KAMOV, ČERINA AND KRLEŽA Tatjana Stupin Lukašević
Fluminensia,
01/2013, Volume:
25, Issue:
1
Journal Article
Peer reviewed
Open access
The inspiring hermeneutic connection between Kamov’s and Krleža’s texts points to constantly dynamic and varying interpretations of the writings of these two classic Croatian writers. In an absurd ...manner, Miroslav Krleža negated Janko Polić Kamov’s personality and literature by ignoring his proto-avant-garde position in Croatian and European literature, while at the same time associating with Kamov’s best friends, and by being thoroughly acquainted with his work and biography. The literary work of Janko Polić Kamov, Croatia’s proto-avant-garde representative, is recognisably reflected in a significant segment of Miroslav Krleža’s literary output. At the same time this does not mean that Krleža’s artistic and cultural contribution as the pivotal figure of Croatian and European literature is in any manner diminished. The intensive relationship between Vladimir Čerina and Miroslav Krleža might provide a possible key to the secret of Krleža’s reception of Kamov which the former negated during his whole life. Krleža did not write a word about Čerina’s voluminous study Janko Polić Kamov while at the same time he maintained friendly relations with Čerina, his high school colleague with whom he exchanged literary manuscripts and who safeguarded Kamov’s manuscripts, some of which have as of present been mysteriously lost. Krleža’s relationship with Julije Benešić is also significant since the latter had in his possession the manuscript of Kamov’s novel Isušena kaljuža which went on to be published with a half-century’s delay. As his personal secretary Krleža chose Anđelko Malinar, the son of Kamov’s never-to-be-forgotten love Katarina Radošević and Kamov’s friend Mate Malinar. The revalorization of some of Miroslav Krleža’s and Janko Polić Kamov’s canonical texts insinuates itself as an inspiring research imperative which points to the truth that the established signifying system of texts of both Croatian literary classics produces an inexhaustible semantic potential and a surprising transcoding which verifies the fact that literature is a unique expressive system, irreplaceable in the all-embracing humanistic creation of the world.
U tekstu je naglašeno značenje prve, ishodišne zbirke poezije Luka Paljetka "Nečastivi iz ruže" (Zagreb, 1968) te apostrofirana književna vizija Branimira Donata, autora predgovora koji je u ...Paljetkovu prvijencu ukazao na svojevrstan autorov oksimoron u kojemu je istodobno uočljiv lirski egzistencijalizam i postmodernizam te tradicionalni kontekst trubadurskoga diskursa. Uvidom i ponovnim iščitavanjem Paljetkovih pjesama iz zbirke Nečastivi iz ruže podcrtano je da je riječ o kapitalnoj knjizi suvremenoga hrvatskoga pjesništva koja je portretirala jednoga od danas vodećih hrvatskih književnika mediteranske i europske provenijencije. U zaključnome dijelu teksta prikazan je biografski segment kojim je Paljetak predstavljen ne samo kao znameniti dubrovački književnik i hrvatski akademik, već i iznimno značajan zadarski intelektualac i humanist.
KAMOV, ČERINA I KRLEŽA Stupin Lukašević, Tatjana
Fluminensia,
06/2013, Volume:
25, Issue:
1
Journal Article
Peer reviewed
Open access
U radu je intertekstualno iznesen književno-povijesni međuodnos hrvatskih književnih klasika Janka Polića Kamova, Miroslava Krleže i Vladimira Čerine, a svrha raščlambe recepcije njihova stvaralaštva ...u komparacijskom kontekstu ponajprije jest omogućavanje revaloriziranja, kritičnosti, ali i afirmacije njihova književnog stvaralaštva. Ponovno iščitavanje i istraživanje književne ostavštine apostrofiranih hrvatskih književnika dovodi do novih napora i oko razumijevanja misaone tradicije vlastita naroda.
Miroslav Krleža apsurdno je negirao osobnost i književnost Janka Polića Kamova ignoriranjem njegove protoavangardne pojavnosti u hrvatskoj i europskoj književnosti. Književno djelo Janka Polića Kamova, hrvatskog protoavangardista, prepoznatljivo se reflektira u znatnom dijelu literarnog stvaralaštva Miroslava Krleže.
Vladimir Čerina nezaobilazna je osobnost koja znakovito raščlanjuje složene odnose Janka Polića Kamova i Miroslava Krleže. Razotkrivanje enigme o Krležinoj recepciji Kamova koju je on nijekao, mogla bi se nalaziti i u slojevitom, osebujnom odnosu Čerina-Krleža. O antologijskoj Čerininoj studiji Janko Polić Kamov (1913.) Krleža nije napisao ni riječ, a istodobno, kontinuirano je komunicirao s Čerinom, svojim gimnazijskim kolegom s kojim je razmjenjivao i književne rukopise. Čerinina studija Janko Polić Kamov svojim semantičkim razinama pri tumačenju Kamovljeve literature potiče na iščitavanja drukčijih značenja, zaokruženo očitavajući novi smisao kroz dinamične, nikad dovršene interpretacijske procese.
Revaloriziranje složenih relacija Janka Polića Kamova, Miroslava Krleže i Vladimira Čerine nameće se kao poticajni istraživački imperativ, uz apostrofiranje istine da uspostavljeni značenjski sustav tekstova hrvatskih književnih klasika rezultira neiscrpnim semantičkim potencijalom te iznenađujućim transkodiranjem kojim se potvrđuje da je književnost jedinstveni iskazni sustav, nenadoknadiv u sveukupnoj humanističkoj tvorbi svijeta.
The inspiring hermeneutic connection between Kamov’s and Krleža’s texts points to a constantly dynamic and varying interpretations of the writings of these two canonic Croatian writers. In an absurd ...manner, Miroslav Krleža negated Janko Polić Kamov’s personality and literature by ignoring his proto-avant-garde position in Croatian and European literature, while at the same time associating with Kamov’s best friends and by being thoroughly acquainted with his work and biography. The literary work of Janko Polić Kamov, Croatia’s proto-avant-garde writer, is recognizably reflected in a significant segment of Miroslav Krleža’s literary output. At the same time, this by no means diminishes Krleža’s artistic and cultural contribution as the pivotal figure of Croatian and European literature.
U tekstu je naglašeno značenje prve, ishodišne zbirke poezije Luka Paljetka "Nečastivi iz ruže" (Zagreb, 1968) te apostrofirana književna vizija Branimira Donata, autora predgovora koji je u ...Paljetkovu prvijencu ukazao na svojevrstan autorov oksimoron u kojemu je istodobno uočljiv lirski egzistencijalizam i postmodernizam te tradicionalni kontekst trubadurskoga diskursa. Uvidom i ponovnim iščitavanjem Paljetkovih pjesama iz zbirke Nečastivi iz ruže podcrtano je da je riječ o kapitalnoj knjizi suvremenoga hrvatskoga pjesništva koja je portretirala jednoga od danas vodećih hrvatskih književnika mediteranske i europske provenijencije. U zaključnome dijelu teksta prikazan je biografski segment kojim je Paljetak predstavljen ne samo kao znameniti dubrovački književnik i hrvatski akademik, već i iznimno značajan zadarski intelektualac i humanist.
Poticajna hermeneutička povezanost Kamovljevih i Krležinih tekstova
ukazuje na trajno dinamičnu i drukčiju interpretaciju djela dvojice
hrvatskih književnih klasika. Miroslav Krleža negirao je ...osobnost i
književnost Janka Polića Kamova ignoriranjem njegove protoavangardne
pojavnosti u hrvatskoj i europskoj književnosti. Međutim, književno
djelo Janka Polića Kamova prepoznatljivo se reflektira u znatnom dijelu
literarnog stvaralaštva Miroslava Krleže. Istodobno, ne umanjuju se Krležini umjetnički i kulturološki doprinosi kao estetske vertikale hrvatske i europske književnosti.
"Samostanske drame" i "Glembajevi" Stupin Lukašević, Tatjana
Croatica et Slavica Iadertina,
01/2013, Volume:
9, Issue:
2
Journal Article
Poticajna hermeneutička povezanost Kamovljevih i Krležinih tekstova ukazuje na trajno dinamičnu i drukčiju interpretaciju literature dvaju hrvatskih književnih klasika. Književno djelo Janka Polića ...Kamova, hrvatskog protoavangardista, prepoznatljivo se reflektira u znatnom dijelu literarnog stvaralaštva Miroslava Krleže. Istodobno, ne umanjuju se Krležini umjetnički i kulturološki doprinosi kao estetske vertikale hrvatske i europske književnosti. Krležino stoičko nijekanje Kamovljeve književnosti koja je snažno utjecala na njegovu cjelokupnu umjetničku genezu, otvara niz etičkih dvojbi vezanih uz osobnost Miroslava Krleže. Unatoč skepticizmu i nepovjerenju prema konačnim istinama, ova komparacija Kamova i Krleže usmjerena je k egzaktnom rehabilitiranju Kamovljeve književnosti u hrvatskom i svjetskom literarnom kontekstu te prevrednovanju nekih kanonskih djela Miroslava Krleže kroz sinkronijski i dijakronijski refleks. Miroslav je Krleža u svom poznatom predavanju osječkim gimnazijalcima 1928. godine krivotvorio istinu, ciljano prešućujući da je Janko Polić Kamov prije njega u hrvatskoj književnosti pisao drame po uzoru na Ibsena i Strindberga. Krležin ciklus o Glembajevima ima prepoznatljivo, književnoumjetničko uporište u antologijskim Kamovljevim dramama. Prevrednovanje nekih kanonskih književnih djela Miroslava Krleže i Janka Polića Kamova nameće se kao poticajni istraživački imperativ, uz apostrofiranje istine da uspostavljeni značenjski sustav tekstova obaju hrvatskih književnih klasika rezultira neiscrpnim semantičkim potencijalom te iznenađujućim transkodiranjem kojim se potvrđuje da je književnost jedinstveni iskazni sustav, nenadoknadiv u sveukupnoj humanističkoj tvorbi svijeta.
PDF
