Polazeći od pretpostavke da Slobodan Novak kroz svoje romane konstruira obrazac identiteta koji se može preklapati s drugim tekstovima, odnosno dopunjavati tvoreći jedinstveni diskurzivni prostor ...ispripovijedanoga, autor se u ovome radu bavi konstrukcijom identiteta i tipovima podrivanja zamišljenog jedinstva u Novakovim romanima te mogućnostima koje ovako ostvareni model može potaknuti druge suvremene hrvatske pisce, u prvome redu “otočku prozu” Zorana Ferića, odnosno iščitljive obrasce konstrukcije identiteta u njegovu romanu Smrt djevojčice sa žigicama.
U ovom članku autor se bavi diskurzivnim taktikama koje su pridonijele dekonstrukciji i rekonstruciji supkulturalnih poetika i njihova političkog okvira zadanog vladajućim hijerarhijama suvremenih ...hegemonijskih nomenklatura u jugoistočnoj Europi. U radu se ne raspravlja o svim aspektima i kompleksnim odnosima koji vladaju u tom interkulturalnom i povremeno multikulturalnom prostoru, već se u središtu nalaze načini suodnošenja popularne kulture i političke moći koja ju je distribuirala u medijski i novomedijski prostor. U središtu se nalazi hrvatska popularna kultura (prije svega glazbena) 1980-ih i 1990-ih te načini na koji je ona kanonizirana, rekanonizirana, odnosno brisana iz kolektivnog pamćenja i rekonstruirana (konstruirana) u novopolitičkim jezicima pojedinih postjugoslavenskih novokapitalističkih nacionalnih elita. U svojoj osnovi riječ je o analizama taktika ostvarenih u politici konstrukcije popularne kulture koja je vremenom postala oruđem politike. U ovom radu također se pronalaze i mogućnosti obrnutog gledanja na problem, pogotovo promatrano komparativno, u šire zamišljenom (zapadnoeuropskom) kontekstu. Tekst je prije svega teorijski i pokušava dati okvire za konkretna čitanja/konstrukcije suvremene povijesti i poetike popularne kulture uokvirene zadanošću političkim i medijskim hegemonijskim pritiskom. U prvom dijelu daje se pregled modaliteta narativa kojima se hegemonijskim upisivanjem u medije i nove medije provodio proces poticanja gubitka pamćenja te rekodiranja narativnih paradigmi i prihvaćenih stereotipa. Opisuju se učinci prekodiranja vrijednosnog sustava iz perspektive uspostave nove hijararhije vrijednosti u odnosu potisnutih i obnovljenih ideologema i mitologema. U tom kontekstu istražuje se kako je taj proces kodiran u lokalnim supkulturalnim praksama, a u središtu je popularna (rock) glazba i supkultura koja se uz nju oblikuje (ili: iz koje je ona oblikovana). Slijedi čitanje kulturalnih praksi kroz koje su se nacionalno i nacionalističko nametnule kao prevladavajuće paradigme upisivanja popularne kulture u prostor i virtualnu stvarnost. Izučavaju se prije svega modaliteti u kojima su se ti procesi odvi(ja)li. U zadnjem dijelu rada ispisuju se odnosi između prvotne uloge (rock) supkulture kao „otpora“ hegemoniji do njezinog smještanja u prostor zabave. Kako se isto događa i s medijskim fenomenima koji kroz žanr (ne i supkulturu) podražavaju nacionalne narative i nacionalističku mizanscenu, to otvara nekoliko pitanja a u središtu budućih istraživanja svakako se ističe ono koje problematizira odnos žanra i ishodišta, odnosno mjesta supkulturalnog izričaja kao autohtonog glasa i njegove transformacije u medijski proizvod. Odgovori koji se nameću u tom polju bit će zanimljivi i za čitanje narativnih formi u novim medijima i u tradicionalnoj književnosti. Rad je napisan na engleskom jeziku zbog boljeg korespondiranja sa sličnim istraživanjima u drugim europskim nacionalnim posttranzicijskim kulturama.
U ovom radu istražujemo upisivanje ženskosti u popularnu, fantastičnu i političku prozu Dubravke Ugrešić. Komentiramo, dekodiramo i interpretiramo odnos esencijalističke i/ili konstruktivističke ...pozicioniranosti u promatranju subjekta/tijela/ teksta. Pratimo rodnu pozicioniranost i oblikovanje ‘proklizavajućeg’ identiteta, pozivajući se na Moyu i Foucaulta, istovremeno predlažući reinterpretaciju nekih tekstualnih slojeva s obzirom na uočeno uslojavanje tekstova. Detektiramo ženskost upisanu u roman Štefica cvek u raljama života, u kojem autorica koketira s popularnom (trivijalnom) paradigmom iznoseći stereotipe ženskosti onako kako ih je naracijom nacionalnog korpusa prenosila ‘muška perspektiva’, dopuštajući ‘prepeglavanje’, što nas vodi do intertekstualnosti fantastične zbirke Život je bajka. Ministarstvo boli polazište nam je za propitivanje identiteta u egzilantskoj/emigrantskoj teksturi. Identitetski obrazac više nije dekonstruiran tekstom, glavni aktant dekonstrunkcije postaje prije negirana-stvarnost. Bavljenje pozicioniranjem identiteta u drugoj sredini daje dimenziju hrvatskoj ‘ženskoj’ prozi koju do tad nije imala. Javlja se to i u romanu Baba Jaga je snijela jaje kojim se zaokružuje priča o upisivanju ženskosti u popularnu i tekstualnu kulturu prostora koji je autorica napustila. Tekstom dajemo doprinos redefiniranju postupaka i polazištu u traženju ženskog identiteta u tekstovima hrvatske proze.
In the text, the author has tried to compare Wittgenstein’s late philosophy with deconstruction, that originated from poststructuralism. She has tried to show Wittgenstein’s critical position towards ...metaphysics, which is the main field of interest in the tradition of deconstruction. The main themes of deconstruction were represented through the text of J. J. Derrida, who is the most prominent representative of deconstruction.
DEKONSTRUKCIJA KRONOSA Brešić Mikulić, Ante
Obnova, časopis za kulturu, društvo i politiku,
08/2019, Volume:
11, Issue:
1
Book Review
Open access
Ante Brešić pl. Mikulić (Comes) rođen je 1987. u Zagrebu. Školu primijenjene
umjetnosti i dizajna završio je 2006. kao slikarski dizajner.
Godine 2010. upisao je Akademiju likovnih umjetnosti u ...Zagrebu, slikarski
odsjek, a 2014. završio je preddiplomski sveučilišni studij slikarstva
u klasi redovitoga profesora Igora Rončevića. Diplomski sveučilišni
studij slikarstva u klasi red. prof. art. Duje Jurića završio je 2016., stekavši
naslov magistra slikarstva. Od 2017. doktorand je modula povijesti
umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu pod mentorstvom
prof. dr. sc. Vedrana Barbarića. Također stvara pod umjetničkim
i autorskim nazivom Comes, latinskim nazivom naslova iz obiteljske
prošlosti. Izlagao je na više likovnih izložbi i radionica, među kojima
ističe samostalnu izložbu „Dekonzervacija 1914.“ u Sarajevu 2014.,
koja zbog blizine mjesta i samoga dana otvaranja na stogodišnjicu sarajevskoga
atentata predstavljala svojevrstan site specific, kao i „Ilegalna
izložba Split 2017.“, koja je zanimljiva kao spoj konceptualne umjetnosti,
site specifica i klasične likovne izložbe u kojoj su predstavljeni
dotadašnji radovi. Suradnik je interdisciplinarnoga časopisa „Obnova“
u kojem uređuje odsjek za kulturu i umjetnost te vodi zbirku umjetnina
i galerijsku aktivnost udruge.
Ovaj rad predstavlja problemski postavljen pregled hrvatskog kriminalističkog romana. Posebna pozornost stavljena je na razvoj forme tijekom razdoblja komunističkog režima. U radu autor tvrdi da je ...fuzija kriminalističkog romana i fantastične proze koja se razvila kao hrvatska razlika u žanru od velike važnosti za razvoj hrvatske postmoderne proze. Također se sugerira da je ovaj žanr generirao
političku artikulaciju na razini književne vrijednosti, razliku koja je potkopala sliku o stabilnosti kanona kao dijakronijskog niza djela koja ne uzima u obzir subalterne glasove/narativne iskaze što proizvode razliku u odnosu prema hegemoniji kulturne moći. U središnjem dijelu ove studije analiziraju se dva suvremena romana i njihova subverzivna snaga na formalnoj razini analize. Oni se interpretiraju kao postmoderni postetični romani i ‘hrvatski odgovor’ na dominantne pojave u kriminalističkoj fikciji na globalnoj sceni. Posebno se naglašava da te devijacije od norme, u hrvatskom
slučaju prisutne još od Nenada Brixyja, također nisu usamljena pojava. Stoga se u obzir uzima činjenica da je otklon od sheme zapravo od samih početaka krimića bio važan subverzivni element u procesu prepletanja trivijalnog i visokog, priznatog i marginalnog, bez obzira na to je li riječ o politici ili poetici teksta.
Autor polazi od teze da je državni monopol sile izložen dekonstrukciji. Na djelu su fragmentacija sigurnosnog interesa, privatizacija javne sigurnosti i izvršni deficiti državnog monopola sile. ...Pokazuje se da je privatizacija javne sigurnosti najsuptilniji fenomen s golemim dometom. Naime, u okviru ekonomizacije životnih područja koju donosi globalizacija, dolazi do golemog rasta privatnih sigurnosnih službi. Prva posljedica toga je fragmentacija socijalnog prostora tako što se stvaraju privatno organizirane zaštitne zone, a druga je partnerstvo privatnih i policijskih interesa. Autor iz ovog izvodi da država više ne može jamčiti unutarnju sigurnost. Potiskivanju državnog monopola sile pridonosi segregacijska kultura koja je osobito vidljiva u državama Trećeg svijeta gdje često silu ne nadzire država nego različite komunitarne ili komercijalne organizacije. Sličan učinak imaju i nadnacionalni integracijski procesi. Autor zaključuje da je na djelu širenje sigurnosnih partnerstava kojima se država okružuje, što svemu daje jednu postmodernu notu: sustav nekad svemoćnog Levijatana danas je tek malo ispred prirodnog stanja.
Autorica je pokušala metodološki promisliti postmodernističke koncepcije i tako ukazati na novu formu istraživanja, koja se javlja pod utjecajem novih promjena na nove pristupe u društvenim i ...sociološkim istraživanjima. Očito je da uslijed gomilanja suvremenih razloga, kao i onih metodoloških, principi postmodernog istraživanja postaju dio prihvaćene prakse. Određivanjem utjecaj postmodernističkog diskursa na društvena i sociološka istraživanja, naznačen je odmak od formalne pozitivističke epistemologije modernog doba. U skladu s tim, problem rada se usmjerio prema razmatranju poststrukturalizma koji smjera na dekonstrukciju koncepcija stvarnosti, istine i znanja, dok se osnovne ideje poststrukturalizma sažimaju u terminima jezika, istine i značenja.
U suprotnosti s formalnom pozitivističkom paradigmom, autorica je istaknula nekoliko različitih „postmodernističkih” pristupa, koji odbacuju epistemologiju temeljenu na objektivnosti i prihvaćaju empirijski, konstruktivistički i akcijski pogled na svijet. Na taj način smo ukazali na postmodernizam kao na novu paradigmu u društvenim i sociološkim istraživanjima koja ukazuje na promjene tradicionalnih metodoloških koncepata.
U drugoma dijelu teksta autor razmatra paradoks pojma pravednosti
koji uočava Jacques Derrida, te primjenjuje njegovu analizu na
tradiciju europskoga ustavnog prava. Ustav i politika su ...nepoistovjetivi mediji koji se semantički iritiraju, te stoga autor smatra kako je Europska unija otvoreni semantički odnos pravnih stečevina i političkih procesa. Autor ističe kako Europsku uniju treba objašnjavati putem suvremenih, postmodernih, teorija razvijenih na tragu lingvističkog i dekonstuktivističkog obrata novovjekovnoga supstancijalnog racionalizma, univerzalizma i kozmopolitizma. U tome smislu autor zaključuje kako iza ustava i zakona ne stoji ni politička, niti neka druga određena sila, već da upravo neodređena sila ustava i zakona omogućuje postupno razvijanje i jačanje europskoga prava i ustava bez izvanustavnih autoriteta kao maskirane moći koja tradicionalno legitimira pravo.
Promatranje Europskog ustava i pravnih stečevina Europske unije
sa stajališta novovjekovne nacionalne države vodi u aporije i euroskepticizam jer Europska unija nije, niti će ikada biti, politička ...zajednica izgrađena po modelu nacionalnih država. Nacionalna država kao ustavna institucija nije identična političkim procesima, već je jedna od historijskih mogućnosti političkog. Država i politika ne mogu se izjednačavati: Nacionalna država je politička institucija a politika je
proces koji poznaje različite mogućnosti institucionalizacija. Te dvije
strane, ustavna država i politički procesi, stoje u odnosu meke nesumjerljvosti i nije ih moguće poistovjetiti u višem jedinstvu. Izjednačavanje ustavne države i političke djelatnosti dovodi u suvremenim raspravama o Ustavu Europe do euroskeptičkih konzekvencija.
Konzervativni teoretičari države i politike ne mogu ustavnu državu
misliti rastavljeno od političkih procesa. Za njih je Europa moguća
samo kao ustavna država s demokratskom legitimacijom. U protivnom nikada neće biti uspostavljena. Ti teoretičari odnos ustava i
politike misle u kategorijama sredstvo-svrha, ili uzrok-posljedica, a
ne kao otvoreni proces između dva nepoistovjetiva medija koji se
međusobno semantički iritiraju. Cilj europske politike nije europska
država, niti je cilj Europskog ustava obuzdavanje spontanosti europskih političkih procesa. Europska unija je otvoreni semantički odnos njenih pravnih stečevina i njenih političkih procesa. U tom će se smislu i pojam demokracije kao političke forme morati redefinirati.
Europsku uniju kao političku zajednicu sui generis treba objasniti
sa stajališta suvremenih teorija razvijenih na tragu lingvističkog i dekonstruktivističkog obrata novovjekovnog supstancijalnog racionalizma, univerzalizma i kozmopolitizma. Bitna je stečevina ovih postmodernih teorija da one politički realitet ne misle kao objektivnu danost, već kao konstrukt za koji znamo kako smo ga proizveli pa ga
možemo i mijenjati. To znači da predmet istraživanja nije ustavnopravna zbilja, već znanje o ustavno-pravnoj zbilji koje se neprekidno proširuje novim označavanjima semantički nepostojeće političke okoline. Europski ustav i europska politika stoje u odnosu uzajamne semantičke iritacije, ali nisu identični niti će to u perspektivi ikada postati.
