulaički materijal nadopunjuje se poznavanjem srednjovjekovne crkvene drame, Officium stellae i Officium pastorum, odnosno ovih dvaju oblika spojenih zajedno (najbolji primjer toga je Officium iz Fleuryja). Kao skulptor, Radovan je naravno morao prilagoditi svoje izbore mediju koji postaje nečitljiv ako ga se pretrpa pojedinostima. Razmjerno je jednostavno utvrditi formule na području naracije. No Radovana valja pohvaliti za odlično prevođenje literarnog materijala u svijet vizualnih oblika. Upravo svijet tih oblika konačan je test umjetničke vrijednosti djela, budući da se umjetnički jezik izražava kroz oblik. Analiza lunete pokazuje da je Radovan zaista u stanju preuzeti kompozicijske i oblikovne formule repertoara romaničke umjetnosti dajući im nov, originalan život, no, a to je bitno, ostajući unutar okvira ključnih elemenata koji određuju romaniku kao stil. Prostor se izražava paralelnim planovima, pokret se odvija paralelno s površinom prikaza, otkrivaju se heraldički motivi (čahure), vezanje ljudskih, životinjskih i biljnih elemenata u nizove poput vitica ili friza. Radovan se dakle otkriva kao pravi kripto-konzervativac, umjetnik na kraju stila kojim suvereno vlada, ali koji ne želi prevladati. Tradicionalni se materijal ne prepoznaje kao takav jer je njegov dojam vrlo suptilan i subliminalan. Radovan se oslanja na umjetnost dekorativnog ukusa koja je cvala u predrimskim i nerimskim (ili provincijalnim rimskim) krugovima, koja se u Europi duboko ukorijenila u doba seobe naroda i procvala u monumentalnom obliku u romanici. Vitice, zakon kadra, heraldička kompozicija, horror vacui, slaganje nizova “živih slika”, sve su to iskušana izražajna sredstva te umjetnosti. Začuđuje da Radovanovu primjenu velike epske tradicije ne doživljavamo kao zastarjelu branu našem promatranju i razumijevanju njegova rada i uživanju u njemu, već kao živo umjetničko ostvarenje koje daje nositeljima drame smisao i značenje. Radovan je ostvario pravo homersko djelo, ne možda Homera Ilijade, nego Homera Odiseje. No kao što Odiseja, koja je manje monumentalna i manje usmjerena na temeljna pitanja postojanja, nije sentimentalna ni deskriptivna, ukratko, nije “gotička”, tako to nije ni Radovanova skulptura - premda je majstor, tehnički govoreći, poznavao neke od značajki francuske gotike. Radovan se nalazi na kraju niza velikih “epskih” ostvarenja romaničke skulpture koji započinje s lunetom crkve u Clunyju III, a završava upravo u Trogiru.
Istraživanja genetičara u Hrvatskoj, posebice profesora Jurića i Primorca,
pokazala su da je današnja hrvatska populacija genetički 50%
nasljednica izvornog stanovništa (haploidna grupa I ...“Croatian”), 25%
slavenskog (R1A “Slavic”) i 25% “ostalog” gdje je najprominentnija
grupa “Basque” (R1B). Što to nači za istraživanja na području hrvatske
humanistike i društvenih znanosti?Ne mnogo, jer prirodni geni ne igraju
osobitu ulogu u formiranju glavnih duhovnih markera – jezika i kulture.
Ipak postoji prostor za dobro smišljene zajedničke pothvate, no za njih
nam treba prvo i prvo međusobno razumijevanje i tolerancija. Kako je
lijepo napisao oko 1650. Blaise Pascal, ljudi posjeduju ili l’esprit de finesse
(humanizam) ili l’esprit de géometrie (prirodne znanosti) i ti se
“duhovi” teško sporazumijevaju. Srećom, pojedinaca koji posjeduju oba
bilo je tijekom povijest, od Aristotela do Einsteina, a sam Pascal je sjajan
primjer takva svestrana uma.
