The complete Cytchrome b gene and partial mtDNA control region were sequenced for the Pakistani domestic yak (Bos grunniens) within the Bovidae family. A total of 300 samples were genotyped using 27 ...bovine microsatellite markers from the Gilgit-Baltistan and Skardu regions of Pakistan. We identified a total of 35 mutations and 9 haplotypes based on D-loop sequences, with a haplotype and nucleotide diversity of 0.9640±0.051 and 0.02172±0.00224, respectively. For the Cyt b gene, a total of 23 variable sites and six different haplotypes were observed with 0.885±0.067 haplotype and 0.00989±0.003 nucleotide diversity. Phylogenetic analysis of D-loop and Cyt b gene suggested that domestic yak sequences cluster into two highly divergent maternal lineages (lineages I and II), while three haplogroups A, C, and D were identified of the six previously known haplogroups. Haplogroups A and C were dominant and widely distributed among all investigated yak samples. All microsatellites were polymorphic and a total of 138 alleles were observed, with average polymorphic information content (PIC) of 0.56 indicating their effectiveness. The average heterozygosity was observed at 0.6071 with allele diversity of 5.1111 and gene diversity of 0.4830. The implications of these findings can be applied for yak conservation.
Za pakistanskog domaćeg jaka (Bos grunniens) iz obitelji šupljorožaca (Bovidae), sekvenciran je cjelokupni citokromni b gen i djelomice kontrolna regija mtDNK. Genoti¬pizirano je tri stotine uzoraka uporabom 27 goveđih mikrosatelitskih markera pasmine Gilgit-Baltistan i Skardu iz Pakistana. Identifi¬cirali smo ukupno 35 mutacija i 9 haplotipova na temelju sekvencija D-petlje uz haplotipsku i nukleotidnu raznolikost od 0,9640±0,051, od¬nosno 0,02172±0,00224. Za citokromni b gen, ukupno 23 varijabilne lokacije i šest različi¬tih haplotipova zamijećeno je s 0,885±0,067 haplotipskom i 0,00989±0,003 nukleotidnom raznolikošću. Filogenetska analiza D-petlje i citokromnog b gena ukazala je da se sekven¬ce domaćih jakova grupiraju u dvije vrlo di¬vergentne loze po majci (loza I i II), dok su identificirane tri haplogrupe A, C i D od ranije poznatih šest haplogrupa. Haplogrupe A i C bile su dominantne i široko rasprostranjene među svim istraženim uzorcima jakova. Svi mikrosateliti bili su polimorfni te je zamijeće¬no ukupno 138 alela, s prosječnim sadržajem polimorfne informacije (PIC) od 0,56 ukazu¬jući na njihovu učinkovitost. Zamijećena je prosječna heterozigotnost od 0,6071 s alelnom raznolikošću 5,1111 i genetskom raznolikošću 0,4830. Implikacije ovih nalaza mogu se rabiti za očuvanje populacije jakova.
„Zeleni hrast“ je već dugo poznato i specifično stablo hrasta nepoznatoga podrijetla, koje raste u selu Islam Latinski blizu Zadra u Hrvatskoj, a procjenjuje se da je staro preko 200 godina (Slika ...1). Svoje ime zahvaljuje činjenici što njegovo debelo kožasto zeleno lišće ostaje na stablu duboko u zimu. Zeleni hrast prema našim saznanjima po prvi puta u literaturi spominje Jedlowski (1955) te pretpostavlja kako se radi o križancu cera (Quercus cerris L.) i hrasta plutnjaka (Q. suber L.). Kasnije ga Trinajstić (1974) opisuje kao novi takson Quercus × viridis Trinajstić, hybr. nov. koji je prema njegovom mišljenju križanac cera (Q. cerris) i hrasta crnike (Q. ilex L.) (Slika 2). Nakon toga ovaj hrast bio je predmet mnogih istraživanja, kako taksonomskih, tako i ekoloških, botaničkih, anatomskih i morfoloških. Posljednji pregledni članak o zelenom hrastu (Müller i sur., 2003) zaključuje kako rezultati većine dosadašnjih istraživanja podupiru mišljenje koje je dao Jedlowski, a ne opis taksona od Trinajstića. Međutim, do danas taksonomski status zelenoga hrasta i njegovo podrijetlo ostaju neizvjesni. Stoga je u ovome radu po prvi puta provedena analiza filogenetskih odnosa zelenoga hrasta na temelju molekularnih biljega u odnosu na ostale blisko srodne vrste hrasta koje rastu u njegovoj široj regiji, uključujući sve potencijalne roditeljske vrste (Q. cerris, Q. ilex, Q. suber i Q. coccifera L.) kao i takson Q. crenata Lam. koji je poznat kao stabilni križanac vrsta Q. cerris i Q. suber u Italiji. Također su u analizu uključeni predstavnici skupine Quercus (Q. robur L., Q. petraea /Matt./ Liebl. i Q. pubescens Willd.) kao vanjske grupe. Ukupno naš set podataka uključivao je devet taksona i 16 jedinki roda Quercus L. (Tablica 1). Kako bismo konačno utvrdili taksonomski status zelenoga hrasta koristili smo kloroplastne (trnK-matK i trnH-psbA) i jezgrine (5.8S + ITS2) DNK biljege (tzv. DNK barkod regije) na temelju kojih smo rekonstruirali srodstvene odnose pomoću mreže haplotipova/ribotipova (Slika 3) te pomoću filogenetskoga stabla dobivenoga metodom maksimalne štedljivosti (Slika 4 i 5). Rezultati filogenetskih odnosa između zelenoga hrasta i ostalih zastupljenih taksona u ovome istraživanju (Slika 3, 4 i 5) ne podržavaju teoriju da je Q. ilex jedna od njegovih roditeljskih vrsta. Umjesto toga, molekularna filogenija nedvojbeno dokazuje kako je zeleni hrast zapravo takson poznat pod prihvaćenim nazivom Q. crenata, te potvrđuje alternativnu hipotezu kako se radi o križancu između vrsta Q. cerris i Q. suber. Pojedini autori u starijoj literaturi već su navodili svojtu Q. crenata na temelju morfoloških karakteristika za područje Istre i Kvarnera te Dalmacije, koristeći se uglavnom sinonimom Q. pseudosuber Santi (Strobl, 1872; Freyn, 1877; Richter, 1897; Schneider, 1906; Ascherson i Graebner, 1908-1913; Adamović, 1911; Hirc, 1916; Hayek, 1924, 1927; Lovrić, 1981). Međutim, kasnije Trinajstić (2006) ipak zaključuje kako takson Q. crenata nije zastupljen u hrvatskoj flori te je do danas ovo pitanje ostalo dvojbeno. U novije vrijeme vrsta Q. crenata zabilježena je samo u kulturi u Perivoju Vladimira Nazora u Zadru (Perinčić, 2010; Nikolić 2017). Na osnovi naših rezultata temeljnih na molekularnoj filogeniji sa sigurnošću zaključujemo da je vrsta Q. crenata prisutna u hrvatskoj flori.a
The “green oak” is a well-known specific individual oak tree of unknown origin growing near Zadar in Croatia. Depending on the authors, it was described either as a hybrid taxon between Quercus cerris L. and Q. ilex L. (named Q. × viridis Trinajstić) or alternatively as a presumed hybrid between Q. cerris and Q. suber L. To finally resolve the origin of this taxon, we performed molecular analyses and investigated the phylogenetic relationships between the “green oak” and other closely related oak taxa from the surrounding area, including all putative parental species. A total of 16 individuals representing nine Quercus L. taxa were investigated based on both plastid (trnK-matK and trnH-psbA) and nuclear (5.8S + ITS2) DNA sequence variation. Placement of the green oak in the phylogenetic relationships between the studied oak taxa does not support Q. ilex as one of its parental species but rather indicates that this taxon is in fact Q. crenata Lam., reaffirming previous alternative hypothesis that the green oak is a hybrid between Q. cerris and Q. suber. We therefore confirm the presence of Q. crenata in the Croatian flora and based on historical literature survey, we explore and discuss the implication of its occurrence and possible hybridogenic origin in the Croatian territory.
There is little information on secondary metabolites produced by Fusaria infecting crop plants other than cereals. Many members of Fusarium genus have the ability to colonise perennial crops with ...only scarce infection or disease symptoms or with no symptoms at all while still being detectable. Even in case of such asymptomatic infection, significant mycotoxin contamination of the plant tissues is possible. The aim of this study was to characterise the spectrum of Fusarium species isolates obtained from different plant hosts (like asparagus, garlic, pineapple, banana, rhubarb, peppers, rice, maize, wheat, and oncidium) and evaluate their ability to biosynthesize the most common mycotoxins in vitro. Among the F.proliferatum isolates, up to 57 % of them biosynthesized fumonisins at very high mass fractions, amounting to above 1000 μg g-1, while other Fusarium species such as F. verticillioides, F. lactis, F. polyphialydicum, F. concentricum, F. temperatum, and F. fujikuroi formed fumonisins mostly at much lower level. Only F.ananatum and F. oxysporum did not produce these toxins. Co-occurrence of FBs with other mycotoxins moniliformin (MON) and beauvericin (BEA) was often observed and it was mainly F. proliferatum species that formed both mycotoxins (0.4 μg g-1 to 41.1 μg g-1 BEA and 0.1 μg g-1 to 158.5 μg g-1 MON).
Podaci o sekundarnim metabolitima, proizvedenim od plijesni roda Fusarium koje inficiraju druge usjeve osim žitarica, vrlo su oskudni. Premda mnogi članovi roda Fusarium koloniziraju višegodišnje usjeve izazivajući tek oskudnu infekciju, slabe simptome bolesti, a katkad vidljivi simptomi bolesti sasvim izostanu, čak se i u slučaju takve asimptomatske infekcije može otkriti značajna kontaminacija biljnih tkiva mikotoksinima. Cilj ovog istraživanja bio je karakterizirati spektar vrsta roda Fusarium izoliranih iz različitih biljnih domaćina (poput šparoga, češnjaka, ananasa, banana, rabarbare, paprike, riže, kukuruza, pšenice i orhideje) te ocijeniti njihovu sposobnost tvorbe najčešćih mikotoksina u uvjetima in vitro. Utvrdili smo da 57 % izolata F. proliferatum može tvoriti fumonizine s vrlo visokim masenim udjelima, višim od 1000 μg g-1, dok druge vrste roda Fusarium, poput F. verticillioides, F. lactis, F.polyphialydicum, F. concentricum, F. temperatum i F. fujikuroi stvaraju fumonizine s nižim masenim udjelima. Jedino F. ananatum i F. oxysporum ne proizvode spomenute toksine. Nerijetko je zamijećena istodobna pojava fumonizina s ostalim mikotoksinima moniliformin (MON) i beauvericin (BEA), a najčešći proizvođač obaju mikotoksina bila je vrsta F. proliferatum (0,4 μg g-1 do 41,1 μg g-1 BEA i 0,1 μg g-1 do 158,5 μg g-1 MON).
Tradicionalne filogenetske i taksonomske metode temeljene na istraživanju i usporedbi morfoloških obilježja u novije se vrijeme dopunjavaju ili čak i potpuno zamjenjuju molekularno-filogenetskim ...metodama koje upotrebljavaju veliki broj molekularnih markera - mitohondrijalnih i nuklearnih gena i genomskih regija. Molekularna filogenija znatno je promijenila znanja o taksonomskom položaju velikoga broja taksona kukaca (Hexapoda) te otvorila brojna pitanja o evoluciji bazalnih linija Hexapoda i o njihovu odnosu prema ostalim glavnim linijama člankonožaca (Arthropoda) - rakova (Crustacea), stonoga (Myriapoda) i klještara (Chelicerata). Neke od analiza podržavaju monofiliju Ellipura, a neke upućuju na polifiliju ili parafiliju Entognatha. Brojna novija istraživanja molekularnih i morfoloških podataka podržavaju blisku vezu između Hexapoda i Crustacea, tzv. "Pancrustacea", koja je u suprotnosti s tradicionalnom hipotezom o bliskoj vezi između Hexapoda i Myriapoda (tzv. "Tracheata"). Neki od rezultata čak upućuju na uzajamnu parafiliju Crustacea i Hexapoda. Neke analize podržavaju vezu između Pancrustacea i Myriapoda (tzv. "Mandibulata"), a ostale daju podršku bliskoj vezi između Myriapoda i Chelicerata (tzv. "Paradoxopoda" ili "Myriochelata"). Te hipoteze upućuju na to da su tijekom evolucije člankonožaca barem tri puta neovisno pojedine linije prelazile iz vode na kopno. Sve ove nove pretpostavke moraju biti provjerene i uspoređene s klasičnim hipotezama o evolucijskim odnosima kukaca i člankonožaca.
Mapping phylogenetics on geographical scales is one of the most important scientific aspects of bioscience research. Changes in the environment have evidently shaped the geographical distribution of ...organisms on land and in the oceans seen today. Overexploitation of key species has caused not only changes in the distribution and diversity of organisms and composition of the ecosystems, but is also leading to species extinction at accelerating rates. It is our duty as scientists to find ways of protecting the species endangered with extinction and preventing other species from entering the endangered stage. To manage this effectively, we need to map species distribution, understand life-history traits, define genetic variation within species and populations, identify lineages - especially at the molecular level - and correlate the historical, phylogenetic components with the spatial distributions of gene lineages. In this book, phylogenetics and phylogeography of a diverse range of organisms are reviewed: from microorganisms causing gastroenteritis in humans, fishes in the Southwest Atlantic Ocean and spiders of the western Indian Ocean, to mountain tapirs in South America and birch tree species of the Arctic tundra.
Hantavirusi (rod Hantavirus, porodica Bunyaviridae) predstavljaju pravi primjer emergentnih virusa koji u ljudi uzrokuju dva različita sindroma: hemoragijsku vrućicu s bubrežnim sindromom i ...hantavirusni plućni sindrom. Od kada je izoliran prototip virusa ovoga roda, virus Hantaan, do danas, opisano je više od 20 novih vrsta hantavirusa , a čiji broj se rapidno povećava. Hantavirusi su negativni RNK-virusi od kojih se svaki održava u specifičnoj vrsti glodavaca. Zajedno sa svojim domaćinima rasprostranjeni su širom svijeta. Filogenetska analiza hantavirusa i njihovih domaćina glodavaca pokazuje da se njihova evolucijska stabla preklapaju što upućuje na to da su ovi virusi koevoluirali sa svojim domaćinima glodavcima preko 20 do 30 miliona godina. Razumijevanje ovog fenomena može poboljšati našu sposobnost da predvidimo gdje bi novi hantavirusi mogli biti pronađeni, jesu li oni patogeni za ljude, koji bi hantavirusi bili najbolji kandidati za razvoj cjepiva, te za poboljšavanje postojećih dijagnostičkih metoda za ljude ili praćenje glodavaca na različitim geografskim područjima.
Virusi ptičje gripe H9N2 nastavljaju se širiti u peradi i divljih ptica širom svijeta. Infekcija niskopatogenim virusom influence H9N2 prvi je put otkrivena u Maroku u siječnju 2016. godine. U ovom ...je istraživanju za probir na H9N2 prikupljeno ukupno 105 organa i obrisaka iz dušnika s 21 farme brojlera od srpnja 2016. do listopada 2018. iz različitih regija Maroka. Sumnja na bolest temeljila se na teškim respiracijskim znakovima kao što su kihanje, kašljanje, hropanje i hripanje, a infekcija virusom H9N2 potvrđena je PCR-om obrnute transkripcije u stvarnom vremenu. Sekvencije gena za hemaglutinin (HA) od četiri izolata amplificirane su pomoću RT-PCR qRT-PCR poravnane za filogenetsku i analizu sličnosti aminokiselina. Od 21 uzorka jata 48 % (10/21) bilo je pozitivno na H9 s pragom broja ciklusa u rasponu od 18,6 do 34,8. Maksimalna sličnost u nukleotidnim i proteinskim sekvencijama (96 -98 %) uočena je između marokanskih virusa i virusa H9 izoliranih iz brojlerskih pilića u 2017. u Burkini Faso (A/piletina/BurkinaFaso/17RS93-19) i od kokošjeg pileta u Ujedinjenim Arapskim Emiratima u 2015. (A/piletina/ Dubai/D2506/2015). HA geni otkrili su blisku vezu između četiriju virusa, s 97,9 % -99,9 % nukleotidnog identiteta. Filogenetska analiza pokazala je da marokanski virusi pripadaju lozi G1 i vjerojatno potječu s Bliskog istoka, kao što je objavljeno 2016. godine.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- Species of the genus Diaporthe/Phomopsis are endophytes on a very wide range of hosts and can be present as pathogens or ...saprophytes. Species of this genus cause a complex of diseases on the stem and seeds of soybean (Glycine max (L.) Merr.) and therefore belong to a group of important parasites of this plant. Diaporthe phaseolorum and Phomopsis longicolla were described as soybean pathogens. The first species includes three varieties: D. phaseolorum var. sojae, D. phaseolorum var. caulivora and D. phaseolorum var. meridionalis. Although several studies have extensively described the morphological and culture characteristics of these pathogens, their taxonomy has not fully been defined. The greatest taxonomic confusion is related to D. phaseolorum var. sojae, because this variety expressed variability of morphological characteristics. Since morphological variability of D. phaseolorum var. sojae was also observed in isolates from Serbia, there were needs for detailed examinations in order to exactly determine which Diaporthe/Phomopsis species are present on soybean in Serbia. By comparison of morphological, molecular and pathogenic data seven Diaporthe/Phomopsis species were identified. Besides the known parasites, D. neotheicola, D. eres, D. viticola and unidentified group Phomopsis sp. 9 were also detected on soybean seeds. Identification and phylogenetic grouping was performed based on sequences of ITS region and parts of LSU and TEF1-α genes. In order to find faster ways of detection and identification, ITS sequences of the studied species were used for the virtual digestion with restriction enzymes AluI, RsaI, HhaI, MseI, and StyI. Since different molecular profiles were generated for each studied species, it was concluded that PCR-RFLP technique can potentially be a useful method for rapid and reliable identification of Diaporthe/Phomopsis species that occur on soybean. By studying morphological characteristics of the identified species, it was found that the dimensions of reproductive organs overlapping, but also that they vary between isolates within a species, as well as within the isolates. Based on this, it was concluded that dimensions of reproductive organs are not reliable parameters for identification of Diaporthe/Phomopsis species isolated from soybeans. However, based on the presence or absence of perithecia, pycnidia, α and β conidia, it was partially possible to distinguish species of this complex. Virulence of the studied species was examined using different pathogenicity tests on plants and seeds of soybean, and P. longicolla, Phomopsis sp. 9, D. phaseolorum var. caulivora and D. phaseolorum var. sojae were selected as the most pathogen species, while D. viticola and D. eres expressed pathogenicity only on seeds. Also, it was found that all studied species can complete their life cycle on soybean plants, indicating that the soybean is a very suitable host plant for species of the genus Diaporthe/Phomopsis. In this study, D. phaseolorum var. sojae was separated from the other two varieties (D. phaseolorum var. caulivora and D. phaseolorum var. meridionalis) and reclassified in basionym Diaporthe sojae. Also, it was found that D. eres, P. occulta and D. conorum represent three different ITS populations, which are taxonomically classified as highly variable group D. eres. From the group of isolates that were previously determined as P. longicolla, several isolates marked as unidentified group Phomopsis sp. 9 were separated. Due to observed similarity in morphological and pathogenic characteristics between P. longicolla and Phomopsis sp. 9 isolates, a taxonomic name Diaporthe pseudologicolla nom. nov. was proposed for the unidentified group Phomopsis sp. 9.- Endofitne vrste roda Diaporthe/Phomopsis imaju izuzetno širok spektar domaćina i u biljkama mogu biti prisutne kao patogeni ili saprofiti. Na stablu i semenu soje (Glycine max (L.) Merr.), vrste ovog roda prouzrokuju kompleks oboljenja i spadaju u grupu značajnih parazita ove biljne vrste. Kao paraziti soje opisane su vrste Diaporthe phaseolorum i Phomopsis longicolla. U okviru prvo pomenute vrste razlikuju se tri varijeteta, i to: D. phaseolorum var. sojae, D. phaseolorum var. caulivora i D. phaseolorum var. meridionalis. Iako su u mnogobrojnim istraživanjima detaljno opisane morfološke i odgajivačke karakteristike ovih patogena, njihova taksonomija još uvek nije u potpunosti definisana. Najveća taksonomska nedoumica odnosi se na D. phaseolorum var. sojae, jer je u okviru ovog varijeteta uočena izražena varijabilnost morfoloških karakteristika. S obzirom da je morfološka varijabilnost D. phaseolorum var. sojae uočena i kod izolata poreklom iz Srbije, ukazala se potreba za detaljnim ispitivanjem, kako bi se tačno utvrdile prisutne Diaporthe/Phomopsis vrste na soji u Srbiji. Uporednim proučavanjem morfoloških, molekularnih i patogenih karakteristika, identifikovano je ukupno sedam vrsta roda Diaporthe/Phomopsis. Pored poznatih parazita, P. longicolla, D. phaseolorum var. sojae i D. phaseolorum var. caulivora, na semenu soje su detektovane i vrste D. neotheicola, D. eres, D. viticola i neidentifikovana grupa Phomopsis sp. 9. Identifikacija i filogenetsko grupisanje Diaporthe/Phomopsis vrsta sprovedeno je na osnovu sekvenci ITS regiona i dela LSU i TEF1-α gena. U cilju iznalaženja bržeg načina detekcije i identifikacije, ITS sekvence proučavanih vrsta poslužile su za virtuelnu digestiju restrikcionim enzimima AluI, RsaI, HhaI, MseI i StyI. S obzirom da su za svaku proučavanu vrstu dobijeni različiti molekularni profili, konstatovano je da PCRRFLP tehnika potencijalno može biti korisna metoda za brzu i pouzdanu identifikaciju Diaporthe/Phomopsis vrsta koje se javljaju na soji. Proučavanjem morfoloških karakteristika identifikovanih vrsta, utvrđeno je da se dimenzije reproduktivnih organa preklapaju, ali i da veoma variraju između izolata unutar jedne vrste, kao i unutar samog izolata. Na osnovu toga, izveden je zaključak da dimenzije reproduktivnih organa nisu pouzdani pokazatelji pri identifikaciji Diaporthe/Phomopsis vrsta izolovanih iz soje. Međutim, na osnovu prisustva ili odsustva peritecija, piknida, α i β konidija, donekle je moguće razlikovati vrste ovog kompleksa. Primenom različitih testova patogenosti ispitana je virulentnost identifikovanih vrsta na biljkama i semenu soje, a kao najpatogenije izdvojene su P. longicolla, Phomopsis sp. 9, D. phaseolorum var. caulivora i D. phaseolorum var. sojae, dok su D. viticola i D. eres ispoljile patogenost samo na semenu. Takođe, utvrđeno je da sve proučavane vrste mogu da završe životni ciklus na biljkama soje, što ukazuje da je soja izuzetno pogodna biljka domaćin za vrste roda Diaporthe/Phomopsis. U ovom istraživanju, D. phaseolorum var. sojae izdvojen je od druga dva varijeteta (D. phaseolorum var. caulivora i D. phaseolorum var. meridionalis) i preklasifikovan u basionim Diaporthe sojae. Takođe, utvrđeno je da D. eres, P. occulta i D. conorum predstavljaju tri različite ITS populacije, koje su taksonomski označene kao izrazito varijabilna grupa D. eres. Iz grupe izolata, koji su prethodno determinisani kao P. longicolla, izdvojeno je nekoliko izolata koji su označeni kao neidentifikovana grupa Phomopsis sp. 9. S obzirom da postoji izražena sličnost, u pogledu morfoloških i patogenih karakteristika, između P. longicolla i Phomopsis sp. 9 izolata, za neidentifikovanu grupu Phomopsis sp. 9 predložen je taksonomski naziv Diaporthe pseudologicolla nom. nov.- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
Podaci o sekundarnim metabolitima, proizvedenim od plijesni roda Fusarium koje inficiraju druge usjeve osim žitarica, vrlo su oskudni. Premda mnogi članovi roda Fusarium koloniziraju višegodišnje ...usjeve izazivajući tek oskudnu infekciju, slabe simptome bolesti, a katkad vidljivi simptomi bolesti sasvim izostanu, čak se i u slučaju takve asimptomatske infekcije može otkriti značajna kontaminacija biljnih tkiva mikotoksinima. Cilj ovog istraživanja bio je karakterizirati spektar vrsta roda Fusarium izoliranih iz različitih biljnih domaćina (poput šparoga, češnjaka, ananasa, banana, rabarbare, paprike, riže, kukuruza, pšenice i orhideje) te ocijeniti njihovu sposobnost tvorbe najčešćih mikotoksina u uvjetima in vitro. Utvrdili smo da 57 % izolata F. proliferatum može tvoriti fumonizine s vrlo visokim masenim udjelima, višim od 1000 μg g-1, dok druge vrste roda Fusarium, poput F. verticillioides, F. lactis, F. polyphialydicum, F. concentricum, F. temperatum i F. fujikuroi stvaraju fumonizine s nižim masenim udjelima. Jedino F. ananatum i F. oxysporum ne proizvode spomenute toksine. Nerijetko je zamijećena istodobna pojava fumonizina s ostalim mikotoksinima moniliformin (MON) i beauvericin (BEA), a najčešći proizvođač obaju mikotoksina bila je vrsta F. proliferatum (0,4 μg g-1 do 41,1 μg g-1 BEA i 0,1 μg g-1 do 158,5 μg g-1 MON).
Glavni je cilj ovog istraživanja bio odrediti molekularnu filogeniju i karakterizaciju mundri ovce (Ovis aries) sekvenciranjem mitohondrijskog citokroma b i podjedinice I citokrom oksidaze (COI). Ova ...se pasmina ovaca morfološki čini drugačijom od ostalih lokalnih pasmina ovaca u Pakistanu. Ovo je istraživanje provedeno da bi se procijenio status mundri ovce, da bismo mogli odrediti radi li se o pasmini drugačijoj od ostalih pasmina. Uzorci krvi mundri ovce prikupljeni su iz Stanice za eksperimente na stoci (engl. Livestock Experiment Station – LES) Fazilpur u okrugu Rajanpur (Punjab). DNK je izolirana i podvrgnuta lančanoj reakciji polimerazom (PCR) zbog pojačanja citokrom B i COI gena uporabom prikladnih primera. PCR proizvodi su sekvencirani i analizirani pomoću MEGA X softvera. Filogenetska analiza kategorizirala je Ovis aries uključujući mundri ovcu, u tri i dvije skupine za citokrom b, odnosno COI gene. Istraživanje je pokazalo da je mundri ovca posebna skupina i time zasebna pasmina ovaca
u odnosu na ostale lokalne pasmine. Na temelju citokroma b i COI, naša je studija potvrdila da je mundri ovca zasebna pasmina i da se razlikuje od ostalih lokalne pasmine ovaca.
PDF
