Kroz cijeli Novi zavjet nalazimo poticaje da oponašamo ili slijedimo primjer Krista, Pavla, pa čak i nekih drugih pobožnih ljudi. U Poslanici Filipljanima nalazimo taj poticaj da oponašamo, pripojen ...Pavlovoj teologiji progresivnog posvećenja. Posvećenje je u Filipljanima prikazano kao suobličavanje Kristu kroz spoznaju Njega, koja dolazi kroz trojni način Božje riječi (apostolskog učenja), unutarnjeg djelovanja Božjega Duha i oponašanja Krista, apostola Pavla i drugih pobožnih primjera. Pokušat ćemo oblikovati biblijsku teologiju posvećenja kroz oponašanje, ograničeni u svojoj analizi na Poslanicu Filipljanima. Prvi dio ovoga članka osvrće se na učenje o posvećenju u Filipljanima, s naglaskom na odlomke gdje Pavao izravno postavlja to pitanje: Filipljanima 1,9-11. 27-29; 2,12-16; 3,1-15. Drugi nas dio članka uvodi u biblijsko učenje o oponašanju, a zatim se osvrće na silaznu spiralu oponašanja: oponašanje Krista (Fil 2,5), oponašanje Pavla (Fil 3.17a; 4,9) i oponašanje Pavlovih vjernih oponašatelja (Fil 3,17b). U zaključku ćemo vidjeti da su oponašanje Krista i Njegovih vjernih oponašatelja sredstvo progresivnog posvećenja, sredstvo koje je i važno i često zanemareno, kako od onih koji bi trebali služiti kao primarni primjeri pobožnosti (duhovni vođe) tako i od onih koji bi se trebali učiti oponašanju.
Throughout the New Testament, we find exhortations to imitate or follow in the
steps of Christ, Paul and even some other godly people. In the Epistle to the Philippians, we find this exhortation to imitate incorporated into a Pauline theology
of progressive sanctification. Sanctification in Philippians is portrayed as a conforming
to Christ through the knowledge of Him, which comes through tripartite
means of the Word of God (the Apostolic teaching), the internal work of God’s
Spirit and the imitation of Christ, the Apostle Paul and other godly examples. We
will aim at forming a biblical theology of sanctification through imitation restricted
in our analysis to the Epistle of Philippians. First part of the article reviews
the teaching of sanctification in Philippians, with an emphasis on passages where
Paul directly addresses this issue: Philippians 1:9-11, 27-29; 2:12-16; 3:1-15. Second
part of the article introduces us to biblical teaching on imitation, and then
it reviews a downward spiral of imitation: imitating Christ (Phil. 2:5), imitating
Paul (Phil. 3:17a; 4:9) and imitating Paul’s faithful imitators (Phil. 3:17b). In the
conclusion, we will see that imitation of Christ and His faithful imitators is a means
of progressive sanctification that is both important and often neglected, both
by those who should serve as primary examples of godliness (spiritual leaders)
and those who need to learn by imitating
The Bible, which is indisputable regarded as the inspired word of God, is written under the inspiration of the Holy Spirit. Man, as an earthen vessel, was used by the Holy Spirit to pen the ...revelation of God’s truth in Jesus Christ. The Holy Scriptures are “God breathed” words to the Church and are key in interpreting and fulfilling God’s telos for creation. This write-up wishes to emphasize and survey the critical role of the Holy Spirit in the Scriptures. Due to the inspiring role of the Spirit, the word of God is not a dead letter, rather a life-giving word that spills new life into the believer and the Church. Precisely this connection of Spirit and letter marks the Holy Scripture as living and active and conveys the desired transformative dimension for the individual believer and the faith community.
Ispravno tumačenje Svetog pisma je i povlastica i ponizna odgovornost. U ovom je članku poseban naglasak stavljen na otkrivanje biblijskih i teoloških načela koja se odnose na mjesto vjere, razuma i ...utjecaj Svetoga Duha u hermeneutičkom procesu. Pristup koji slijedi počiva na jedinstvu i jasnoći Svetog pisma u njegovoj cjelini, kao i na konceptu da je cijela Biblija temeljna, nepogrešiva Božja riječ. Uz to, taj pristup pretpostavlja da je izvorno značenje teksta, u načelu, ono što tekst znači i nama danas.
Članak istražuje hermeneutičko poimanje Božje riječi time što prvo otkriva njenu višeslojnost: Riječ kao Sveto pismo, potom kao iskaz Božje volje stvaranja, te konačno, Isus Krist kao posljednja ...Božja riječ. Kako bi vjernik hermeneutički pristupio ovako problematiziranom pojmu Riječi, i sam pojam hermeneutike mora biti prošireno shvaćen. Gradeći na, i pretpostavljajući čitateljevu upućenost u interpretacijski model tzv. „hermeneutičke spirale“, članak predstavlja hermeneutičko poimanje koje je oblik vjerničke egzistencije a ne samo vještina tumačenja svetog teksta. Interakcija vjernika s Božjom riječju putem Pisma ne svodi se na linearno kauzalni model tumačenja i primjene, već na vjerničko holističko sudjelovanje u sveobuhvatnoj Riječi čitavim svojim bićem. Kvalifikaciju ove hermeneutičke interakcije vjernika i Riječi, članak pronalazi u teologiji stvaranja koja Božju volju i čin stvaranja vidi kao funkciju autoriteta Riječi. Sveti Duh se prepoznaje kao poveznik svih aspekata Božje riječi, čina stvaranja te posredovanja novog stvorenja vjerniku u hermeneutičkom odnosu s Riječi. Na koncu, cijeli proces je uglavljen u Isusa Krista koji uskrsnućem po Duhu spašava stvorenje novim stvaranjem.
PDF
