Devetnaesto stoljeće je stoljeće nacija jer su u njemu nastale mnoge nacije koje su osnovale svoje nacionalne države. Kod mnogih naroda koji su težili svojim državama probuđena je nacionalna svijest, ...ali nisu ih mogli osnovati zbog različitih zapreka. Hrvatske zemlje su poslije Nagodbe bile podijeljene na austrijski dio – Pokrajine Istra i Dalmacija i mađarski dio – Banska Hrvatska, Slavonija i Rijeka. U Pokrajinama Istri i Dalmaciji dolazi do borbe između istarskih i dalmatinskih Talijana koji su najmalobrojniji, a sebe smatraju Istrijanima koji ne nose grubu odjeću od domaćeg platna i opanke, a imaju sve – i novac, državu i vlast koju su dobili u Istarskom saboru zahvaljujući zakonu koji nije predviđao opće pravo glasa, nego pravo glasa prema imovinskom cenzusu. Nasuprot njih nalazi se istarski i dalmatinski puk, većinom ruralno stanovništvo, Hrvati i Slovenci koji su slušali staroslavensku misu, a u matične knjige upisivali se glagoljicom. Kod Talijana – najprije u Italiji, a potom i u Pokrajinama Istri i Dalmaciji – javlja se iredentizam čiji je cilj asimilacija hrvatskog i slovenskog stanovništva, denacionalizacija i pripajanje tih krajeva Kraljevini Italiji, odnosno stvaranje Velike Italije. Sve je to opravdavano tobožnjom zaštitom sunarodnjaka talijanske manjine u Pokrajinama te očuvanjem tobože ugroženog talijanskog jezika i kulture. Prijelomna godina bila je 1861., kada je osnovan i sazvan Pokrajinski sabor Istre koji će postati poprište sukoba talijanske manjine, ali parlamentarne i slavenske većine te parlamentarne manjine u sklopu kojega će se pojaviti narodni preporod u Istri. Iste je godine formuliran i prvi iredentistički program koji će u velikoj mjeri odrediti talijansko-austrijske odnose, ali i talijansko-hrvatsko-slovenske odnose.
Prisilna talijanizacija prezimena, kao dio širega programa denacionalizacije manjina u Novim pokrajinama (Trento, Bolzano, Trst, Istra, Gorica, Rijeka, Zadar) koji je talijanska država pokrenula ...nakon Prvoga svjetskog rata, legalizirana je zakonima i uredbama koje je mlada fašistička vlada posebno izglasala i implementirala kroz instituciju povjerenstava, nazočnih u prefekturi svake pokrajine i odgovornih za sastavljanje popisa svih prezimena koja nisu bila smatrana talijanskima te njihovih odgovarajućih zamjenskih oblika. Postupak, koji se nije uvijek poštivao, predviđao je promjenu prezimena na zahtjev glave obitelji (uz objavu na općinskoj oglasnoj ploči) ili bi ju nametnula prefektura. Nakon toga, promjena bi bila proglašena uredbom provincijskoga prefekta, zainteresirane strane bi bile obaviještene, a promjena bi se objavila u Gazzetti Ufficiale del Regno d’Italia i zapisala u matične knjige.
Istraživanje je uzelo u obzir i numerički analiziralo sve uredbe o promjeni prezimena objavljenih u Gazzetti Ufficiale. Budući da talijanska država nije uvijek objavljivala sve uredbe o promjeni prezimena, dobiveni su rezultati nepotpuni, no svejedno svjedoče o pravoj onomastičkoj opsesiji koja je zahvatila stotine tisuća pojedinaca.
Na kraju, podrobnija analiza dekreta koje je izdala Prefektura u Puli pokazuje kolika i kakva je bila mobilizacija državnoga aparata koji je, pod krinkom izražene želje za „obnavljanjem izvornih talijanskih ili latinskih prezimena“, počinio ono što će historiografija zabilježiti kao „kulturni genocid“ i „državni onomastički genocid“.
Zakon o planiranju i izgradnji Republike Srbije iz 2009. g. dopušta sve oblike svojine na građevinskom zemljištu (privatna, javna, zadružna), ali reguliše građevinsko zemljište u javnoj i privatnoj ...svojini. Najvažnija novina Zakona je što omogućava pretvaranje prava korišćenja društvene/državne svojine u pravo privatne ili javne svojine na građevinskom zemljištu i privatizaciju svojine na građevinskom zemljištu. Zakon je omogućio da se konverzijom uspostavi pravno jedinstvo svojine na zemljištu i zgradi tako što vlasnik objekta postaje vlasnik (suvlasnik) zemljišta. Iako je ovo rešenje suprotno pravilu superficies solo cedit, po kome vlasnik zemljišta stiče svojinu na zgradi, ovo je jedini način da se otkloni dualitet svojine na zemljištu i zgradi nastao u periodu bivše socijalističke Jugoslavije.
Konverzija prava korišćenja u pravo svojine na građevinskom zemljištu se vrši za svaku pojedinačnu katastarsku parcelu i odvija se na dva načina: bez naknade ili uz naknadu tržišne vrednosti zemljišta.
Pravo na konverziju bez naknade tržišne vrednosti zemljišta imaju fizička i pravna lica koji su kao vlasnici zgrada ili etažni vlasnici imali pravo korišćenja građevinskog zemljišta tako što na njemu stiču privatnu svojinu, odnosno susvojinu; ovo pravo imaju i javni subjekti (Republika Srbija, autonomna pokrajina, jedinice lokalne samouprave – opština, grad) koji stiču javnu svojinu na građevinskom zemljištu.
Pravo na konverziju uz naknadu imaju privredna društva i druga pravna lica koja su pravo korišćenja građevinskog zemljišta u državnoj svojini stekla primenom odredbi zakona o privatizaciji, stečaju ili izvršnom postupku; kao i lica koji su stekli pravo građenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu u državnoj svojini do 13. 5. 2003. g. Ova lica su obavezna da naknade tržišnu vrednost građevinskog zemljišta u momentu konverzije umanjenu za troškove pribavljanja prava korišćenja građevinskog zemljišta (čl. 103. Zakona). Uredbom Vlade Republike Srbije se razrađuje postupak i način obračunavanja tržišne vrednosti. Troškovi pribavljanja prava korišćenja obuhvataju „ukupnu revalorizovanu cenu kapitala, odnosno imovine, isplaćenu u postupku privatizacije privrednog društva ili drugog pravnog lica, odnosno u stečajnom ili izvršnom postupku” (čl. 4. Uredbe).
The level and scope of European Union (EU) integration activities are showing the aspects of civilizational development with a huge impact on the world system of civilizations and make more evident ...the fact that the future of EU depends on the attitude of European policy-makers to the national, cultural, and political identities. Interest in the identities has been reinforced in recent years by the failure of EU Constitutional Treaty and further attempts to reach an agreament about the new Treaty. This failure stimulated cogitations on both the subject of Constitutional Treaty and the features of the European demos. Spirited discussions pointed to the so called "deficits" - "community deficit", "legitimacy deficit" and, as a consequence, to the "democracy deficit". Thus EU future can be seen as depending on the removal of these "deficits". How can this be done under the prevailing political attitude of denationalization? The problem of European demos was aggravated by the enlargement of EU: new Member states are loaded with different historic experience and clearly visible features of national sense. National feelings have been the main force raising people for national liberation movement or national revival. This experience must be taken into account while discussing new political guidelines for the construction of European demos. The social content of demos, including identity, common history and the sense of "unity in diversity", could be accumulated through the loyalties and bonds of affection to one's nation, culture, language, and historical myths; thus, the attitude of denationalization requires a modification.
Predmet je ovoga rada proces tranzicije i prestrukturiranja
poljoprivrednih zadruga Slovenije u postsocijalističkorn razdoblju,
što je završen pristupanjem Slovenije Europskoj Uniji. Autor u
članku ...ponajprije u sažetu pregledu iznosi temeljne značajke
pojave i razvoja poljoprivrednih zadruga na teritoriju Slovenije
a potom cjelovito analizira promjene u razdoblju nakon stjecanja
samostalnosti i priprema za pridruživanje EU. U prvome dijelu rada
razvidno je da su zadruge, što su se u Sloveniji pojavile rano u 19.
stoljeću, imale važnu ulogu u razvoju seljačkih gospodarstava,
poljoprivrede i sela do stvaranja Kraljevine SHS odnosno Kraljevine
Jugoslavije, kad je došlo do osipanja a potom sporog oporavka.
Razvoj slovenskoga poljoprivrednog zadrugarstva nakon Drugoga
svjetskog rata do osamostaljivanja Slovenije obilježili su učestali
zahvati države. Za razliku od toga, tijekom sistemskih promjena
nakon osamostaljivanja Slovenije, intervencija je države, uglavnom,
ograničena na uređivanje pravnog okvira te na neka specifična
rješenja privatizacije čiji je cilj bio osigurati poljoprivrednim zadrugama bolje polazište na prijelazu u kompetitivan, tržišni gospodarski sustav. U godinama neposredno prije pristupanja Slovenije Europskoj Uniji, poljoprivredne su zadruge mogle steći i neke poticaje za prestrukturiranje, ali su slične potpore bile dostupne
i poljoprivrednim domaćinstvima i prehrambenoj industriji. Suprotno
prijašnjem sistemu, koji je brojne cjenovne i tržišne poticaje za
tekuću proizvodnju osiguravao zadrugama i njihovim članovima, poslije 1991. ti poticaji pripadaju fizičkim i pravnim osobama, bez
obzira na organizacijski oblik proizvodnje, i poprimaju oblik izravnih
isplata, odmičući se sve više od zadruga, ali i od tržišne proizvodnje.
Podaci o poslovanju poljoprivrednih zadruga govore kako je posljednjih godina smanjen broj zaposlenih, dok se prosječan prihod
po zadruzi unekoliko povećao. Promjenom poslovanja štedno-kreditnih zadruga i osnutkom Seoske banke Slovenije, na nov je
način uređeno i kreditiranje. No, proces koncentracije poljoprivrednih zadruga - važan čimbenik jačanja kompetitivnosti - odvija se znatno sporije nego u prerađivačkoj industriji, a poglavito
u trgovini na malo. Budući da su mogućnosti kvantitativnog rasta
poljoprivredne proizvodnje ograničene, zadrugama predstoji velik
izazov učvršćivanja članstva, poboljšanja kvalitete sadašnjih proizvoda i traganja za novim djelatnostima, radi stvaranja nove
vrijednosti, kako bi poboljšale pregovaračku poziciju s prerađivačkom industrijom i trgovinom.
PDF
