The article strives to show why one needs to discard the common conception of phenomenology, according to which phenomenology is a peculiar form of reflection that is grounded in the first-person ...point of view. Rather, an investigation can be identified as phenomenological in the Husserlian sense of the term if, and only if, it is based on three fundamental phenomenological principles, viz., epoché, phenomenological reduction and eidetic variation. These principles must be conceived as three irreplaceable phenomenological principles that make up the basis of pure phenomenology. These three principles are necessary, yet they are not sufficient: they must be supplemented with the principle of factual variation. The article argues that the incorporation of the principle of factual variation into the field of phenomenological research transforms pure phenomenology into dialogical phenomenology.
Fenomenologija digitalne sreće Komarica, Tahani
In medias res,
05/2023, Volume:
12, Issue:
22
Journal Article, Web Resource
Peer reviewed
Open access
Pojam sreće nikad nije jednoznačno definiran. U ovom radu je dat kratak prikaz poimanja sreće sa filozofskog, ekonomskog, psihološkog i duhovnog aspekta. Rad eksplicira fenomenologiju digitalne sreće ...na poligonu digitalnih medija koje karakterizira permanentnost koja se postiže booster dozom medijskih sadržaja i manifestacijom iluzije iskustva kroz medijske narative. Digitalna sreća se pojavljuje u 6 tipoloških manifestacija: zadovoljstvo, iznenađenje, harmonija, zanos, oslobađanje potreba i želja i transcedencija. Tipologija manifestacija digitalne sreće je prikazana kroz upotrebu digitalnih medija i medijske narative.
The concept of happiness is never unambigously defined. This paper gives a brief overview of the happiness concept from the philosophical, economic, psychological and spritual aspects. The paper explains the phenomenon of digital happiness on a polygon of digital media, which is characterized by permanence achieved by a booster dose of media content and the manifestation of experience illusion through media narrative. Digital happiness appears in 6 typological manifestations: pleasure, surprise, harmony, ecstasy, liberation of needs and desires and transcedence. The tipologycal manifestations of digital happiness is presented through the use of digital media and media narratives.
Naturaliziranje fenomenologije projekt je integriranja filozofskih analiza svjesnih doživljaja u eksplanatorni okvir prirodnih znanosti. O mogućnosti provedbe takvog projekta istaknuti pripadnici ...fenomenološkog pokreta imali su podijeljene stavove. Martin Heidegger strogo je odvajao bitno mišljenje koje pušta bića da se pokažu u svom načinu bitka od metodološki vođenog znanstvenog istraživanja, dok je Edmund Husserl po pitanju naturalizacije ostao ambivalentan, kritizirajući psihologizam te kasnije ukazujući na utemeljenost znanosti u svijetu života, no također postavljajući zahtjev stroge znanstvenosti, pridržavanja metodoloških koraka redukcija i suzdržavanja od metafizičkih predrasuda. Tek je u djelima Maurice Merleau-Pontyja naturaliziranje fenomenologije postalo prihvaćeno kao pozitivna mogućnost koja će unaprijediti i znanost i filozofiju, u povezivanju empirijskih istraživanja i transcendentalnih analiza. Suvremene struje formalizirane, eksperimentalne ili neurofenomenologije, koliko god se međusobno razlikovale, slijede u tom smislu Merleau-Pontyja, ukazujući na neizostavnost fenomenoloških deskripcija pri proučavanju složenih aspekata svjesnog uma. Plodonosnu suradnju fenomenološke filozofije i integrativne kognitivne znanosti uvjetuje nužnost multiperspektivnog i interdisciplinarnog pristupa ako nastojimo razumjeti i objasniti život svjestan svijeta implementiran u dinamički sustav interaktivnih procesa u mozgu, tijelu i okolini.
The naturalization of phenomenology is a project of integrating philosophical analyses of conscious experiences into the explanatory framework of natural sciences. Prominent members of the phenomenological movement had divided attitudes on the possibility of implementing such a project. Martin Heidegger strictly separated »essential thinking«, which lets beings show themselves in their modes of being, from methodologically guided scientific research, while Edmund Husserl remained ambivalent on the question of naturalization by criticizing psychologism and later pointing to the foundation of sciences in the life-world, but also requiring rigorous scientificity, adherence to the methodological steps of reductions, and refrainment from metaphysical prejudices. Only in the works of Maurice Merleau-Ponty did the naturalization of phenomenology become accepted as a positive possibility which should improve both science and philosophy by connecting empirical research with transcendental analyses. Contemporary currents of formalized, experimental, and neurophenomenology, although different from each other, follow Merleau-Ponty in this sense, pointing to the indispensability of phenomenological descriptions when studying complex aspects of the conscious mind. We believe that the fruitful cooperation between phenomenological philosophy and integrative cognitive science is conditioned by the necessity of a multi-perspective and interdisciplinary approach in order to fully understand and explain our world-conscious life implemented in a dynamic system of interactive processes occurring in the brain, body and environment.
Husserl’s refutation of the empiricist theory of abstraction in the Second of his Logical Investigations required him to develop his own account of attention, since the empiricist theory explained ...abstraction as an achievement of attention. Nevertheless, when Husserl poses a fundamental question “what is attention?” towards the empiricist theories, he admits that phenomenology at the early stage is also incapable of giving a plausible answer. The lack of a unified sense of attention is described as a fundamental deficiency in his theory of attention. This article is an analysis of Husserl’s polemic against the empiricist theory of abstraction in the Second Investigation. Four main arguments are revealed: the confusion of empirical and theoretical interests, the mistaken emphasis on the intensity of attention, the confusion of different stages and types of thematization in perceptual and conceptual levels, and the lack of a unified sense of the concept of attention.
Ker nimamo avtorskih didaskalij, je celoten svet drame (vključno s psihično in materialno realnostjo) predstavljen izključno z besedami, ki jih govorijo dramski liki. Roman Ingarden imenuje takšen ...način predstavljanja shematična reprezentacija: na ta način predstavljeni predmeti so namreč samo skicirani, nešteta nedoločena mesta v njihovi predstavitvi vabijo bralca, da jih v procesu konkretizacije alirekonstrukcije zapolni z intelektualnimi in domišljijskimi operacijami in se pri tem opira na svoje znanje in izkušnje. Tako konkretizacijo kot rekonstrukcijo je treba ločevati od literarnega dela samega; ker ju oblikuje bralec s svojo domišljijsko dejavnostjo, predstavljata oviro pri spoznavanju dela samega. Ingardnovo teorijo so kritizirali prav zaradi tega, ker daje bralcu preveč manevrskega prostora pri konstituiranju in tudi pri rekonstrukciji literarne umetnine (Ray, Kos, Holub, Calinescu). Zdi se, da te kritike temeljijo v nekoliko poenostavljenem razumevanju Ingardnove izredno kompleksne analize, v kateri se kaže, da je vloga bralca sicer omejena s tekstom, a vendarle vitalnega pomena za sekundarno eksistenco literarne umetnine. V članku so obravnavani neverbalni dejavniki motivacije v Sofoklovi tragediji; razdeljeni so v tri skupine: značajske poteze, dramska klima in čutne izkušnje. Članek se zaključi z analizo Odisejeve neverbalne motivacije v tragediji Ajant, ki predstavlja poseben primer, saj je tu odločilni dejavnik motivacije Odisejeva izkušnja numinoznega.
In dieser Arbeit wird versucht, ein klassisches philosophisches Problem – das Verhältnis zwischen Sein und Denken – unter der Voraussetzung des zeitgenössischen Philosophierens zu denken. Die ...Voraussetzung der zeitgenössischen Philosophie wird als linguistische Wende und deren nachfolgende Ausformungen aufgefasst. In dieser Optik wird der Begriff des Leibes in der Neuen Phänomenologie in den Grundlinien dargelegt und zudem wird versucht, die Bedeutung dieses Begriffs für die zeitgenössische Philosophie zu bezeugen.
Husserlov pojam čistog Ja Jurić, Andrija
Filozofska istraživanja,
05/2023, Volume:
43, Issue:
1
Journal Article, Web Resource
Peer reviewed
Open access
Autor u članku analizira drugu fazu razvoja Husserlove fenomenološke egologije i prijelaz s neegološke na egološku fenomenologiju. Prihvaćajući neizbježnost čistog Ja kao fenomenološkog reziduuma ...transcendentalne epoché, nekonstituirane transcendencije u imanenciji i nositelja evidencije stava »Ja jesam«, ono se analizira u svojim glavnim aspektima – kao što su, među ostalim, Ja-pol i Ja-supstrat habitualnosti – te svojstvima koje posjeduje i ulogama koje igra u struji doživljaja čiste svijesti. Tako formulirano, čisto Ja bit će inkorporirano u kasne koncepte transcendentalnog ega i transcendentalne intersubjektivnosti. Bit će istaknuti i nedostaci takve egološke koncepcije svijesti, na koje adekvatno rješenje neće ponuditi ni neegološke teorije Husserlovih sljedbenika, što debatu o egološkom karakteru svijesti čini prisutnom i u suvremenoj filozofiji.
The author analyses the second phase of the development of Husserl’s phenomenological egology and the transition from nonegological to egological phenomenology. Accepting the necessity of the pure I as a phenomenological residue of the transcendental epoché, a non-constituted transcendence in immanence and the source of the evidence of the ‘I am’, it is analysed in its main aspects – such as, among others, the I-pole and I-substrate of habitualities – and in its traits and roles it plays in the stream of lived experiences of pure consciousness. Thus formulated, pure I will be incorporated into the late concepts of transcendental ego and transcendental intersubjectivity. The shortcomings of such an egological conception of consciousness will also be examined, to which the nonegological theories of Husserl’s followers will not offer an adequate solution, making the debate of the egological character of consciousness present also in contemporary philosophy.
Straipsnyje analizuojama, kaip Mickūno filosofija atskleidžia estetikos ir eroso sąryšį. Analizės tikslas – parodyti, kad estetika ir erosas reikalauja ne reprezentacijos, bet prezentacijos ir kodėl ...abi šios plotmės yra susijusios su tiesiogine pasaulio išraiškų patirtimi. Fenomenologinė estetikos ir eroso analizė atskleidžia paties pasaulio grožį ir erotinį patrauklumą. Mickūnas teigia, kad estetinė-erotinė nuostata yra atvirumas paties pasaulio nuotaikoms, ritmams ir buvimo stiliams. Kita vertus, jis neigia estetinės ir erotinės patirties intencionalumą, nes pastarąjį supranta kaip tikslingą nukreiptumą į objektus ir siekį identifikuoti objekto reikšmę. Straipsnyje pateikiami argumentai, kodėl Mickūno bandymas paneigti erotinės ir estetinės patirties intencionalumą yra paremtas siaurąja, o ne plačiąja intencionalumo samprata.
Rad prikazuje brazilske specifičnosti razvoja politike javnog zdravstva i socijalne pomoći od procesa redemokratizacije 80-ih godina prošlog stoljeća do danas. Osim toga, predstavlja širok raspon ...sukoba između ekonomskih interesa i političkog aktivizma koji je odgovoran za napredak u provedbi javnih politika. Ova evolucija predstavljena je kao subvencija razumijevanju razvoja kliničkog rješenja za nekonvencionalna okruženja, specifična za brazilsku društvenu i ekonomsku stvarnost. Prikazana su uspješna klinička iskustva u zdravstvenoj i socijalnoj pomoći temeljena na fenomenologiji, ne samo u svrhu dijagnoze, odnosno razumijevanja ljudi, konteksta, kao i uspješnog razvoja menadžmenta. Prvi slučaj opisuje pružanje usluge peripatetičke grupne terapije, prije kao hodajuće kliničke prakse, pri čemu pojam teritorijalnosti i dinamika grupne interakcije olakšavaju razumijevanje pacijenata, dok intrinzično stanje rada također olakšava uspostavljanje transferencijalnih odnosa. Drugi slučaj opisuje složenost izazova politike socijalne skrbi kroz kliničku intervenciju uz predstavljanje obitelji u kontekstu socijalne i ekonomske ranjivosti.
Rad polazi od teze da je upravo fenomenološko iščitavanje Bergsonove koncepcije intuicije omogućilo Mariji Bridi i Romanu Ingardenu jedno diferenciranije tumačenje Bergsonove intuicije i to u jednom ...vremenu u kojemu je njegova misao bila neopravdano zanemarena. Pritom ni u kom slučaju ne sugeriramo da Brida i Ingarden čitaju Bergsona kao fenomenologa. Oboje nastoje pokazati u čemu se sastoji originalnost Bergsonove filozofije te pokazati relevantnost njegove koncepcije intuicije i za fenomenologijsku misao. Dok Bridu poglavito zanima kako izgleda stvaralaštvo, odnosno problematika stvaralačke slobode te s tim u svezi pored gnoseološkog i antropološko značenje intuicije, Ingarden se usredotočuje na propitivanje gnoseološkog značenja intuicije, odnosno posvećuje se traženju odgovora na upit o tome koje je značenje intuicije za spoznaju uopće.
PDF
