Etičkim propitivanjem 'skrbi za sebe' i 'brizi za drugog' autor se bavi pitanjem statusa žene, njezine važnosti i njezina etičkog doprinosa društvu. U prvom dijelu se, polazeći od antičkog imperativa ...'skrbi za sebe', progovara o povijesnoj podređenosti žene i položaju žene u društvu, koji jasno pokazuje kako je antički imperativ 'skrbi za sebe' za žene vrijedio u onoj mjeri u kojoj su im to muškarci dopuštali, budući da je u patrijarhalnom društvu koji su kreirali muškarci čitava društvena moć bila u njihovim rukama. Tek nastankom feminizma i emancipacijom žena u društvu, o čemu se progovara u drugom djelu rada, žena dobiva vlastiti prostor da može 'skrbiti se za sebe'. U tom se kontekstu zapravo tek tada antički imperativ 'skrbi za sebe' pokazuje kao etički imperativ za svakog čovjeka, podjednako za muškarca i ženu, odnosno žena postaje ravnopravan partner muškarcu, što joj pripada po dostojanstvu ljudske osobe - biti čovjek. U trećem dijelu rada progovara se o etičkom imperativu koji se veže za ženu i njezina prava te o njezinoj različitosti u odnosu na muškarca. Ta različitost očituje se i na etičkom području, te je jedno od temeljnih pitanja ono kakvu etiku žene zastupaju i ima li razlike između etike muškarca i žene. Veže li se ta etika uz feminističku etiku ili uz etiku utemeljenu na specifičnosti biti žena temeljni je cilj istraživanja ovog rada. U tom kontekstu možemo reći da jedna od etika koja se temelji na dostojanstvu biti žena jest 'etika brige za drugoga', o čemu se progovara u četvrtom dijelu rada. Ta 'etika brige za drugog' dosta je slična etici koja proizlazi iz 'novog feminizma' Ivana Pavla II., o čemu autor progovara u petom dijelu rada, gdje se zaključuje da bi zadaća novog feminizma bila kreiranje 'dvoglasne kulture', u kojoj žena i muškarac stoje kao jednakopravni partneri u svojoj istovjetnosti, ali i različitosti, doživljavajući jedno drugo kao dar i obogaćenje.
By ethical examination of “self-care” and “care for the other” the author deals with the issue of woman’s status, her importance and her ethical contribution to society. In the first part, starting from the ancient imperative of “self-care”, we talk about the historical subordination of woman and the position of woman in society, which clearly shows how the ancient imperative of “self-care” was valid to the extent that men allowed them, since in a patriarchal society created by men all social power was in their hands. It is only with the emergence of feminism and the emancipation of women in society, which is discussed in the second part of the paper, that woman gets her own space to be able to “care for herself”. In this context, only then the ancient imperative of “self-care” proves to be an ethical imperative for everyone, man and woman alike, that is, woman becomes an equal partner to man, which belongs to her in the dignity of a human person - to be a human being. The third part of the paper discusses the ethical imperative related to women and their rights, as well as their diversity in relation to men. This difference is also evident in the ethical field, so one of the basic questions is what kind of ethics women represent and whether there are differences between the ethics of men and women. Whether this ethic is linked to feminist ethics or to ethics based on the specifics of being a woman, is the fundamental aim of this paper’s research. In this context, we can say that one of the ethics based on the dignity of being a woman is the “ethics of caring for the other”, which is discussed in the fourth part of the paper. This “ethics of caring for the other” is rather similar to the ethics arising from the “new feminism” of John Paul II, which the author discusses in the fifth part, where he concludes that the task of new feminism would be to create a “two-voiced culture” in which woman and man stand as equal partners in their identity but also in diversity, perceiving each other as a gift and an enrichment.
The author tries to show how today man becomes more and more aware not only of the endangerment of man’s environment but of the endangerment of man’s innate sexual nature, as well. Man, created in ...the image of God as male and female (cf. Gen 1:26-27), is called not only to act responsibly towards the created reality God has given him, but also towards the image of God that is mirrored in him, equally in man and woman. In the same way that through history man hasn’t been responsibly governing the created world, of which he is a guardian and not a master, in a similar way today, with the help of gender ideology, he wants to dominate over the sexual nature that was gifted to him. With the article the author seeks to warn, in accordance with Christian-biblical-theological anthropology, about the fundamental defects of gender ideology which through theoretical technicism penetrates the very essence of man’s sexual nature, thus directly affecting the ecology of human nature and the ecology of family.
Nakon Drugoga vatikanskog sabora u Crkvi se sve više aktualizira pitanje pripuštanja žena svećeničkom ređenju. Sve glasniji pritisak laičkih feminističkih krugova izvan Crkve, ali i unutar nje, traži ...afirmaciju žena u svećeničkom staležu, shodno dostojanstvu svakog čovjeka i nasuprot bilo kakvoj diskriminaciji. Pape trećeg tisućljeća morali su pružiti adekvatan odgovor ovakvim zahtjevima. U njihovim istupima prepoznaje se itekako značajna uloga i nepobitno dostojanstvo žene u Crkvi. Progovarajući na više mjesta vrlo jasno o ovoj temi, Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo zalažu se za jednako dostojanstvo i prava svakog čovjeka, muškarca i žene, koje je utemeljeno na čovjekovoj naravnoj sakramentalnosti. U tom smjeru u ovom će se radu nastojati u tri koraka iznijeti viđenje trojice papa trećeg tisućljeća, koje su sličnosti i vlastitosti u njihovim promišljanjima vezanim za ređenje žena i njihovo ljudsko dostojanstvo.
After the Second Vatican Council, the issue of allowing women to become priests is becoming more and more actual in the Church. The increasingly loud pressure of lay feminist circles outside the Church, but also within it, demands the affirmation of women in the priestly ordinance, in accordance with the dignity of every human being and against any discrimination. The popes of the third millennium have to provide an adequate response to such demands. In their statements and speeches, the very significant role and undeniable dignity of women in the Church is recognized. Speaking very clearly on this topic in several places, John Paul II, Benedict XVI and Francis advocate the equal dignity and rights of every human being, man and woman, which is based on man’s natural sacramentality. In this direction, this paper will try to present in three steps the views of the three popes of the third millennium, what are the similarities and peculiarities in their reflections related to the ordination of women and their human dignity.
U ovom radu nastojat ćemo u četiri poglavlja promišljati o važnosti korištenja medija i novijih sredstava komunikacije u katehizaciji i odgoju mladih, imajući pritom u vidu dva cilja. Prvi je ...prikazati na koji način katehizacijska i evangelizacijska poruka Crkve preko novijih sredstava komunikacije može biti prepoznatljivija i razumljivija mladima; drugi nastoji ukazati na važnost odgoja mladih za usvajanje etičkih načela komunikacije kako bi i sami mogli postati prenositeljima nove evangelizacijske poruke. U prvom dijelu rada ukratko ćemo se osvrnuti na odnos Crkve prema sredstvima društvene komunikacije i pozitivnim promjenama koje su se dogodile osobito nakon Drugoga Vatikanskog koncila. U drugom dijelu nastoji se prikazati kakav je to “suvremeni mozaik lica Katoličke Crkve” orisan kroz dijalog i komunikaciju Crkve sa svijetom. U trećem dijelu govori se o mogućnostima dvosmjerne komunikacije između Crkve i mladih, koja se događa na način da izvor informacije (Crkva) šalje poruku primatelju (mladi) koju kroz prijenosnike (sredstva komunikacije) kodira; na kraju se dobiva povratna dekodirana poruka (‘feedback’ mladih) izvoru informacije (Crkvi). Riječ je o dvosmjernoj komunikaciji u kojoj mladi, dekodirajući poruku i šaljući povratnu informaciju, komuniciraju sa Crkvom. Na taj način mladi nisu samo pasivni primatelji nego aktivni sudionici komunikacije. Zbog toga se u četvrtom dijelu govori o važnosti i potrebi odgoja mladih za etiku komunikacije kako bi i sami mogli postati evangelizatorima u svijetu novih tehnologija i tzv. novoga “digitalnog kontinenta”, u kojem su mladi više “urođenici” negoli “pridošlice”.
Autor u radu nastoji prikazati kako čovjek danas postaje sve više svjestan ne samo ugroženosti čovjekova okoliša nego i ugroženosti čovjekove urođene spolne naravi. Čovjek, stvoren na sliku Božju kao ...muško i žensko (usp. Post 1, 26-27), pozvan je ne
samo odgovorno se ponašati prema stvorenoj stvarnosti koju mu je Bog darovao
nego i prema slici Božjoj koja se zrcali u čovjeku, istovjetno muškarcu i ženi.
I kao što kroz povijest čovjek ne upravlja odgovorno stvorenim svijetom, čiji
je čuvar, a ne gospodar, na sličan način danas s pomoću rodne ideologije želi
dominirati nad darovanoj mu spolnoj naravi. Autor ovim radom nastoji upozoriti koji su prema kršćansko-biblijsko-teološkoj antropologiji temeljni nedostatci rodne ideologije koja teorijskim tehnicizmom zadire u samu srž čovjekove spolne naravi, čime izravno utječe na ekologiju ljudske naravi i ekologiju obitelji.
The author tries to show how today man becomes more and more aware not only of the endangerment of man’s environment but of the endangerment of man’s innate sexual nature, as well. Man, created in the image of God as male and female (cf. Gen 1:26-27), is called not only to act responsibly towards the created reality God has given him, but also towards the image of God that is mirrored in him, equally in man and woman. In the same way that through history man hasn’t been responsibly governing the created world, of which he is a guardian and not a master, in a similar way today, with the help of gender ideology, he wants to dominate over the sexual nature that was gifted to him. With the article the author seeks to warn, in accordance with Christian-biblical-theological anthropology, about the fundamental defects of gender ideology which through theoretical technicism penetrates the very essence of man’s sexual nature, thus directly affecting the ecology of human nature and the ecology of family.
Članak se bavi područjem kršćanskog braka/ženidbe u biblijsko -teološko –antropološkim promišljanjima Ivana Pavla II. Prvi dio članka tematizira elohistički izvještaj stvaranja u kojem se obrađuje ...tema iskonskog zajedništva muškarca i žene od »početka« koja se očituje u »jedinstvu u dvojnosti« (Post 1,27 -28). U drugom dijelu članka naglasak je na jahvističkom izvještaju stvaranja, koji progovara o iskonskom iskustvu čovjekove samoće i iskonskom ženidbenom iskustvu nakon stvaranja žene, koje očituje »dvojnost u jedinstvu« (Post 2,18 -25). Oba izvještaja pokazuju čovjeka kao relacijsko biće pri čemu se spolnost prikazuje kao važna odrednica relacijske sposobnosti, čiji se konačan cilj očituje u ženidbenom jedinstvu i sjedinjenju muškarca i žene. U trećem i četvrtom dijelu utemeljenom na Post 3 prikazuje se ranjivost čovjekove relacijske sposobnosti narušene grijehom i njegovim negativnim posljedicama na ženidbeno jedinstvo muškarca i žene. Umjesto sebedarja i nesebične ljubavi u ženidbenom jedinstvu muškarca i žene poslije grijeha nastupa požuda i gospodarenje. U petom i zaključnom dijelu promatra se kršćansku ženidbu u kristološko -ekleziološkom ključu sakramentalnosti braka preko čijeg se učinka otvara nova mogućnost stvaranja i obnove iskonskog sklada zajedništva muškarca i žene. Zahvaljujući tom sakramentalnom učinku ženidbeno zajedništvo muškarca i žene ostaje trajni imperativ kršćanske antropologije.
Autor u četiri dijela nastoji promišljati o etičkoj dimenziji »genija žene«, posebno o njegovoj važnosti za današnje suvremeno društvo. Društvo koje je pod snažnim utjecajem etičkog individualizma i ...relativizma, konzumerističke i hedonističke kulture, u realnoj je opasnosti izgubiti iz vida ono najbitnije, a to je sam čovjek. U prvom dijelu autor se kritički osvrće na povijesno marginalni društveni položaj žene. Uspoređujući ga s današnjim društvenim položajem koji je mnogo bolji u odnosu na prošlost (ali ne dovoljno), autor ističe kako se još uvijek osjeća snažna potreba rehabilitacije žene u društvu, odnosno potreba većeg vrednovanja ženine specifičnosti i vlastitosti. Žena, kako donosi autor u drugom dijelu, preko svojih vlastitosti utemeljenih na njezinu specifičnom ženskom »geniju«, može uvelike pridonijeti potrebnoj društveno-etičkoj obnovi. U tom kontekstu autor u trećem i četvrtom dijelu analitičko-sintetičkom metodom, oslanjajući se ponajviše na tekstove Ivana Pavla II, a dijelom i Benedikta XVI., specificira u čemu se sastoji društveno-etički značaj »genija žene« i koje su njegove temeljne karakteristike.
U članku se autor bavi fenomenom feminizma i slikom žene kakvu feminizam prikazuje kroz svoje povijesne faze. U prvome dijelu, polazeći od povijesti feminizma, autor prati mijenjanje slike žene u ...svakoj od pojedinih faza. Posebno se osvrće na problematiku tumačenja naravi i kulture, roda i spola, u drugome i trećem
valu feminizma u kojima je pod utjecajima postmoderne i rodne teorije došlo do dekonstrukcije naravne slike žene. Naime, dok s jedne strane postmoderni feminizam (postfeminizam) dovodi u pitanje postojanja kategorije žene kao takve ističući da ne postoji žena (ut sic) nego postoji kategorija ženā (bjelkinje, crnkinje, lezbijke, heteroseksualne itd.), s druge strane, rodna teorija kategoriju žene smatra proizvodom kulture. U drugome dijelu rada, autor prema novijoj katoličkoj biblijsko–teološkoj antropologiji Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. tumači naravnu sliku žene. Na kraju, imajući u vidu sliku žene prema »staromu feminizmu«, kao i utjecaj rodne teorije na naravnu sliku žene, autor u novome feminizmu vidi mogući put ne samo u očuvanju naravne slike žene, nego i mogućnost stvaranja drugačije kulture, kulture u kojoj žena ne bi bila diskriminirana.
PDF
