Ovaj je članak nastao povodom 85. rođendana dr. sc. Stanka Škunce (rođen 1937.) i donosi osnovne informacije glede njegova životnog i profesionalnog puta. Škuncina aktivnost u dosadašnjem radu bila ...je usmjerena, osim u redovničko-pastoralnoj dimenziji kao člana Reda male braće sv. Franje, ujedno na autorskom polju kao klasičnog filologa, povjesničara i publicista. Sastavni dio članka je kratak osvrt na Škuncine monografske publikacije, a potom se donosi popis njegovih izabranih objavljenih radova u razdoblju od 1971. do 2021. godine.
The article was written on the occasion of the 85th anniversary of the birth of Dr. sc. Stanko Škunca (*1937), and provides general information about his life and professional career. As a member of the Order of Friars Minor of St. Francis, Škunca’s activities were mainly directed towards the monastic and pastoral dimension. However, as an author, Škunca also worked as a classical philologist, historian and publicist. Part of the article is devoted to the evaluation of Škunca’s monographic editions, and at the end the reader can find a selected bibliography of Škunca’s published works in the period from 1971 to 2021.
Pićanska župna kronika (1812.-1832.) Jelinčić, Jakov; Orbanić, Elvis
Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti,
09/2022, Volume:
38, Issue:
1
Journal Article, Paper
Peer reviewed
Open access
U radu se donosi prijepis župne kronike Pićna koju je vodio Ivan Antun Težak (1776. 1837.). Zapisi su pisani kronološki od srpnja 1812. do kraja 1832. godine. Promatrano geografski Težak donosi ...podatke o Pićnu, događajima u široj okolici Pićna, tj. u Istri, te u Europi. U tematskom smislu posebno opsežan prostor pridaje opisivanju meteoroloških prilika te stanja u agraru Pićanštine.
U članku prikazujemo životni put, profesionalni razvoj i objavljene rezultateznanstvenoga i stručnoga rada zaslužnoga dugogodišnjeg arhivista i ravnateljaDržavnog arhiva u Pazinu mr. sc. Jakova ...Jelinčića. Sastavni je dio članka popis njegovihradova objavljenih do 2014. Jedan od Jelinčićevih ambicioznijih arhivističkihprograma bilo je popisivanje gradiva župnih arhiva Porečke i Pulske biskupije, koje jeostvario 70-ih godina 20. st., a koji i danas predstavlja jedinstveni pothvat na prostoruRepublike Hrvatske.
Cilj je ovoga rada, metodologijom uobičajenom u povijesnoj znanosti, opisati pripreme za otvaranje filijale (podružnice) kao i sam doček sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga Provincije Majke ...Dobrog Savjeta – Rijeka u Župu sv. Mihovila arkanđela u Žminju 15. prosinca 1972. godine, gdje one pastoralno djeluju sve do danas. Predstavljeni su rezultati arhivskih istraživanja, usmenih svjedočanstava te je korištena relevantna historiografska literatura. Riječ je o prvom radu koji znanstveno obrađuje jednu žensku redovničku zajednicu na području Porečke i Pulske biskupije u drugoj polovici 20. stoljeća.
The earliest reference to the Parish of St. Michael the Archangel in Žminj is from the 12th century. During its history, it was also the seat of the collegial chapter and produced a number of priestly and religious vocations. This paper describes how the Sisters of Charity of St. Vincent de Paul were invited to and arrived at the Žminj parish in 1972. The paper is structured as follows: Introduction, A look at the history of the parish of St. Michael the Archangel in Žminj until 1972, Preliminary work for the arrival of the Sisters, Negotiations crowned with success, The house of Bianka Peteh, Communication of the provincial and the board of the Society in Zagreb, The solemn ceremony for the Sisters’ arrival and closing remarks. Negotiations for their arrival officially began on the initiative of the Žminj parish priest, Marcel Krebel, in March 1968, and were concluded on December 15, 1972 with their arrival. The methodology for this article is based on an analysis of archival sources (primarily chronicles written by the sisters, parish chronicles and other documents), oral testimonies and relevant historiographical literature. This is the first paper which deals scientifically with the arrival of a female religious community in the Poreč and Pula diocese in the second half of the 20th century, and it was written on the occasion of the 50th anniversary of the sisters’ arrival and their continuous work in the Žminj parish for the last half century.
Alojz Štoković (Pula, 22. srpnja 1950.) hrvatski je povjesničar, kulturni radnik,
političar i angažirani katolički vjernik. Najveći dio svoje karijere, od 1980. do umirovljenja
2015., bio je ...djelatnik Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Rijeci,
Područne jedinice u Puli. Objavio je pedesetak znanstvenih i stručnih radova u nizu
edicija u zemlji i inozemstvu. Nastupao je na znanstvenim i stručnim skupovima te
kulturnim manifestacijama koje je često i sam organizirao. Bio je pokretač i sudionik
brojnih javnih inicijativa. Ovaj članak, posvećen 70. rođendanu Alojza Štokovića, podijeljen
je u dva dijela. U prvom dijelu donosi se osvrt na njegov javni život i rad, a u
drugom dijelu članka podastire se popis izabranih studija i članaka te njegovih javnih
izlaganja.
U članku se donosi kraći osvrt na život i rad mons. Ivana Graha, zaslužnog arhivista i povjesničara Istre, svečenika Porečke i Pulske biskupije koji je preminuo 2011.godine. Na kraju članka dodana je ...cjelovita bibliografija objavljenih radova Ivana Graha. Tijekom života Grah je obnašao dužnost biskupijskog delegata za crkvene arhive Porečke i Pulske biskupije te je u tom smislu u suradnji s Jakovom Jelinčićem, arhivistom iz Državnog arhiva u Pazinu, popisao gradivo gotovo svih župa spomenute Biskupije u projektu koji je trajao deset godina.
U ovome su prozopografskome prilogu navedeni biografski podatci o Andreu Danielu
di Raunnochu, prije svega kao pićanskom biskupu u razdoblju 1670. – 1686.
godine. Opisano je njegovo djelovanje na ...pastoralnom polju kao što su predstavljeni i
njegovi najbliži suradnici – svećenici. Naime, rekonstruiran je sastav osoblja pićanskoga
biskupskog doma, članstvo katedralnog kaptola i hijerarhijska mreža klera u vrijeme
Raunnochova biskupovanja. Očuvanost gradiva, napose matičnih knjiga, svela nas je
na svega dva istraživačka primjera župa: Gračišća i Lindara, gdje smo ukazali na broj
i strukturu pastoralnog osoblja. Ukazano je isto tako i na povezanost toga biskupa s
društvenom elitom Pazinštine kroz njegovu ulogu djelitelja sakramenta krštenja. Većina
podataka iznesena u prilogu istražena je u nizu arhivskih ustanova (Državni arhiv
u Pazinu, Župni arhiv Pićan, Arhiv Ljubljanske nadbiskupije, Arhiv Republike Slovenije,
Hrvatski državni arhiv, Apostolski vatikanski arhiv, Povijesni arhiv Kolegija
Germanicum et Hungaricum) te se u manjoj mjeri kritički prenosi iz literature. Raunnochovo
djelovanje u Pićnu bilo je pod znatnim pritiskom njegove bolesti, koja ga je
pratila od ustoličenja do smrti.
Pićanskom se biskupu Petru Antunu Gausu u dosadašnjoj historiografiji pridavalo malo pozornosti. Razlog tomu je zacijelo skromna sačuvanost dokumenata za razdoblje njegova biskupovanja. Njegova ...oporuka i kodicil jedini su sačuvani Gausovi opsežniji osobni dokumenti. Rođen je 1646. u riječkoj plemićkoj obitelji kao najstariji sin. Najizglednije je da se školovao kod isusovaca u rodnome gradu, da bi potom nastavio studije do akademskoga stupnja doktora teologije. Bio je župnik u Bolzanu, a potom od 1679. župnik u Rijeci. Tu će iste godine postati kanonik, natpop te od 1683. arhiđakon i vanjski vikar pulskoga biskupa za Riječki arhiđakonat. Za pićanskoga biskupa izabran je 1691., a od pape je potvrđen 9. ožujka 1693. godine. Redovito je izvještavao Svetu Stolicu o stanju na području Pićanske biskupije. Pridržavao se propisa i u pogledu obavljanja dužnosti pastoralnih vizitacija. U biskupskom poslanju podjeljivanja svetih redova djelovao je ukupno 114 puta. Prihodi same biskupije, koja je brojila od oko 4000 do oko 6000 duša tijekom njegova upravljanja, bili su toliko mali da je s njima mogao preživjeti svega nekoliko mjeseci. Zbog svoje će bolesti 1713. dobiti koadjutora u osobi Jurja Franje Ksaverskog Marottija. U privatnom je životu bio posebno blizak sa svojim bratom Ivanom Karlom, što se očitovalo kroz biskupovo pokriće troškova bratova liječenja i njegovih brojnih dugova. Školovao je i dva njegova sina, jednoga do stupnja doktora znanosti u Padovi. Naročito je bio vezan za nećaka Ksavera Gausa kojem je izvjesno omogućio prestižno školovanje, a i oporučno mu je ostavio zamjetan imetak. Kao glavnu nasljednicu, a zapravo osobu zaduženu da podijeli u nabožne svrhe svu preostalu imovinu, odredio je svoju sestru Viktoriju Tudorović. Osobito je bio povezan s Rijekom, gradom svojega rođenja, u kojem su bile smještene sve njegove nekretnine. Biskup Gaus je bio osoba izrazite pobožnosti i empatije. Naime, oporučno je naručio nekoliko tisuća misa za spas vlastite duše, duša nekih drugih osoba te novac za pomoć siromasima. Umro je u Pićnu 22. travnja 1716., a sahranjen je ispred glavnoga oltara pićanske katedrale u biskupskoj grobnici, u kojoj je njegov leš pronađen 1811. navodno u neraspadnutom stanju.
Fino ad oggi, il vescovo pedenese Pietro Antonio Gaus non ha goduto di grande attenzione da parte della ricerca storiografica. Il motivo ne deve essere l’esigua conservazione della documentazione datata al periodo del suo vescovado. Il suo testamento e il codicillo sono gli unici documenti personali più consistenti del lascito di Gaus che sono stati conservati. Nato nel 1646 in una famiglia nobile fiumana come figlio maggiore, è probabile che sia stato educato dai gesuiti nella sua città natale per proseguire poi con gli studi fino a raggiungere il titolo di dottore di teologia. Fu parroco a Bolzano e poi dal 1679 a Fiume. Lo stesso anno divenne canonico, arciprete e dal 1683 arcidiacono e vicario foraneo del vescovo polese per l’Arcidiaconato di Fiume. È stato eletto vescovo nel 1691 e confermato dal papa il 9 marzo 1693. Ha tenuto regolarmente informata la Santa Sede sulla situazione vigente nei territori della Diocesi di Pedena. Si è attenuto ai regolamenti anche sotto l’aspetto dell’adempimento agli obblighi delle visite pastorali. Da vescovo ha partecipato complessivamente 114 volte al conferimento dell’ordine sacro. Gli introiti della diocesi che sotto la sua gestione contava da circa 4000 a circa 6000 anime, erano talmente scarni che gli potevano permettere di viverci per alcuni mesi appena. A causa della sua malattia, nel 1713 gli fu attribuito un vescovo coadiutore nella persona di Giorgio Francesco Saverio Marotti. Nella vita privata fu particolarmente legato al fratello Giovanni Carlo verso cui provava un forte affetto che risultava evidente dalla sua disposizione a coprire tutte le spese delle cure di cui il fratello necessitava come anche dei suoi numerosi debiti. Ha anche provveduto alle spese dell’educazione dei due figli del fratello, portandone uno fino al titolo di dottore di ricerca a Padova. Era particolarmente legato anche al nipote Saverio Gaus a cui ha garantito un’educazione di prestigio, assicurandogli inoltre un notevole lascito testamentario. Quale sua erede principale designò la sorella Vittoria Tudorović, nominandola responsabile per la distribuzione dell’eredità restante destinata a scopi religiosi. Un legame particolare lo univa a Fiume, la sua città natale in cui erano collocati tutti gli immobili di sua proprietà. Il vescovo Gaus è stato una persona particolarmente devota ed empatica. Infatti, nel testamento chiede che vengano servite alcune migliaia di messe per la salvezza della sua e delle anime di altre persone mentre una parte del denaro era stata messa a disposizione per l’assistenza ai poveri. Morì a Pedena il 22 aprile 1716 e venne sepolto nella tomba vescovile davanti all’altare principale della cattedrale di Pedena. Nel 1811 venne qui ritrovata la sua salma in quello che fu, a quanto pare, un ottimo stato di conservazione.
So far in historiography, little attention has been given to the Bishop of Pićan, Peter Anton Gaus. The reason for this is certainly the modest preservation of documents for the period of his episcopate. His will and codicil are the only more copious surviving documents left by Gaus. He was born in 1646 in a noble family in Rijeka as the eldest son. He was most likely educated by the Jesuits in his hometown, and then continued his studies to the academic degree of Doctor of Theology. He was pastor in Bolzano, and then from 1679 pastor in Rijeka. That same year he became canon, archpriest and, from 1683, archdeacon and associate vicar of the bishop of Pula for the archdeaconry of Rijeka. He was elected bishop of Pićan in 1691, and confirmed by the Pope on 9 March 1693. He regularly reported to the Holy See on the situation in the area of the Diocese of Pićan. He also complied with the regulations regarding the performance of pastoral visits. He acted a total of 114 times in the episcopal mission of giving the Holy orders. The income of the diocese itself, which numbered from about 4,000 to about 6,000 souls during his reign, was so small that he could survive on them for only a few months. Due to his illness, in 1713 he received a coadjutor in the person of Giorgio Francesco Saverio Marotti. In his private life he was particularly close to his brother Giovanni Carlo, which manifested itself through the bishopʼs coverage of the costs of his brotherʼs treatment and his numerous debts. He also educated his two sons, one to the degree of Doctor of Science in Padua. He was especially attached to his nephew Saverio Gaus, to whom he certainly provided a prestigious education, and left him a notable fortune in his will. He appointed his sister Vittoria Tudorović as the main heiress, and in fact the person in charge of dividing all the remaining property for religious purposes. He was especially attached to Rijeka, the city of his birth, in which all his estates were located. Bishop Gaus was a person of outstanding piety and empathy. Namely, he bequeathed several thousand masses to be served to save his own soul, the souls of some other people, and money to help the poor. He died in Pićan on 22 April 1716, and was buried in front of the main altar of the Pićan Cathedral in the bishopʼs tomb, where his body was found in 1811, allegedly in an undecomposed state.
U radu se donosi presjek izvora (epigrafičkih, diplomatičkih, narativnih, kartografskih) i kritički pogled u historiografiju za srednjovjekovni i ranonovovjekovni Beram, koji u kontekstu hrvatskoga ...glagoljaštva zauzima iznimno važno mjesto. Iako je riječ o ruralnome području s pojedinim urbanim elementima – jedan je od kaštela Pazinske knežije sa statusom gradića (Stätl) te župa Porečke biskupije – to mjesto baštini povijesnoumjetničke i glagoljične spomenike iznimne važnosti. U prvome su to redu hrvatskoglagoljični rukopisi Prvi i Drugi beramski misal te Prvi i Drugi beramski brevijar (danas svi u Narodnoj in univerzitetnoj knjižnici u Ljubljani, Slovenija) te župna crkva sv. Martina, izvorno srednjovjekovno zdanje, o čemu svjedoči glagoljični natpis iz 1431., i gotička crkva sv. Marije na Škrilinah sa zidnim slikama (freskama) koje je 1474. slikao majstor Vincent iz Kastva (lat. Vincentius de Castua). Te su freske jedan od najvrjednijih radova domaće istarske srednjovjekovne umjetnosti. Poseban će se naglasak staviti na izvore (osobito na neobjavljene zapisnike vizitacija porečkih biskupa tijekom 17. i 18. stoljeća) i historiografiju u pogledu proučavanja Berma i njegove spomeničke te rukopisne baštine s pokušajem davanja odgovora na jedno od ključnih pitanja: kakve su bile političke i crkvene, društveno-gospodarske, a napose kulturne prilike u Bermu u promatranome razdoblju kao preduvjet za razumijevanje mjesta čuvanja i mogućega nastanka pojedinih glagoljičnih rukopisa koji se povezuju s tamošnjom župom.
Beram is a settlement in central Istria (Croatia) that has existed since the early Middle Ages. Its predominantly Slavic-Croatian character has been verified very early in archival records and documents, as well as in its Glagolitic cultural features. Beram (Vermo in Italian, Verm in German) holds an important place in the study of Mediaeval Istria and Croatian Glagolitism. Though it is a rural area with some urban elements (it was one of the castles of Pazin County, and had e.g. 148 hearths in 1578, with the status of a minor city Ger. Stätl), this settlement boasts historical and artistic monuments and a Glagolitic heritage of exceptional importance. Primarily, these consist of Croatian Glagolitic manuscripts (the 15th-century First and Second Missal of Beram and the First and Second Beram Breviary, held at the National and University Library in Ljubljana, Slovenia); the present day parish church of St. Martin, originally from 1431; and the Gothic church of St. Mary on Škrilinah with frescoes painted in 1474 by master Vincent of Kastav (Lat. Vincentius de Castua). These frescoes are among the most valuable works of local Istrian Mediaeval art. In the early modern period (16th to 18th century), Beram was host to both dramatic wartime conflicts (1615-1618) and an attempt at spiritual regeneration by means of Catholic restoration. It is a place that was divided in terms of government during the period under study. While administratively belonging to the Habsburg Monarchy, spiritual authority was exercised by a Venetian subject holding the office of bishop of Poreč. This fact will represent an important obstacle in the spiritual development of both this and other micro-locations in Istria. The paper analyses the cultural, social, and religious circumstances of Beram throughout a period stretching from the Middle Ages to the early modern period. The paper is also based on the existing historiographic literature and an unpublished 17th-century record of pastoral visitations. Special emphasis is placed on the historical perspective of the study of Beram and its sacral and manuscript heritage from the Middle Ages to the early modern period; an interdisciplinary approach to future research and appreciation of this historical region is suggested. A review of published works related to the history of the Catholic Church in Istria is also provided, noting that an overview of the Istrian Church’s history in the 16th and 17th centuries has yet to be produced. Details are also provided concerning archival materials from the period found in depositories such as the Diocesan Archives in Poreč, the Diocesan Archives of Trieste, and the Vatican Apostolic Archive, as well as in local parish archives and registers, which were mainly written in Glagolitic. The authors will seek to guide scholars to this rich vein of sources as a basis for future research.
PDF
