Proza Daše Drndić, a osobito roman Totenwande, analizira se prema
Rancièreovom pojmu politike književnosti kao autonomne podjele osjetilnoga,
odnosno promjene i pomicanja granica koje određuju ...područje spoznaje.
Politika prema Rancièreu označava definiranje područja zajedničkog i
društvenog, aktera koji u njemu djeluju, onoga što je vidljivo i što se može
artikulirati na tom području. Drndić u svome djelu izriče mnoga mišljenja o
povijesnim i suvremenim događanjima, no političnost prema Rancièreu
nećemo naći na razini njene izjave, već u uporabi pripovjednih tehnika za
konstrukciju prošle realnosti. Drndić naime ruši konvencije razumijevanja
prošlosti koje određuje historiografija utemeljena na realističkom narativnom
modelu koji konstruira povijest kao teleološki slijed s karakteristikama
kontinuiteta, depersonalizacije, koherencije događaja i fabulativne
cjelovitosti. Ustrajući na radikalnoj personalizaciji i individualizaciji povijesti
Drndić odustaje od kronološkog slijeda te uvodi motive cikličnosti i
istovremenosti u razumijevanje prošlosti i sadašnjosti. Premještanjem
uvriježenih koordinata kontinuiteta i diskontinuiteta s prošlošću, Drndić u
svojim romanima pridonosi rušenju koherencije i iluzije cjelovitosti u pripovjednoj konstrukciji prošlosti. Književne i povijesne izvore tretira kao
tekstualne konstrukcije pri čemu ne dovodi u sumnju materijalnost prošlih
događaja, već ističe da je prošla stvarnost dostupna samo preko tekstova
nastalih prema određenim narativnim konvencijama. Drndić na taj način
radikalno preoblikuje ustaljenu percepciju prošlosti kao povijesti kakva se
nudi kroz historiografiju i druge realistički orijentirane tekstove.
PDF