Žrtvovanje je u svim religijama prisutno s različitim naglascima i u različitim oblicima, pa i u kršćanstvu. Također postoji u svim duhovnostima, koje su zapravo živa religija u svim dimenzijama ...čovjekova života i djelovanja. Međutim, Isus Krist je svojom jedinstvenom žrtvom na križu eliminirao sve oblike žrtvovanja Staroga zavjeta i drugih religija. On je, naime, svojom žrtvom spasio kako čovjeka, tako i cijeli svijet. Uzimajući to u obzir, postavlja se posve legitimno pitanje: možemo li o kršćanstvu, odnosno u kršćanskoj religiji, o živoj vjeri u Kristovu Duhu, govoriti kao o žrtvovanju? Ako ne, zašto ne? Ako da, zašto da? Kakvo žrtvovanje postoji u njoj, ako se živi u Kristovu Duhu (Rim 8, 4.14)? U prvom poglavlju autor rasprave odgovara na pitanja analizirajući rezultate ankete (Žrtvovanje u kršćanskoj duhovnosti, 2016), dok u drugom poglavlju nudi odgovore na osnovi rezultata analize i nekih autora s prikazom dvaju temeljnih razumijevanja žrtvovanja kao odricanja i darovanja.
Sacrifice together with its various focuses and forms is present in every religion, including Christianity. It is also a part of every spirituality that constitutes a lived religion in every dimension of human life and work. Jesus Christ and his one-time sacrifice of himself on the cross have abolished all types of sacrifices present in the Old Testament and other religions, because he ultimately redeemed every person and the entire world. A justified question arises regarding this fact: Can we talk about Christianity, i.e. Christian spirituality as a lived faith in Christ’s Spirit as sacrifice? If the answer is no, why not? If yes, why so? What type of sacrifice is present in Christian spirituality if it is lived in Christ’s Spirit (Rom 8: 4.14)? In the first section of the discussion, the questions are answered by analyzing the results of the author’s survey entitled Sacrifice in Christian Spirituality (Survey 2016). The second section provides answers to the above questions based on the analysis and on certain authors’ opinions demonstrating the two fundamental conceptualizations of sacrifice as giving up and self-giving.
Ovim radom prikazane su čiste i nečiste životinje i životinje za žrtvovanje i klanje u starih Hebreja. S obzirom da su Hebreji na svojim početcima bili narod nomadskih pastira, svakodnevni život bio ...im je neraskidivo povezan sa životinjama. U tom kontekstu ispunjava se uloga domaćih životinja, posebno goveda, ovaca i koza, za prehranu naroda kao i za obrede žrtvovanja životinja. Za razmatranja korišten je starozavjetni biblijski zapis Tore – Zakona, a ponajviše knjiga Levitskog zakonika. U njoj su propisane čiste i nečiste životinje, čiji opravdani i praktični aspekt vidimo u prevenciji trovanja i pojave te širenja bolesti. S obzirom na to da su životinje za žrtve morale biti bez mana, nedostataka u fizionomiji, gotovo savršene po fenotipu, zaključuje se da su ih pastiri odabirali, selekcionirali na poželjna svojstva. Tu je vidljiva i inspekcija te je prisutna i kastracija životinja. Kroz zapis u Talmudu pojašnjen je pojam košer klanja i košer životinja, čija se opravdanost vidi kroz zdravu prehranu i obzirnost prema životinjama. U razmatranim zapisima ističe se visoki stupanj svijesti i odgovornosti prema Bogu i njegovim zakonima, bližnjih i životinja, posebice prilikom uzgoja i klanja.
Pikselizirana revolucija Stamenković, Marko
In medias res,
05/2014, Volume:
3, Issue:
4
Web Resource
Open access
Tekst stavlja u prvi plan odnos pogleda, slike i nasilja. Na temelju teorijskih postavki Mari-Žoze Mondzen i Žan-Luka Nansija, ovaj odnos se razmatra u aktualnom kontekstu društveno-političke ...realnosti na Bliskom istoku (Sirija), ali i u širem, globalnom smislu. Polazeći od primjera suvremene vizualne prakse, tekst analiza projekt “Pikselizirana revolucija” libanskog umjetnika Rabija Mruea i interpretira fenomen snimanja vlastite smrti u revolucionarnim i ratnim uvjetima, na nivou koji povezuje nekoliko ključnih elemenata rasprave: vizualni karakter mobilne (telefonske) tehnologije, proizvodnju slike, koncept samo-žrtvovanja i mobilizaciju zajednice u cilju radikalnih promena. Namjera teksta je da potakne na promišljanje uloge slike koja trpi nasilje smrtonsnog pogleda, ali i na implikaciju vanjskog promatrača u tom procesu iz izložbene perspektive ‘pogleda sa strane’.
Suvremeni ulični politički pokreti struktuirani su kao amalgam fizičke i virtualne realnosti. Vezanost novih revolucija uz digitalnu tehnologiju ne ogleda se samo u mogućnosti novih oblika ...komunikacije ili podizanju razine efikasnosti u postizanju zacrtanih ciljeva, nego i u sasvim originalnim obrascima ponašanja i djelovanja, a oni predstavljaju svojevrsni prodor cyber-prostorne kulture u fizičku realnost. Performativni jezik, ali i druge estetske forme, prisutni su ne samo kao jedan od modela ponašanja današnjih protesta od Bliskog istoka do njujorškog Occupy Wall Streeta, već kao struktura događanja samog. Pojava, koju promatramo u vremenu njezina začetka i još nejasnih mogućih pravaca razvoja, da i konkretne fizičke akcije, sve do žrtvovanja tijela, preuzimaju registar cyberprostora i umjetnički, osobito performativni, diskurs kao svojevrsnog prevoditelja i mrežnog distributora, daje nam mogućnost naslućivanja novih, vitalnih prostora koje umjetnost konstruira za svoj opstanak i djelovanje u budućem svijetu gdje će ljudski identitet biti normalno distribuiran u više identitetskih područja istovremeno. Takve oscilacije Subjekta između više realnosti do sada smo primjećivali u području izvedbenog, prvenstveno kazališnog, a onda i performativnog, dakle uglavnom na estetskom prostoru, a kojega su analize prirodno bile kontemplativnog, filozofskog stila, dakle bez preokupacije direktnog utjecaja na trenutačne društvene promjene. Uspostavom cyber-prostora kao stabilne kulture proizveden je dugo čekani dvosmjerni komunikacijski kanal, a on je istovremeno i sveobuhvatna memorija. Time je omogućeno kreiranje i novih umjetničkih i novih političkih formi, a one javno odigravaju memorije vlastitih historija kao jezičnog materijala u svrhu trenutno dostupne komunikacije, istodobno ironizirajući sve tradicionalne posljedice upotrebljavanja takvih historija.
Rad se bavi tretmanom osobnog i socijalnog sistema u drami Juran i Sofija ili Turci kod Siska Ivana Kukuljevića Sakcinskog, te odnosom pisaca Hrvatskog narodnog preporoda spram fenomena »žrtvovanja« ...i utopijskog sna o »slobodi« i »časti«. Jednako tako, analizira se pozicija žene, majke i supruge, kao i supostavljanje dvaju, tada djelatnih a oprečnih, paradigmi. Tek naizgled međusobno nesvodiva protuslovlja – ukazuju na prirodu shvaćanje »svrhe umjetnosti i teatra« pisaca Hrvatskog narodnog preporoda.
Indijanske religije nisu tehnološke, one nisu filozofija civilizacije, već je filozofija društva konačnog otkrivenja. Sve je nastalo u vremenu koje se ne može izmjeriti, sve što je stvoreno je ...konačno i savršeno, red stvari i odnosa savršeno postoji: sile svemira, duhovi biljaka, životinja, prirode i ljudi. Savršenstvo je u čovjekovom poštovanju zakona prirode, odnosno svijeta duhova i svemira čija je konačnost u ravnoteži i harmoniji. Ovo je filozofija moći svemira i prirode koje pomažu nemoćnom čovjeku kroz darove koje mu pružaju: kiša, sunce, plodovi, biljke, životinje i dr., s tim da pokazuje zahvalnost i poštovanje. Ovdje čovjek nije iznad prirode, i svijet po ovoj filozofiji nije stvoren u slavu čovjeka niti je čovjek iznad prirode i svega onoga što u njoj postoji. U najboljem slučaju ravnopravan je sa svim pojavnim oblicima u prirodi i mora ih poštovati, pokazuje zahvalnost i tako održava sklad, ravnotežu i harmoniju. Za Indijance svijet nije samo fizičko mjesto već je i duhovni prostor u tom dvojstvu i prostoru čovjek svakodnevno hoda, oblikuje i usmjerava vlastiti život. Nesumnjiva je važnost ove religijske filozofije, posebno danas kada se svijet suočava sa nizom posljedica koje su nerješive jer su nastale kao rezultat grubog i bezobzirnog kršenja prirodnih zakona. Bespoštedna trka za profitom vidno razara milijunima godina podešavani i podešeni prirodni raspored i prirodne zakone i za posljedicu imamo ugrožen biljni i životinjski svijet, ugrožene eko sustave, a time je ozbiljno doveden u pitanje opstanak čovjeka i organiziranih društvenih zajednica na planeti.
Animistički stavovi prema prirodnim predmetima kao prevladavajući oblik razumijevanja prirode i stvarnosti postoje u svim predmodernim društvima. Sunce i mjesec su, kao drugi sasvim fizički predmeti, ...shvaćani animistički i kao svjesna bića ili osobe. Stari narodi osjećaju osobnu povezanost s tim nebeskim tijelima, štuju ih kao bogove i prinose im žrtve da bi ih nahranili. Sunčani kultovi Asteka i starih Egipćana, izabrani kao tipični primjeri tih poimanja, mogu se protumačiti samo u kontekstu animističkih, magijskih i artificijelnih sustava vjerovanja. Razvojna psihologija spoznajnih struktura objašnjava prevladavanje tih sustava vjerovanja kao dijelove spoznajnog razvoja čovječanstva.
Rad obuhvaća ulomak Heb 11,8-19 u kojemu se tvrdi da je Abraham svjedok vjere unutar »oblaka« svjedoka vjere. Navedeno izlaganje se stavlja u širi okvir Poslanice Hebrejima i njezine strukture i ...prije svega njezina nastojanja da boljom teologijom pripomogne svojim suvremenicima. Potom se interpretacija navedenoga ulomka gleda unutar navedene definicije vjere u Heb 11,1 u njezinim dvjema dimenzijama: vremensko-eshatološkoj i prostorno-transcendentalnoj. Tek nakon toga egzegetski se izlaže tekst u kojemu dolazi do izražaja Abrahamova vjera u svoje četiri sastavnice: Abrahamova vjera: poziv i put u nepoznato (Heb 11,8), Abrahamova vjera: kao stranac u tuđini (Heb 11,9-10), Abrahamova vjera: nastanak života - nemoguće postaje mogućim (Heb 11,11-12), Abrahamova vjera: život jači od stvarnosti smrti (Heb 11,17-19). Na koncu autor govori o Abrahamu kao uzoru istinske vjere. Vjera tako postaje život onih zbiljnosti koje su eshatološke i koje se nalaze u Božjem području.
PDF
