Straipsnyje nagrinėjamos su filosofijos ir religijos santykiais susijusios problemos. Kritikuojami tarybinėje literatūroje aptinkami schematiški teiginiai, supaprastinantys idealizmo ir religijos ...ryšį. Teigiama, kad dažnai per mažai dėmesio skiriama religijos ir filosofijos, kaip visuomeninės sąmonės, ir kartu kaip socialinių reiškinių, sugretinimui, išskyrimui ir priešpriešinimui. Kadangi religija ir teologija (ypač krikščionybės) naikina filosofiją, tai pastaroji negali atsigauti kitaip, kaip tik naikindama pirmąsias dvi. Filosofija negalima be pažinimo, mokslo, intelektinės kultūros, o religiniam tikrovės atspindėjimo būdui nereikalinga jos pažintinės teorinės rekonstrukcijos prielaida. Religija nyksta, veikiama atspindimosios kintančios visuomeninės būties veiksnių (socialinių, ekonominių ir kt.), bet šis procesas vyksta kartu su jos vidine evoliucija, kurią stipriai veikia filosofija, kartu ir idealizmas. Dialektiniam ir istoriniam materializmui, istorinėje konfrontacijoje nugalėjusiam idealizmą, priklauso reikšminga mokslinė, metodologinė ir socialinė funkcija, o religijai lieka tik žmogaus ir pasaulio tariamo išgelbėjimo funkcija.
Straipsnyje analizuojami religijos koncepcijos antgamtiniai ir socialiniai elementai. Teigiama, kad dieviškoji religijos esmė yra orientuota į tikėjimą antgamtinėmis jėgomis, dievais, o žmogiškoji ...nukreipta į žmogų ir į socialinį gyvenimą. Religijos apibūdinimas remiantis arba antgamtiškumu, arba socialumu įgyja abstrakčios alternatyvos formą. Religijos apibrėžimas antgamtine tikrove neišeina už religinio patyrimo fenomenologinio aprašymo ribų. Ateistinis antgamtinės realybės neigimas kartu tampa ir religijos neigimu ir taip panaikina pačią apibrėžimo problemą. Ikimarksistinis ateizmas siekia išspręsti neišsprendžiamą problemą – gnoseologiškai paaiškinti klaidingus įsitikinimus. K. Marxas atskleidė klaidingų pažiūrų pagrindą atrasdamas jį materialioje sferoje – susvetimėjusiuose visuomeniniuose santykiuose ir taip atskleisdamas ideologijos (taip pat ir religinių vaizdinių) iliuzinį pobūdį. Marksizmas atmeta bet kokias religijos galimybes skraidyti abstrakcijų ir idėjų pasaulyje, jis atskleidžia religinio susvetimėjimo pagrindus ir iškelia jų pašalinimo uždavinį. Marksistinio ateizmo požiūriu, religinio susvetimėjimo kritika yra ne teorinis, o praktinis uždavinys.
1980 m. gegužės 15-16 d. įvyko mokslinė-praktinė konferencija „Ateizacijos procesas brandaus socializmo sąlygomis“. Ją surengė LKP CK Propagandos ir agitacijos skyrius, VU Filosofijos istorijos ir ...ateizmo katedra, TSRS Filosofų draugijos Lietuvos skyrius ir „Žinijos“ draugijos valdyba. Perskaityta daugiau kaip 30 pranešimų, kuriuose nagrinėta mokslinio ateizmo esmė, šiuolaikinės religinės sąmonės ypatybės, ateizacijos gnoseologinės prielaidos, ateistinio auklėjimo principai, dabartinė Vatikano ideologija, tarptautinis klerikalizmas, buržuazinės antikomunistinės koncepcijos ir kiti klausimai.
Mirties problema Zaksas, Irmija
Problemos,
09/2014, Volume:
1
Journal Article
Open access
Straipsnyje įvairiais aspektais nagrinėjama mirties problema. Teigiama, kad mirtis yra objektyvus biologinis procesas, pasireiškiantis organizmo gyvybinės veiklos galutiniu nutrūkimu ir būdingas ...žmogui kaip biologinei sistemai. Mirties problemai didelį dėmesį skiria religijos, ypač krikščionybė: žmogaus sielos nemirtingumo dogma įgyja vis didesnę reikšmę išlaikant ir stiprinant bažnyčios įtaką. Filosofijos istorijoje mirties problema nagrinėjama trimis svarbiausiais aspektais: sielos nemirtingumo sampratos pagrindimas ir kritika; naujos žmogaus nemirtingumo, kaip kūrinių ir gerų darbų išlikimo, sampratos plėtotė; su mirtimi susijusių išgyvenimų, kaip žemiškojo žmogaus dvasinio gyvenimo esminių aspektų, analizė, kurią atlieka daugiausia egzistencializmo filosofija. Daroma išvada, kad marksistinės filosofijos atstovai dabarties sąlygomis turi nagrinėti mirties problemą minėtais aspektais, didžiausią dėmesį skirdami žmogaus nemirtingumo mokslinės sampratos pagrindimui ir egzistencializmo kritikai.
S francuskom upravom u hrvatskim zemljama stupilo je na snagu i francusko državno zakonodavstvo. Između ostaloga, ono je uključivalo i Konkordat između Napoleona i Svete Stolice iz 1801. te ...Napoleonovu jednostranu zakonsku nadopunu u obliku 77 „Organskih članaka“ iz iste godine. Ovi dokumenti učinili su katoličke biskupije u Francuskoj nekom vrstom carskih upravnih tijela pod nadzorom Ministarstva bogoštovlja. Tako je čl. 39. propisao da će u katoličkim crkvama Francuskoga Carstva od tada nadalje moći postojati samo jedna liturgija i samo jedan katekizam. To je bila osnova za sastavljanje jednoga univerzalnoga Katekizma za sve katoličke crkve u Francuskom Carstvu, poznatoga kao Carski katekizam, objavljenoga 1806. godine. Njega su državni organi vlasti uveli bez potvrde pape Pija VII. i u njemu je prvi put u povijesti katekizma uz pouku o četvrtoj Božjoj zapovijedi izrijekom bilo spomenuto jedno svjetovno ime, dakako, cara Napoleona I. Generalni providur Dalmacije Vincenzo Dandolo prvi je godine 1807. naložio prevođenje Carskoga katekizma na „ilirski“, tj. hrvatski jezik, jer je Dalmacija postala dio Kraljevine Italije. Taj je pokušaj završio fijaskom zbog recenzija koje su ukazivale na nerazumljivost prijevoda među narodom. U Ilirskim pokrajinama osnovanim 1809. godine prijevodi su, bilo cjeloviti, bilo prijevodi tek nekoliko poglavlja, na poticaj civilnih vlasti objavljeni 1811. i 1812. godine, i to na čak četiri jezika: talijanskom, slovenskom, njemačkom i „ilirskom“ jeziku. Premda su ti prijevodi ostali bez utjecaja jer su Ilirske pokrajine ukinute već 1813. godine, a Napoleonov katekizam bio strogo zabranjen od strane austrijskih vlasti, ovi prevodilački pothvati ostaju vrlo vrijedan primjer propagande i pokušaja kulturnog transfera Napoleonova imperijalnoga kulta u ove krajeve, o čemu će biti riječ u ovome radu.
Errata corrige Havel, Boris
Miscellanea Hadriatica et Mediterranea,
07/2023, Volume:
9, Issue:
-
Journal Article, Web Resource
Peer reviewed
Open access
Na autorov zahtjev objavljujemo ispravke rada
Boris Havel, Jeruzalem u ranoislamskoj tradiciji / Jerusalem in Early Islamic Tradition, Miscellanea Hadriatica et Mediterranea, 5, 2018, 113-179. ...https://doi.org/10.15291/misc.2748.
U svojoj filozofiji religije Welte je osobitu pozornost posvetio razmatranju onoga što on naziva »izvršenje religije«. Budući da je to izvršenje, među ostalim, potaknuto i čovjekovim traganjem za ...smislom, prilog započinje Welteovim izlaganjem o nerazdruživoj vezi smisla i religije. Time se pak nužno dolazi do pojma Boga jer je On nositelj smisla. Na tragu njemačke mistike te posebno M. Eckharta, Welte se usteže Boga podvrgnuti svakoj kategorijalnosti te Ga označava pojmovima neizrecivi, beskonačni, skriveni. Kao onomu koji je neizreciv i skriven, Bogu se pristupa molitvom i njezinim oblicima, čime se pokazuje da su upravo to autentični načini čovjekova odnosa prema Bogu: time smo došli do središnje komponente članka, koja je sadržana u predstavlja-nju temeljnih aspekta welteovskoga viđenja molitve – molitva kao šutnja, kao govor i kao kult. Svaki od tih pristupa sadrži svoju osobitost: molitva šutnje nikako nije negacija istinskoga govora; molitvu govora pak u bitnome karakterizira dvopolnost, dok u kultu na poseban način do izražaja dolazi pojam zajednice i s njom okupljačka dimenzija govora. Prilog završava razmatranjem opasnosti u koje izvršavanje religije s obzirom na molitvu i kult može skliznuti. To, kako ga njemački filozof naziva, izopačenje religije predstavlja stari, a uvijek novi problem svake religije: »Ovaj me narod časti samo usnama, a srce mu je daleko od mene.« (Mk 7, 6)
In his philosophy of religion, Welte paid particular attention to the consideration of what he called the »practice of religion.« Since this practice is prompted, among other things, by man’s search for meaning, the article begins with Welte’s exposition on the inseparable connection of meaning and religion. This, in turn, necessarily leads to the concept of God because He is the bearer of meaning. Following in the footsteps of German mysticism, and especially M. Eckhart, Welte refrains from subjecting God to any categoricalness and describes Him with the terms unspeakable, infinite, hidden. As one who is unspeakable and hidden, God is approached by prayer and its forms, which shows that these are the authentic ways of man’s relationship toward God: thus we come to the central component of the article, which is contained in presenting the fundamental aspects of Welte’s vision of prayer – prayer as silence, as speech, and as cult. Each of these approaches contains its own peculiarity: the prayer of silence is by no means a negation of true speech; the prayer of speech, on the other hand, is essentially characterized by bipolarity, while in the cult the notion of community and with it the unifying dimension of speech comes to the fore in a special way. The article concludes by considering the dangers into which the practice of religion may slip regarding prayer and cult. This perversion of religion, as the German philosopher calls it, is the old and always new problem of every religion: »These people honor me with their lips, and their hearts are far from me.« (Mark 7:6)
Migracije su postale goruće pitanje suvremenoga svijeta, a imigranti »inkarnacija autsajdera«. Sve učestalije naglašavanje njihove kulturne i pritom dominantno religijske različitosti od većinskoga ...stanovništva u zemljama primitka poticaj je za istraživanje povezanosti religije i migracija. U radu se na temelju empirijskog istraživanja stavova prema stranim radnicima u Hrvatskoj propituje postoji li povezanost između religioznosti i stavova prema imigrantima te religija kao simbolička granica prema imigrantima. U prvom dijelu rada problematizira se primarno sociološki pristup istraživanju povezanosti religije i imigracije. Potom se iznose i analiziraju rezultati istraživanja provedenoga s pomoću anketnoga upitnika na reprezentativnom uzorku od 1300 punoljetnih hrvatskih građana i građanki. Pritom se dovode u vezu dimenzije religioznosti (religijska samoidentifikacija, konfesionalna samoidentifikacija i religijska praksa), stav prema povezanosti religijskoga i nacionalnog identiteta i izražena društvena distanca prema pripadnicima drugih religija (nekatolicima), kao nezavisne varijable, s izraženim stavovima prema stranim (imigrantskim) radnicima. Pokazalo se da su sve tri istraživane dimenzije religioznosti statistički značajno povezane sa stavovima prema imigrantima, odnosno da su oni religiozniji i koji prakticiraju religiju skloniji izraziti veću društvenu distancu prema imigrantima i imigrante percipirati ponajprije kao kulturnu prijetnju. Također se pokazuje da su društvenu distancu prema imigrantima skloni izraziti oni koji imaju stav da su religijsko i nacionalno usko povezani, a osobito oni koji su skloni izraziti društvenu distancu prema pripadnicima drugih religija (nekatolicima).
The aim of this article is to analyse the phenomenon of cult and religion and to make research allowing to create a guide of cult and religion elements integration into marketing activities. Based on ...the theoretical and empirical analysis, a guide presenting the integration possibilities of religion and cult elements into marketing has been developed. An analysis of the literature and research has revealed that the integration of most religious elements in marketing can help strengthen a brand’s position in the market, establish an emotional connection with consumers and consequently strengthen their loyalty.
Krikščionybė reikšmingai prisidėjo ir prie mokslo, ir prie meno raidos. Vis dėlto religijos, mokslo ir meno pokalbis judrus, kai visos trys sritys išsivystė savitą apimtį. Naujos įžvalgos, savisąmonė ...ir visuomeninė kaita visose religijose bei kultūrose atitolino nuo tradicinio žvilgsnio į mokslą, meną ir religinį gyvenimą. Moderniais laikais pasikeitė ir juslinis pasaulis, vis labiau traktuojamas kaip komunikacija informacijos gausoje. Tiek reformacija, tiek kontrreformacija naudojo tradicinius būdus skleisti savo nuostatas ir dabar drauge susitinka šių dienų pakitusia savisąmone ir bendravimo būdais. Keitėsi ir meno sąvoka – nuo reprezentacinės j simboline, todėl nebėra visuotinių meno supratimo dėsnių, o menas skatina naujas įžvalgas, kurios sukrečia ir išjudina, ugdo vaizduotę ir mąstymą. Tai yra meno šviečiamasis vaidmuo. Labiau imanentinis gyvybės versmės supratimas reiškiamas religine simbolika, kuri nebėra reprezentacinė, tačiau susijusi su žmogaus asmeniniu ieškojimu, klausimais ir atradimais.