U ovom radu autorica je istražila postoji li i treba li postojati prostor tišine u štovanju Boga u vjerničkom životu, u crkvenom bogoslužju i u dijelu službe u kojemu se slavi Boga pjesmama. ...Usporedbom dvaju posjećenih bogoslužja dviju zagrebačkih crkava, Evanđeoske pentekostne crkve Stijena spasenja i Kristove Crkve (Kušlanova) te analizom zastupljenosti i uloge tišine, s obzirom na nekorištenje glazbenih instrumenata u Kristovoj Crkvi, zaključeno je da se „prazan” prostor u bogoslužju između pojedinih manjih dijelova bogoslužja upotrebljava na razne načine. Stavljanjem u dijalog intervjue s pastorima spomenutih crkava, Ratkom Medanom i Mislavom Ilićem, i promišljanja teologa i stručnjaka na području kršćanskog bogoštovlja, iznesene su različite definicije tišine, odnosno mira, koji u današnje vrijeme kod mnogih više ne podrazumijeva apsolutnu tišinu. Također je isti problem stavljen u kontekst modernog vremena koje ne poznaje tišinu i kojemu je tišina nelagodna.
The author of this article explores whether there should be a space for silence in the worship of God in believers’ lives, church services and the part of the service in which God is praised with songs. To carry out the study, the author compared worship services of two churches in Zagreb – the Evangelical Pentecostal Church “Rock of Salvation” and the Church of Christ (on Kušlanova Street). The author analyzed the presence and role of silence, considering the non-use of musical instruments in the Church of Christ and concluded that the “empty” space in the church service between individual smaller parts is used in various ways. The author presented different definitions of silence or quietness, which nowadays for many no longer means absolute silence, by putting in dialogue the interviews with the pastors of the mentioned churches – Ratko Medan and Mislav Ilić – and the reflections of theologians and experts in the field of Christian services. The same problem is also put against the backdrop of modern times that are both unfamiliar and uncomfortable with silence.
Prispevek Helmuta clauSa (2013: 127-38) v letosnjem Gutenbergovem letopisu je s tega vidika prelomen in zahteva od nas nov premislek glede tiska prvih dveh slovenskih knjig, saj temelji na dokazih, ...ki jih je po nasem mnenju tako rekoc nemogoce ovreci. Ne glede na dejstvo, da so si tedanje tiskarske delavnice lahko posamezne crke in lesoreze izposojale, je Clausu uspelo na podlagi podrobne studije razsirjenosti incialke L, ki jo najdemo v Trubarjevem Katekizmu iz leta 1550 na strani A3a prvega dela, ter podrobne primerjave preostalih crk Katekizma in Abecednika iz leta 1550 ugotoviti, da ne inicialke ne posameznih drugih razlikovalnih crk ne najdemo v nobenem tisku Ulricha Morharta, pac pa jih z vsemi podrobnostmi lahko zasledujemo na liniji tiskov iz delavnic, ki so jih vodili (kronolosko, kot mojstri in njihovi nasledniki) Thomas Anshelm (1516-23, Hagenau) - Johann Setzer (1523-32, Hagenau) - Peter Braubach (1536-43, V Schwäbisch Hall) - Pankratius Queck (1543, Schwäbisch Hall) - Peter Frentz (1543/1545-53, Schwäbisch Hall).1 Braubach je imel sprva tiskarno v mestu Schwäbisch Hall, po svojem odhodu v Frankfurt (1540) jo je deloma prepustil svaku Quecku, tega pa je po njegovi smrti (1543) nasledil Peter Frentz. Ta je bil sicer dolgoletni sodelavec in ucenec Petra Braubacha: do svoje smrti leta 1553 je v tiskarni v Schwäbisch Hallu natisnil okrog 25 tiskov, za katere lahko z gotovostjo dokazemo provenienco (clauS 2013: 135). Ta izjava je delala preglavice vsem dosedanjim raziskovalcem, ki so izhajali iz hipoteze, da je Katekizem izsel v Tübingenu, saj je Trubar v TT 1557 (A3b),6 poleg tega pa se v zgoraj omenjenem pismu Henriku Bullingerju izjavil, da je Katekizem izsel leta 1550, in v TR 1561 (B3a), da je izsel pred Abecednikom, ki nosi letnico 1550.7 Vendar tudi ta izjava, ce jo razumemo in prevajamo v skladu s predpostavko, da sta bili prvi slovenski knjigi natisnjeni v Schwäbisch Hallu, drzi. Katekizem iz leta 1550 namrec v besedilu pred navedeno Trubarjevo izdajo v navedenem uvodu resnicno ni omenjen. Trubar navaja le, da je napisal med drugim tudi »Catechismum mit dreierley kurtzen vnnd außführlichen Außlegungen« (TT 1581-82: (:)2b), torej »Katekizem s trojno kratko in izcrpno razlago«; taksno »trojno« razlago pa vsebujejo prav katekizmi iz let 1555, 1567 in 1575, ki so vsi izsli pod pokroviteljstvom vojvode Kristofa. Na taksne drobne Trubarjeve manevre, kadar je imel namen doseci svoj cilj, smo opozarjali ze v zvezi z njegovimi odnosi do financerjev knjig (AhAcic 2007: 56-62). Zato se nam ponuja naslednja interpretacija nemskega besedila: Moje sklepanje glede poteka dogodkov ob tisku prvih dveh slovenskih knjig bi bilo naslednje: Trubarju je bilo tiskanje uradno onemogoceno zaradi prepovedi nadzornikov tako v Nürnbergu kot v Schwäbisch Hallu. S Petrom Frentzem (tudi Frentius oziroma Frentzius), tiskarjem v Schwäbisch Hallu, ter najverjetneje se z Mihaelom Grätterjem (tudi Gretter), »krscanskim pridigarjem« v istem kraju,8 se je zato dogovoril, da bosta knjigi natisnjeni v njegovi delavnici v tajnosti ob Trubarjevi odsotnosti. To verjetno ni bilo posebno tezko, saj tiskarn praviloma niso pregledovali, Trubarjeva odsotnost pa je nevarnost, da bi kdo opazil, kaj se dogaja, se dodatno zmanjsala. Tudi ce je v Schwäbisch Hallu se kdo vedel za tak projekt (morda celo mestna oblast), jih ni prav nic stalo, da so tak skrivni projekt dopustili, saj jih je skrbelo predvsem, da se ne bi zamerili visjim oblastem. Ce je projekt s skrivnim tiskom v Schwäbisch Hallu uspel, potem ga Trubar nikjer ne izpostavlja predvsem zato, ker bi bilo res skrajno neprevidno opozarjati oblastnike o svoji (in tiskarjevi) krsitvi interima in izrecne prepovedi. Tak sklep resuje tudi dilemo glede letnice izida Trubarjeve knjige. Glede na neujemanje Trubarjevih izjav ob predpostavki, da je Katekizem izsel v Tübingenu, je zato zgoraj navedeno mesto iz TT 1581-82 delalo velike tezave ze Francetu Kidricu (1921: 301); Kristof je namrec zasedel prestol sele po 6. novembru 1550, ko je umrl njegov predhodnik Ulrik; potemtakem bi moral Katekizem iziti sele leta 1551, ce bi njegov tisk res omogocil vojvoda Kristof. Od dovoljenja do natisa je moralo namrec preteci kar nekaj casa, dovoljenja za tisk Trubarjevih del pa vojvoda Kristof zagotovo ne bi utegnil dati ze v prvih dneh po svojem imenovanju. Toda ne glede na pomisleke je ob predpostavki, da sta prvi slovenski knjigi tiskani v Tübingenu, prevladalo mnenje,9 da tudi za izid Katekizma velja letnica iz Abecednika, torej 1550, saj bi bilo nekoliko nenavadno, da Trubar na zgoraj omenjenem mestu v TR 1561 ne bi dajal pravega podatka, ko pa jasno pravi, da je Katekizem njegova prva knjiga, sele za njo pa navaja tudi Abecednik 1550. to mnenje se je nato utemeljevalo z nekoliko za lase privlecenim sklepom, da je pac Kristof Trubarju pomagal, se preden je postal vojvoda (in potemtakem tudi se preden se je seznanil leta 1553 s Petrom Pavlom Vergerijem). To pa je zagotovo manj verjetno kot nasa razlaga. Ce se torej ne bodo nasli kaki novi viri, ki bi pojasnjevali novoodkrite podatke o crkah - in mocno dvomim, da se bodo - moramo kot kraj tiska predvidevati Schwäbisch Hall, kot tiskarja pa petra Frentza.
U kontekstu analize dramske radnje glazbeno–scenskoga djela Misa, kazališni komad za pjevače, svirače i plesače Leonarda Bernsteina, razmatranja razloga proturječnih tumačenja te propitivanja ...postojanja elemenata svetogrđa i umjetničke vrijednosti toga djela — članak promišlja razumijevanje umjetnosti, kriterije tumačenja umjetničkoga djela, pitanje odnosa stvaranja i destrukcije, kao i dekadencije i kiča u umjetnosti. Putem različitih glazbenih stilova i provokativnoga dijaloga, koji uvelike prelazi okvire teksta katoličkoga bogoslužja, u raspletu dramske radnje Bernsteinova Misa dovodi protagoniste do katarze. Unatoč krizi povjerenja u svjetovne i vjerske autoritete i institucije te dubokoj moralnoj krizi američkoga društva 70–ih godina 20. stoljeća, koja je do danas dosegnula globalne razmjere, Bernstein ne gubi nadu i vjeru u mogućnost pročišćenja i pozitivne promjene svijesti pojedinca i društva.
This paper analyses a musical theatre piece by Leonard Bernstein titled, »Mass: A Theatre Piece for Singers, Players, and Dancers«. Aside from an analysis of the dramatic content of the »Mass«, the paper discusses some general aesthetic and artistic criteria, the reasons for contradictory interpretations of the piece, the presence of sacrilegious features, the justification of the presence of elements that ironize some features of religious life, the artistic value of the piece, criteria for evaluating art and the use of elements with shock value. Through various musical styles and a provocative dialogue that goes beyond the framework of Catholic liturgy, »Mass« leads the protagonists to a catharsis in the dramatic unfolding of the action. With the help of cathartic elements, called »elements of the cross«, there develops a compositional about–turn in the direction of nothingness, such that the possibilities of human choice are more clearly delineated. The intent of the work, evident in the synthesis, was to show that Bernstein’s artistic treatment of potentially sacrilegious and ironic elements is justified as artistic expression, i.e., the truth was transcended by means of these features and through artistic expression. By combining atheistic views with artistic persuasiveness, Bernstein pointed to the crisis of faith in the USA in the 1970’s. Despite this crisis, he loses neither hope nor faith in the possibility of purification and a positive change in the individual’s consciousness and that of society.
Polazeći od dokumenta Hrvatske biskupske konferencija "Prijenos liturgijskih slavlja" autor predstavlja dokumente i smjernice Crkve koji se odnose na radijski i televizijski prijenos liturgijskih ...slavlja. U teološkim postavkama ističe se da je liturgijsko slavlje zapravo ostvarivanje Kristova spasiteljskog čina u određenoj zajednici koja slavi određeno bogoslužje. Zbog toga izravno sudjelovanje u bogoslužju bitno nadilazi televizijsko i radijsko praćenje slavlja. Zajednica slavi Kristova otajstva, a televizijski gledatelj i radijski slušatelji prate tek način na koji ta zajednica slavi otajstva. Iako oni koji medijski prate bogoslužje u tomu istom bogoslužju djelatno ne sudjeluju, Crkva ipak smatra korisnima radijske i televizijske prijenose bogoslužja. Pri tomu ona inzistira na mistagoški vođenom bogoslužju i redateljstvu. To znači da bogoslužje kao takvo priopćuje i ostvaruje spasenjski događaj, a prijenos liturgijskoga slavlja trebao bi što je moguće više pomoći gledateljima i slušateljima da se i njima otvori transcendentalna stvarnost bogoslužja. Zbog toga redatelj i svih ostali sudionici prijenosa bogoslužja trebaju poznavati smisao i značenje pojedinih liturgijskih čina, kao što se to, primjerice, pretpostavlja pri prijenosu nekih drugih događanja (npr. športskih takmičenja). Pri tomu se očekuje dobra i dobrohotna suradnja Crkve i medija, to jest teologa i redatelja.
Starting from the document by the Croatian Bishops' Conference »The Broadcast of Liturgical Celebrations«, the author presents Church documents and guidelines relating to radio and television ...broadcast coverage of liturgical celebrations. Theological postulates say that the liturgical celebration is indeed the realization of Christ's act of salvation in a particular community celebrating particular Eucharist.
Therefore, the direct participation in the liturgy greatly transcends the participation through television and radio. The community celebrates the mystery of Christ, and the television viewers and radio listeners only follow the way in which the community celebrates the mystery. While those who follow the liturgy over the media do not actively participate in that same liturgy, the Church still considers the radio and television broadcasts of liturgy useful. At the same time, the Church insists on the mystagogical approach to liturgy and directing.
Židovski reformistički pokret u 19. stoljeću, koji se razvio pod utjecajem prosvjetiteljske misli u Europi i haskale, donio je velike promjene u izvođenju sinagogalne službe i glazbe kao njezina ...sastavnog dijela. U sinagogalnu se službu ponovno uvode glazbeni instrumenti, zbor i orgulje. U drugoj polovini i pred kraj 19. stoljeća, na području sjeverne Hrvatske, koja je tada bila dijelom Austro-Ugarskog Carstva, grade se sinagoge prilagođene reformiranom židovskom bogoslužju (neološkom smjeru). Svaka od tih sinagoga imala je orgulje i zbor koji je uz kantora (hazana) sudjelovao u samom obredu. Hrvatski skladatelj i violinist Antun Schwarz (1823-1891) školovao se kao dijete u kantoralnoj školi Salomona Sulzera (1804-1890) u Beču i po povratku u rodni Zagreb donio je dah židovskoga reformizma u zagrebačku židovsku sredinu, ali i hrvatsku kulturu. Iz pojedinih hrvatskih sinagoga postoje sačuvani zapisi reformiranih sinagogalnih napjeva, posebice zbirke kantora Josepha Weissmana (1872-1941), Isaka Hendela (1883-1944), Bernarda Grünera (1888-1955) i Davida Meisela (1885-1941), koje svjedoče o glazbi reformiranoga bogoslužja u hrvatskim sinagogama sve do Drugoga svjetskoga rata, kada je većina kantora, sinagoga i notnoga materijala stradala u Holokaustu.
Sinagogalni kantori koji su djelovali na hrvatskom prostoru i skladali za sinagogalnu službu po uzoru na europske kantore 19. stoljeća pozicionirali su hrvatsku židovsku glazbenu baštinu u kontekst europske kulturne baštine s kraja 19. te iz prve polovice 20. stoljeća.
PDF
