Članak se bavi pitanjem koji oblici izvaninstitucionalnog (kolektivnog) djelovanja u demokratskom društvu mogu pretendirati na status građanske neposlušnosti kao legitimne aktivnosti. Civilni ...neposluh po definiciji je nelegalan akt. Nije li zakonsko pravo kršenja zakona contradictio in adjecto? Pokazuje se da to ovisi o shvaćanju demokracije i razumijevanju naravi civilnog neposluha. U političkoj teoriji demokracije razvijena su dva temeljna pristupa građanskoj neposlušnosti: liberalni i radikalno demokratski. U recentno vrijeme koncipiran je i novi model ‘‘radikalne politike civilnog društva”. U svakom od ovih okvira dopušteni su neki oblici civilnog neposluha, koji se, međutim, različito legitimiraju. Liberali priznaju legitimnost nelegalnog kolektivnog djelovanja samo u slučaju obrane i proširenja individualnih prava, dok se demokrati usmjeruju na obranu i razvitak demokracije, kao osnove legitimnosti građanske neposlušnosti. Predstavljena su temeljna polazišta i ograničenje oba “klasična”pristupa. Model radikalnog civilnog društva nastoji povezati obje tradicije u shvaćanju legitimnosti (kolektivnog) djelovanja u demokratskom društvu, priznajući da ne može biti jednom ostvarene savršene institucionalizacije demokracije. Na kraju postavljene su teze o dvama tipovima izvaninstitucionalnog kolektivnog djelovanja u tranzicijskim procesima hrvatskoga društva i predloženo da se samo jedan od njih može legitimirati u okvirima predstavljenih koncepcija socijalne pravde i demokratske legitimacije.
Članak obrazlaže potrebu eksplicitnoga uključivanja civilnoga društva u Rawlsov sustav političkog liberalizma. Članak identificira tri problema u Rawlsovu sustavu i tada kroz definicije civilnoga ...društva Keanea, Taylora, Gellnera i Rosenblum izlaže mogućnosti njihova rješavanja. Prvi je problem onaj stabilnosti demokratskih sustava, koji je Rawls riješio uvođenjem preklapajućeg konsenszusa. Rawls, ipak nije dostatno objasnio dinamiku interakcije između razložnih doktrina, čime je ostavio prostor za gubitak potpore trenutnoj
političkoj koncepciji pravde u slučajevima u kojima politički predstavnici previše često ignoriraju stavove razložnih doktrina. Drugi je problem onaj nerazložnih doktrina: Rawls planira da ih se riješi uobičajenim pravnim mehanizmima, ali ne elaborira kako se mogu nadzirati njihove aktivnosti. Posljednji je problem onaj stvaranja i mijenjanja javnoga uma, u kojem Rawls ne daje dostatne načine na koji javnost može utjecati na odluke zakonodavaca,
sudstva i državnih dužnosnika. Esej identificira elemente definicija civilnoga društva koji rješavaju ova tri problema i zaključuje da bi Rawlsov sustav bio ojačan uključivanjem civilnoga društva.
U radu se razmatra pitanje predstavlja li multikulturalizam, u uvjetima posttradicionalne društvene pluralizacije, prikladan teorijski i praktični model za integraciju u višeetničkim i višekulturnim ...društvima. U tu se svrhu najprije analiziraju društveni procesi odgovorni za ubrzavanje suvremenih društvenih i kulturnih promjena, pri čemu se polazi od najvažnijih uvida teorije refleksivne modernizacije. Nakon toga pristupa se prikazu modela multikulturalizma, te se objašnjava zbog čega zahtjevi za grupno-specifičnom zaštitom manjinskih kultura čine njegovu žarišnu točku. Kod ovoga se osobito razmatraju ideje C. Taylora i W. Kymlicke, kojima se suprotstavlja kritičko stajalište J. Habermasa. Postavlja se teza da u posttradicionalnim društvenim uvjetima suprotstavljanje kolektivnih i individualnih prava ne pogađa bit problema, i to zbog toga što se u uvjetima stalnih promjena i rastuće socijalne refleksivnosti mogu održati samo kulture sposobne za refleksivnu samotransformaciju. Svaki projekt zaštite kultura usporediv sa zaštitom “ugroženih vrsta”, što podrazumijeva kolektivna prava i obveze, oduzima kulturi njezinu vitalnost, dok pojedince sputava u kritičkom promišljanju njihova identiteta. U suprotnom, kao u slučaju radikalnog multikulturalizma, ali i rigidnog asimilacionizma – u obama se slučajevima kulture shvaćaju kao prirodne vrste izvan društvenog konteksta – posttradicionalna/refleksivna rekonstrukcija identiteta može poprimiti fundamentalistički karakter. Autor tvrdi da priznavanje kulturalnih manjina ostaje jedno od središnjih pitanja suvremenih liberalnih demokracija, no da se suvremeno priznavanje različitosti mora zasnivati na demokratskoj javnoj raspravi, u sklopu koje pojedinci mogu razjasniti svoj odnos prema različitim kulturnim tradicijama.
Sve donedavno demokratska teorija nije posvećivala dostatnu pažnju fenomenu socijalnog povjerenja i njegovoj ulozi u izgradnji stabilnog i prosperitetnog demokratskog poretka. S vremenom, a osobito ...nakon propasti komunističkih režima, postalo je jasno da demokracija može zaživjeti samo u društvima koja karakterizira visoki stupanj povjerenja i u kojima su građani spremni djelovati u cilju ostvarenja općeg dobra. Takvo generalizirano povjerenje usmjereno na široke i nespecificirane kategorije ljudi vrši niz važnih funkcija za demokraciju. Ono omogućuje komunikaciju među građanima i različitim društvenim grupama, potiče kooperativne društvene odnose, olakšava postizanje kompromisa i konsenzusa u stvarima od općeg značaja, doprinosi toleranciji i prihvaćanju razlika, a time posredno stabilnosti i daljnjem razvoju demokracije.
Prema autoričinom uvjerenju, cjelovita analiza odnosa demokracije i povjerenja mora ponuditi i odgovor na pitanje što determinira opskrbu društva povjerenjem. Ona odbacuje kao jednostrana i pojednostavnjena ona objašnjenja koja povjerenje tretiraju isključivo kao proizvod specifičnih lokalnih tradicija i kulture nekog društva i naglašava da povjerenje u modernim društvima nije automatski proiz\’od kulture, već aktivno političko postignuće, fenomen koji počiva na kontinuitetu određenih fundamentalnih institucionalnih karakteristika društva. Pravedna, odgovorna i općem dobru posvećena vlada te institucije koje se u svojim praksama rukovode normama govorenja istine, ispunjavanja obećanja, poštivanja ugovora, pravednosti i solidarnosti generiraju odnose povjerenja i doprinose stabilnosti demokratskog poretka. Stoga je izgradnja institucija čiji obrasci ponašanja reflektiraju navedene vrijednosti prioritetni zadatak nove Hrvatske vlade. U suprotnome, daljnji će razvoj demokracije u našoj zemlji biti ozbiljno usporen.
Polazeći od konstatacije da je ekonomizam (ekonomistička redukcija) već uvriježena i trajna značajka teorija razvoja, tekst prikazuje jedan specifični pokušaj prevladavanja ekonomističkog ...ograničenja. Riječ je o teoriji razvoja ekonomskog teoretičara i nobelovca Amartye Sena koji zagovara vrlo razrađenu koncepciju postekonomizma. Sen definira razvoj kao slobodu, pri čemu razlikuje supstancijalne i instrumentalne slobode i inzistira na njihovoj empirijskoj međupovezanosti. U tom su poimanju razvoja izložene sve njegove bitne dimenzije, od tržišta i države do političkih i građanskih sloboda, važnosti demokratskih institucija i protektivno–socijalne uloge demokracije. Veličajući slobodu, poistovjećujući je s razvojem, Sen nikada ne zaboravlja realne granice sloboda i demokracije, ali je toliko uvjeren u svoju osnovnu tezu da odlučno tvrdi kako u poretku slobode i demokracije nije moguća ni glad, to najtegobnije iskušenje razvoja.
Neovisno o značaju osobe i djela Vilka Anderlića, njegovo djelo
i naičn razmišljanja moraju biti kritički sagledani. Ima, naime, u njegovom djelu mnogo toga što danas valja osvježiti: potrebno
je ...jasnije definirati ulogu vjere kao obnoviteljskog čimbenika društva; revalorizirati svojevrsni apologetski pristup vrednovanja povjesnih zasluga krščanstva; socijalni nauk Crkve učinili dostupnim širokim slojevima ljudi. Ima elemenata koji nisu posve prihvatljivi jer su uvjetovani povijesnim trenutkom nastajanja: isključivo religiozno utemeljenje morala i etike; poimanje da su kršćanski stavovi apriori nepomirljivi s tzv. "socijalnom demokracijom";
neprihvaćanje pozitivnih aspekata sekularizacije; elitističko poimanje uloge kršćanstva u obnovi društva. Svakako je Anderlićevo razmišljanje , u mnogo čemu moderno i primjenjivo u sadašnjem trenutku: u etičkom promišljanju obnove društva nedovoljno je promicati etičke minimume - potrebno je primicati društvene
kreposti; etički pluralizam nije etički relativizam - potrebno je stvarati konsenzus oko nekih etičkih načela koja štite temeljne vrijednosti; potreba definicije kršćanskog identiteta, što je preduvjet bilo-kakvih "kompromisa na politčkom i drugim poljima društvenog života. Revaloriziroti Anderlićevo djelo, znači odrediti parametre angažmana kršćanina u današnjem svijetu.
U radu autor raspravlja o porijeklu i integraciji nacije uopće, ali s gledišta porijekla hrvatske nacije. Pojavu i razvitak nacije promatra u okviru razvoja društva i društvenih podsistema. Smatra da ...nacija nastaje i formira se kao kompleksna nacionalna zajednica novoga integracijskog tipa u tijeku dugotrajnih povijesnih i društvenih procesa, tek u okviru razvoja građanskog društva. Posebno stoga proučava uzajamnu ovisnost nacije i demokratskih podsistema tog društva. Demokratski građanski sustav i njegovi podsustavi (demokracija, građanske slobode, parlamentarizam, pravna država, vladavina prava i zakona, višestranački sistem, pluralizam uloga, stavova, ciljeva itd.) bitno utječu na formiranje i razvitak demokratske nacionalne zajednice. To su dakle dvije kompatibilne povijesne tvorevine. Napredak i/ili stagnacija jedne tvorevine (demokratskog sustava) utječe na razvoj i/ili stagnaciju druge povijesne tvorevine (demokratske nacionalne zajednice) i obratno.
U radu autor polazi od teze - demokratskog društva nema bez razvijene lokalne samouprave, a njena suština je u kvalitetnom artikuliranju i primjenjivanju načela supsidijarnosti.
Tekst se bavi konzervativizmom u kontekstu neoliberalne, postmoderne i postkomunističke kulturne konjunkture. Polazi od recentne aktualizacije tog pojma, analizira povijesno-društveni sklop u kojem ...se pojavljuje klasični konzervativizam kao reakcija na liberalno-demokratsko poimanje napretka. Razmatra mijene konzervativne misli u drugoj polovici 19. stoljeća i, osobito, u 20. stoljeću, posebno u vezi s konzervativnom revolucijom u Njemačkoj i boljševičkom revolucijom u Rusiji. Za razliku od klasičnog ("starog") konzervativizma, i uz pokušaj njegove filozofske obnove, u 20.se stoljeću, poslije drugog svjetskog rata, oblikuju dvije verzije konzervativne misli: neokonzervativizam i nova desnica, vezana za ciklus neoliberalne modernizacije. Analizirajući vezu neoliberalizma i konzervativizma, tekst propituje i konzervativni karakter nekih ideoloških struja u "novim demokracijama".
