Prikazati utjecaj nacionalnog zatvaranja zbog pandemije bolesti COVID-19 na učestalost javljanja perzistirajuće sekretorne upale srednjeg uha u djece.
Djeca u dobi od 4 do 13 godina sa sekretornim ...otitisom koja su operativno liječena od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2020. godine u Klinici za otorinolaringologiju i kirurgiju glave i vrata KBC-a Osijek.
Bolesnicima je učinjena je otomikroskopija, timpanometrija, tonska audiometrija i fiberendoskopija epifarinksa. Nakon potvrde postojanja sekretornog otitisa i konzervativnog liječenja u trajanju od tri mjeseca djeca su liječena kirurški, adenotomijom i miringotomijom s postavljanjem ventilacijskih cjevčica u istostrano uho.
U ovu studiju uključeno je 107 djece koji su bili operativno liječeni adenotomijom i miringotomijom s postavljanjem ventilacijskih cjevčica. Rezultati su pokazali značajan pad broja operacija u 2020. godini u odnosu na prethodne tri, pretpostavljamo uslijed nacionalnog zatvaranja. Najveću razliku bilježimo uspoređujući 2018. i 2020. godinu, kada je uočen pad broja operacija za 87%.
Drastično smanjenje aktivnosti za vrijeme nacionalnog zatvaranja, ostanak i školovanje od kuće, potenciranje pravilnog i redovitog provođenja osobne higijene pridonijeli su smanjenju učestalosti jedne od najčešćih infekcija u djece. Manja učestalost akutne upale srednjeg uha pozitivno utječe na smanjenje učestalosti razvoja sekretornog otitisa u djece. Usporedbom s prethodne tri godine došlo je do značajnog pada broja djece koja zahtijevaju kirurško liječenje. Ovo je prva retrospektivna studija o utjecaju nacionalnog zatvaranja na smanjenje potrebe za kirurškim liječenjem perzistirajućega sekretornog otitisa u djece.
Cilj ovog istraživanja bio je prikazati utjecaj pandemije COVID-19 na rad Klinike za bolesti uha, nosa i grla i kirurgiju glave i vrata KBC-a Zagreb.
Iz računalne baze podataka KBC-a Zagreb te baze ...onkoloških bolesnika Klinike retrospektivno su izvučeni te uspoređeni podatci o izvršenim postupcima i dijagnozama u razdoblju prva četiri mjeseca 2019., 2020. te 2021. godine.
Ukupan je broj slučajeva 2020. bio veći za 32,4%, a 2021. za 13,19% (p<0,001), u usporedbi s 2019. godinom. Odjel za kirurgiju glave i vrata zabilježio je pad od 31,9%, Odjel za dječju otorinolaringologiju 41,89%, Odjel za otologiju 66,67% te Odjel za rinosinusologiju 82,47%. Odjel za maksilofacijalnu kirurgiju te Zavod za tumore glave i vrata zabilježili su porast slučajeva, 71,08% odnosno 31,1%. Pregledom dijagnoza zabilježen je manji broj poremećaja štitnjače (–57,14%), devijacija nazalnog septuma (–85,14%), bolesti srednjeg uha i mastoida (–75,35%), tonzila i adenoida (–52,64%). Porastao je broj tumora glave i vrata (165,4%), prijeloma kostiju lica (95%) te rascjepa usne i nepca, kojih je u 2021. bilo 19, a nijedan u prethodne dvije godine. Novodijagnosticiranih karcinoma grkljana bilo je 2021. za 35% više nego 2019. godine. Broj karcinoma grkljana T1 bio je 2021. manji za 22,2%, dok je broj T2 bio veći za 133%.
Ovim radom prikazali smo smanjenje ukupnog broja postupaka u prvoj trećini 2020. i 2021. godine u odnosu na 2019., ali i značajan porast kompleksnosti operacija i broja postupaka bolesnika s tumorima glave i vrata. Iz naših rezultata pokazano je kako je zbrinjavanje znatno većeg broja bolesnika kirurgije glave i vrata moguće i u izvanrednim uvjetima u ustanovi koja je kadrovski i tehnološki kvalitetno opremljena. To ukazuje na važnost razvijanja centara izvrsnosti koji i u slučaju povećanog pritiska na zdravstveni sustav mogu osigurati najviše standarde liječenja kompleksnih bolesnika.
Sažetak. Cilj istraživanja: Prikazujemo vlastita iskustva s laparoskopskom splenektomijom (LS) u liječenju imunosne trombocitopenije (ITP), uz osvrt na ulogu splenektomije u kontekstu primjene ...agonista trombopoetinskih receptora (TPO-RA). Ispitanici i metode: U ovoj retrospektivnoj studiji prikazujemo rezultate liječenja 35 bolesnika operiranih tijekom razdoblja od 12 godina. Splenektomirano je 26 žena i 9 muškaraca s medijanom dobi od 50 godina (u rasponu između 19 i 85 godina). Svi su bolesnici prije splenektomije liječeni glukokortikoidima s dodatkom intravenskih imunoglobulina ili bez njih, a sedam bolesnika dobivalo je i rituksimab. Medijan vremena od postavljanja dijagnoze do LS-a jest sedam mjeseci (raspon od 1 do 103 mjeseca). Rezultati: U četiri (11%) bolesnika nije se povećao broj trombocita nakon LS-a, a šest ih je u kasnijem praćenju doživjelo recidiv bolesti. Tijekom praćenja (medijan 33 mjeseca) preostalih 25 bolesnika (71%) nije trebalo nikakvo daljnje liječenje. Procijenjena stopa petogodišnjeg odgovora iznosi 59%. Bolji dugotrajni odgovor imali su bolesnici splenektomirani do 12 mjeseci od postavljanja dijagnoze u odnosu prema onima kod kojih se sa splenektomijom čekalo dulje (P = 0,048). Nije bilo razlike u ishodu s obzirom na dob i spol. Četiri bolesnika imala su rane teške postoperativne komplikacije: trombozu portalne vene, duboku vensku trombozu, sepsu i krvarenje koje je nalagalo reviziju. Nije bilo letalnih ishoda ni kasnih teških infekcija. Na umor nakon operacije žalilo se deset (29%) bolesnika. Zaključci: Stopa izlječenja od oko 60% odgovara do sada objavljenim studijama, s time da je opažen bolji dugotrajni odgovor ako je splenektomija učinjena prije. Smatramo da je LS i dalje sigurna, uspješna i financijski povoljna druga linija liječenja ITP-a, posebno za bolesnike koji žele brzo i u velikom postotku trajno izlječenje. Međutim, kao i u svijetu, primjena TPO-RA zasigurno će smanjiti broj splenektomija u Hrvatskoj.
Sve je veći broj pacijenata s dugotrajnim preživljenjem nakon transplantacije krvotvornih matičnih stanica, a kako je transplantacija relativno mlada grana medicine, tek sada postajemo svjesni ...njezinih dugoročnih učinaka. Brojnim istraživanjima utvrđeni su raznovrsni kasni učinci zamršene i nedovoljno jasne etiologije, ali i znatnog utjecaja na morbiditet, mortalitet, radnu sposobnost i kvalitetu života. Ovo je istraživanje retrospektivna analiza podataka prikupljenih od 111 pacijenata transplantiranih u KBC-u Zagreb u razdoblju od 1983. do 2009. godine. Medijan praćenja iznosio je 15 godina (raspon 2 – 33). Dobivene kumulativne incidencije bile su u skladu s rezultatima drugih istraživača, a pokazivale su izrazitu sklonost porasta tijekom godina praćenja, i to redom prema učestalosti: kardiovaskularne bolesti 64%, endokrine 42%, solidni tumori 33%, kronična bolest presatka
protiv primatelja (GvHD) 32%, jetrene bolesti 28%, bubrežne 17% te plućne bolesti 14%. Posebnu pozornost usmjerili smo na reproduktivno zdravlje žena te pokazali da je kod pacijentica transplantiranih u dječjoj dobi uspostava spontanoga menstrualnog ciklusa izglednija (45%) nego kod žena transplantiranih u zreloj dobi (18%). Nastanak preuranjene ovarijske insuficijencije (POI) zabilježen je kod 27 (71%) pacijentica. Nadalje, u ovoj studiji zabilježeno je rođenje sedmero zdrave djece iz šest trudnoća od pet majka, od čega su tri trudnoće nastupile prirodnim putem, i to jedna nakon uzimanja hormonske nadomjesne terapije (HNT) zbog POI-ja, dok su preostale tri postignute metodama potpomognute oplodnje. Na kraju možemo zaključiti da se usmjerenim savjetovanjem, ranim dijagnostičkim i terapijskim postupcima te međuliječničkom suradnjom pacijentima može omogućiti kvalitetniji i dulji život s minimalnim posljedicama. Rezultati ovog istraživanja mogu poslužiti kao smjernica za praćenje bolesnika liječenih alogenom transplantacijom u Republici Hrvatskoj.
Kronični pilonidalni sinus stečena je bolest kože, nastala kao posljedica kronične upalne bolesti zahvaćenog dijela kože, koja stvara cistu s epiteliziranim potkožnim kanalima. Bolest većinom pogađa ...mlađe muškarce. Povišen BMI i sjedilački način života smatraju se vodećim čimbenicima rizika. Cilj je istraživanja bila usporedba vremena cijeljenja, učestalosti seroma, infekcije i dehiscencije rane te prosječnog trajanja bolničkog boravka kod pacijenata operiranih prvi put zbog kroničnoga pilonidalnog sinusa u Klinici za kirurgiju Sveučilišne kliničke bolnice Mostar, u razdoblju od 1. lipnja 2015. do 1. lipnja 2017. godine, s praćenjem recidiva jednu godinu nakon kirurškog zahvata. Pacijenti su podijeljeni u tri skupine prema vrsti zahvata: ekscizija s primarnim zatvaranjem (23,0%), ekscizija sa sekundarnim cijeljenjem (55,2%) te ekscizija sa zatvaranjem Limbergovim režnjem (21,8%). Odabir metode učinjen je na osnovi procjene i iskustva operatera. Većina pacijenata uključenih u istraživanje imala je povišen BMI (72,4%). Pacijenti operirani ekscizijom uz primarno zatvaranje i Limbergovim rotacijskim režnjem imali su kraće vrijeme cijeljenja nego pacijenti s ekscizijom uz sekundarno cijeljenje. Učestalost seroma bila je najveća kod pacijenata s ekscizijom uz primarno zatvaranje (70,6%), dok je najmanja bila u pacijenata s Limbergovim rotacijskim režnjem (29,4%). Prosječno vrijeme boravka u bolnici bilo je 6,4 dana (min. = 3, maks. = 13;
SD = 1,919). Razlike u vremenu boravka u bolnici s obzirom na vrstu kirurškog zahvata nisu se pokazale statistički značajnima. Kod pacijenata s Limbergovim rotacijskim režnjem zabilježena su 2 (10,5%) recidiva u jednogodišnjem razdoblju nakon kirurškog zahvata. Skupina pacijenata s primarnim zatvaranjem u tom je razdoblju imala 7 (35%) recidiva, a ona sa sekundarnim cijeljenjem 6 (12,5%) recidiva. Razlika u broju recidiva između skupina pacijenata liječenih Limbergovim rotacijskim režnjem, primarnim zatvaranjem ili sekundarnim cijeljenjemb na granici je statističke značajnosti (p = 0,55). Zatvaranje defekta Limbergovim rotacijskim režnjem smanjuje broj poslijeoperacijskih komplikacija i skraćuje cijeljenje, što olakšava poslijeoperacijski oporavak pacijenta.
Uvod: Na kardiomiopatije (KM) otpada 3 – 5% svih bolesnika za koje se skrbe pedijatrijski kardiolozi. Nalaze se u svim dobnim skupinama, od fetalne do adolescentne dobi, a u timskom radu obuhvaćaju ...uz kardiologiju više pedijatrijskih supspecijalnosti (neurologija, metabolizam, genetika). Zbog novih spoznaja i mogućnosti liječenja stupanj preživljenja sve je viši. Cilj: Primarni je cilj prikazati KM-e opsežnom retrospektivnom epidemiološkom studijom prema suvremenoj klasifikaciji, primjenom najnovijih dijagnostičkih metoda i terapijskih pristupa te prožimanjem s ostalim supspecijalnostima. Sekundarni je cilj pokazati da kardiomiopatije više nisu „rijetke,
nevažne i neizlječive“, nego su česte, važne i lječive. Rezultati studije: U razdoblju od siječnja 1988. do prosinca 2016. (28 godina) u Referentnom centru za pedijatrijsku kardiologiju Klinike za pedijatriju KBC-a Zagreb hospitalizirano je 315 bolesnika s dijagnozom kardiomiopatije, 183 muškog (58,1%) i 132 ženskog (41,9%) spola. U tri različita razdoblja (10 godina, 12 godina, 6 godina) služili smo se klasifikacijom KM-a iz 1996. godine. Sva tri razdoblja imaju obilježja populacijske, a posljednja dva imaju obilježja i kliničke epidemiološke studije. U sva tri razdoblja najčešća je dilatacijska kardiomiopatija (DKM) (42,5%), a slijede hipertrofična (HKM) (37,1%) i restrikcijska (RKM) (6,7%). Njihovi su relativni odnosi u stalnoj ravnoteži. Uočava se znatan porast entitetskih oblika: aritmogena desnoventrikularna kardiomiopatija (ADVKM) i nekompaktna kardiomiopatija (NKKM), i to od 5,8% (1988. – 1998.) na 16,2% (2010. – 2016.). Smanjen je broj KM-a nepoznata uzroka: kod DKM-a 24,4%, a kod HKM-a tek 18,8%. U posljednjih 18 godina zabilježili smo smrtnost od 7,4% (14/194), od čega 50% (7/14) otpada na DKM. Rezultat je to timskog rada, ciljane medikamentne terapije, elektroterapije (elektrostimulator – ES, srčana resinkronizacija – CRS, implantabilni kardioverterski defibrilator – ICD) i kardiokirurške terapije (operacija prema Morrowu, zaomčavanje (engl. banding) plućne arterije – PAB), uključujući i presadbu srca od 2011. godine (8 bolesnika). Zaključak: Kardiomiopatije su nakon prirođenih srčanih grješaka najteže bolesti u skrbi pedijatrijskog kardiologa, nalažu skladan timski rad više skupina stručnjaka te svladavanje brojnih dijagnostičkih i terapijskih metoda. Dilatacijske kardiomiopatije najčešći su uzrok smrti i najčešća indikacija za presadbu srca u djece.
Šaka je izrazito izložena raznim opterećenjima i ozljedama u svakodnevnim poslovima i aktivnostima pa su stoga i prijelomi kostiju u području šake prilično česte ozljede. Pretežiti mehanizam nastanka ...ove ozljede jest izravni udarac u šaku. Visoka pojavnost prijeloma opravdava propitivanje o mogućoj prevenciji nastanka. Preventivna postupanja moguća su jedino uz poznavanje uzroka i okolnosti nastanka prijeloma. Cilj je ovog rada analizirati okolnosti nastanka i kritična mjesta nastanka prijeloma kostiju šake prema dobnim skupinama. U radu je analizirano 274-ero djece liječene u KBC-u Zagreb s prijelomima šake od 2006. do 2014. godine. U studiji je analizirano 76 djevojčica (28%) i 198 dječaka (72%). Prosječna dob djece iznosila je 11,9 godina. Najviše ozlijeđenih bilo je u dobi od 10 do 13 godina. Na prijelome falangi prstiju otpadalo je 80%, metakarpalnih kostiju 17% te svega 3% na prijelome karpalnih kostiju. Najčešće su se ozljede događale na rekreacijskome mjestu (41%), zatim kod kuće (37%), u školi ili vrtiću (18%) te na ulici ili cesti (4%). Način nastanka ozljede uglavnom je izravni udarac u šaku (76%). U 24% djece uzrok ozljede je bio pad. Sportske su aktivnosti najvažniji uzrok nastanka ozljede kostiju šake u dječjoj populaciji. Izravni udarci u šaku u toku sporta glavni su mehanizam nastanka ozljede. I dječaci i djevojčice najviše stradavaju u dobi od 10 do 13 godina pa je to dobna skupina u kojoj je potrebno najviše djelovati. Preventivno djelovanje potrebno je usmjeriti na ozljede nastale u parkovima, školi i sportskim aktivnostima.
Cilj: Cilj ovog istraživanja bio je analizirati patohistološke osobitosti adenokarcinoma želuca i kratkoročne kliničke ishode u bolesnika operiranih u razdoblju od 1. siječnja 2018. do 1. kolovoza ...2020. godine.Materijali i metode: U istraživanje su uključeni bolesnici operirani zbog adenokarcinoma želuca u razdoblju od 1. siječnja 2018. do 1. kolovoza 2020. Iz arhive povijesti bolesti i patohistoloških nalaza su prikupljeni sljedeći podatci: dob, spol, lokalizacija tumora, TNM stadij, gradus, histološki tip, status limfnih čvorova, dužina hospitalizacije, tip operacije. Rezultati: Od ukupnog broja bolesnika muških je bilo 36 (65%), a ženskih 19 (35%). Stariji od 63 godine čine 75% ukupnog broja bolesnika. Najzastupljeniji patološki stadij je IIIA (20%), a srednja vrijednost udaljenosti tumora od ruba je 5,00 cm. Medijan odstranjenih limfnih čvorova je 6,50. Srednja vrijednost pozitivnih limfnih čvorova je 3,00. Srednja vrijednost pozitivnih limfnih čvorova kod tumora visokog gradusa je 9,86, a kod tumora niskog gradusa 2,32. Međutim, ne postoji statistički značajna poveza-nost, P=0,276. Najčešći tip operacije je bila subtotalna gastrektomija. Komplikacije su utvrđene u 29,09%, a potreba za revizijom je utvrđena u 9,09% bolesnika. Neposredno nakon operacije nije umro niti jedan promatrani bolesnik. Srednja vrijednost duljine hospitalizacije u bolesnika s komplikacijama je bila za 9 dana duža u odnosu na bolesnike u kojih komplikacija nije bilo. Zaključci: Demografske i patohistološke odrednice adenokarcinoma želuca ne odstupaju od ostalih istraživanja. Duljina re-sekcijskih rubova je u skladu sa smjernicama. Prosječan broj odstranjenih limfnih čvorova je manji od preporučenog. Histološki gradus je povezan s većim brojem pozitivnih limfnih čvorova, ali povezanost nije statistički značajna.
Objective: The aim of this study was to analyse the pathohistological features of gastric adenocarcinoma and short-term clinical outcomes in patients operated in the period from 1 January 2018 to 1 August 2020.Materials and methods: This retrospective study included patients operated on for gastric adenocarcinoma in the period from 1 January 2018 to 1 August 2020. The following data were collected from the archive of disease history and path histological findin-gs: age, sex, tumour localization, TNM stage, grade, histological type, lymph node status, length of hospitalization, type of surgery.Results: Of the total number of patients, 36 (65%) were male, and 19 (35%) were female. People over 63 make up 75% of the total number of patients. The most common pathological stage is IIIA (20%), and the mean distance of the tumour from the edge is 5.00 cm. The median number of removed lymph nodes is 6.50. The mean value of positive lymph nodes is 3.00. The mean value of positive lymph nodes in high-grade tumours was 9.86, and in low-grade tumours 2.32. However, there is no statistically significant association, P=0.276. The most common type of surgery was subtotal gastrectomy. Complications were found in 29.09%, and the need for revision was found in 9.09% patients. Not a single observed patient died immediately after the operation. The mean length of hospitalization in patients with complications was 9 days longer than in patients without complications.Conclusions: Demographic and pathohistological determinants of gastric adenocarcinoma do not differ from other studies. The length of the resection margins is in accordance with the guidelines. The average number of removed lymph nodes is less than recommended. Histological grade is associated with a higher number of positive lymph nodes, but the association is not statistically significant.
Prikazujemo svoje iskustvo u anesteziranju bolesnika s osteogenesis imperfectom u sklopu ortopedskoga kirurškog liječenja prijeloma i deformacija kostiju. Učinjena je retrospektivna analiza ...dokumentacije bolesnika liječenih u našoj Klinici od 1980. do 2012. godine. Analizirani su demografski podaci, komorbiditeti, prijeoperacijske osobitosti, vrste anestezije, anestetika i lijekova te intraoperacijske i poslijeoperacijske komplikacije. U navedenom razdoblju liječeno je 26 bolesnika s navedenom dijagnozom. Zabilježene su 103 operacije, odnosno 103 anesteziološka postupka. Najviše zahvata, njih 68, učinjeno je u dobnoj skupini od 0 do 10 godina. Najviše bolesnika bolovalo je od tipa III osteogenesis imperfecte, najtežeg oblika ove bolesti spojivog sa životom. U 99 operacija zabilježen je ASA (American society of anesthesiologists) status II bolesnika. U 89 slučajeva učinjena je opća anestezija, u 14 regionalna. Zabilježeno je 14 intraoperacijskih komplikacija, najviše otežanih intubacija te 6 slučajeva poslijeoperacijske kardiovaskularne nestabilnosti. Uz kvalitetnu pripremu i predviđanje mogućih komplikacija anestezija u ovih bolesnika sigurna je procedura.
Uvod: Endoskopska mukozna resekcija (EMR) terapijska je metoda resekcije premalignih lezija i intramukoznih karcinoma probavne cijevi. Do sada nisu objavljeni podaci o EMR-u u Hrvatskoj. Materijali i ...metode: Pacijenti uključeni u retrospektivnu analizu liječeni su u Kliničkome bolničkom centru Zagreb od prosinca 2006. do prosinca 2008. g. Za izvođenje EMR-a upotrebljavana je strip metoda s pomoću submukozne injekcije adrenalina (razrjeđenje s fiziološkom otopinom 1:5.000–10.000). Rezultati: EMR sesilnih polipoidnih lezija debelog crijeva izvedena je u 95 pacijenata. Najčešća lokalizacija lezija bio je rektum (52 pacijenta – 54,7%), a najčešća veličina bila je između 16 i 25 mm (43 pacijenta – 45%). U 75 pacijenata učinjena je en-bloc, a u ostalih piecemeal resekcija. Neposredno nakon EMR-a krvarenje je nastupilo kod 5 pacijenata (5,3%). Najčešća patohistološka dijagnoza bila je vilotubularni adenom (67 pacijenata – 70%). U 6 pacijenata (6,3%) verificiran je invazivni, a u 20 pacijenata (21%) intramukozni karcinom. Na kontrolnoj endoskopiji nije nađen recidiv lezije u 73 (77%) pacijenata. Kirurški zahvat bio je potreban kod 6 pacijenata zbog dijagnoze invazivnog karcinoma. Zaključak: EMR je sigurna i pouzdana metoda odstranjenja premalignih lezija i intramukoznih karcinoma debelog crijeva s malim rizikom od teških komplikacija i prihvatljivim postotkom rezidua osnovne lezije.
PDF
