The essay starts with Freud’s Fragment of an Analysis of a Case of Hysteria, relating its discordant lines of argumentation with the psychoanalytic concept of (bi)sexuality, as it was developed from ...Studies on Hysteria to Three Essays on the Theory of Sexuality, the latter of which was published in same year as the “Dora case”. We consider the aspects in which Freud’s contradictory analysis of the case becomes central to the feminist debate on hysteria in Hélène Cixous’s and Catherine Clément’s classic The Newly Born Woman. The analysis points to the constitutive relation of the authors’ disagreement on hysteria and different conceptions of literature and politics presented in their study and the subsequent polemical discussions. We further approach the dissent about the political and methodological framework of feminist criticism in the Anglo-American reception of the French authors, wherein gynocritics Elaine Showalter and Sandra M. Gilbert renounce the question of hysteria. Alternatively, deconstructive critical reading by Peggy Kamuf is grounded in Derrida’s approach to literature. Kamuf traces the main misunderstandings in Cixous’s reception, by interpreting her oeuvre as emblematic of so-called semi-theory and semi-politics, trying to deconstruct oppositions between a theoretical, political, and poetical text. Through the lens of semi-theory, the relation between Cixous’s semi-concept of a woman, as a reference without a referent, and the psychoanalytic understanding of bisexuality and hysteria, has far-reaching consequences on the reading of psychoanalytic text as literary and hysterical, as it compulsively repeats the very fragmentary pattern it tries to interpret.
This text presents a discussion of the history of one course in historiographic and anthropological studies of mass witch persecutions, namely the course that considers them a psychopathological ...phenomenon, and considers the Early Modern Period a period of madness – hysteria, mass hysteria, fantasy. Such studies are based on the tradition of medical, neurological, psychiatric and psychoanalytical work which started with the psychopathologization of women accused of witchcraft, where Charcot and Freud play a significant role. An example of a witch trial record from a trial held in Križevci in 1751 and 1752 is discussed from the point of view of hysteria as a sort of lust and fear in relation to the dominant aff ective policy and the affective atmosphere, indicating an inseparability between personal fears and anxieties and social dynamics.
Na ludost, kao jednu od najkontroverznijih i najizazovnijih renesansnih tema, nije znatno utje- calo samo njezino srednjovjekovno naslijeđe, nego i srednjovjekovna shvaćanja dominantne muževnosti i ...podložne, ranjive ženstvenosti. Stoga su brojne renesansne rasprave žarko pokušavale objasniti brojne, ali često identične, mentalne poremećaje. No pri određivanju postojale su brojne poteškoće. Cilj je ovoga rada analizirati i objasniti rodnu percepciju dvaju mentalnih poremećaja, ponajprije „ženske“ histerije i „muške“ melankolije. Histerija se prvotno estetizirala i eroticizirala, dok se melankolija intelektualizirala. Kao čovjek svoga vremena Shakespeare je zasigurno bio upoznat s rodnim percepcijama ludosti. Njegov opis ženskih likova u tragedijama raznolik je upravo zbog njegova izravnoga preispitivanja tih kategorija. Njegov prvi ženski histerični lik, Ophelia, neupitno je konvencionalan, dok lady Macbeth preispituje ustaljene rodne uloge. Kralj Lear, s druge strane, poseban je slučaj čovjeka koji boluje od ženske bolesti.
Ključna riječ za razumijevanje takozvanih funkcionalnih, psihogenih odnosno neurotskih poremećaja jest histerija. Taj drevni medicinski pojam čiji se prvi tragovi pronalaze još u starom Egiptu, a ...koji kao dijagnoza postoji od 17. stoljeća u medicinskoj nozologiji, u modernoj je medicini preimenovan, počev od 1952. i DSM-1, a posebice revolucionarnog DSM-3 iz 1980., u mnoštvo naizgled nepovezanih
novih sindromskih dijagnoza raspoređenih u razne dijagnostičke kategorije što nazivamo „razbijanjem histerije“ kao okvira za razumijevanje neurotske patnje. Kao psihoanalitičari i psihijatri psihodinamičari držimo da je time nauštrb medicinskoj psihoterapiji otvoren put prema tvorbi beskrajnih bihevioralnih sindroma,
takozvanih poremećaja, bez psihogene etiologije. Psihoanaliza je i nastala kao psihoterapija histerije i razumjela ju je kao nitko dotad, a ni poslije. Daleko od toga da je psihoanaliza odgovorila na sva pitanja povezana sa zagonetkom imena „histerija“, a vjerujemo da će nam nove odgovore pružiti neuroznanost i neuropsihoanaliza.
Nadalje, držimo da je zadaća psihoanalitičara da održava histeriju „na
životu“ u medicinskim disciplinama koje su je se prelako odrekle i da trebamo biti u stalnom konstruktivnom dijalogu s njom, jer ona kao takozvana protejska bolest u svakom novom dobu mijenja kliničke slike, te da i dalje psihoterapijski liječimo histerike neovisno o dijagnozama i ideologijama pod kojima se skrivaju. Histerija nije, unatoč referenci na maternicu u nazivu, „ženska bolest“ nego je zastupljena u oba spola, a posebice i u pomodnim mnogobrojnim „rodovima“. U članku ćemo
raspravljati o povijesti te bolesti, njezinu mjestu u suvremenim psihijatrijskim klasifikacijama te o suvremenom psihoanalitičkom pogledu na nju.
Recepcija Ibsenove drame Gospođa s mora (1888) umnogome je posvećena zagonetki njezina svršetka u kojem nas, namjesto očekivanog
bračnog brodoloma, u završnici dočekuju supružnici sjedinjeni u iznova
...pronađenoj bračnoj sreći. Nadovezujući se na ibsenološke rasprave u
kojima se nastoji odgovoriti na pitanje zašto se mrki Nordijac odlučio za
sretan kraj, u radu se pokazuje da se objašnjenje kraja Ibsenove drame
može pronaći u Pirandellovu komadu Naći se (1932). Naime usporedo
čitajući Ibsena i Pirandella, otkrit ćemo da je problem odnosa spolova
nemoguće razlučiti od pitanja sklada čovjeka i prirode – osjećaja sjedinjenosti sa svemirom koji psihoanaliza opisuje pojmom „oceanskog
osjećaja“. Promatrajući pitanja početka i kraja, ulaska i izlaska, iskona
i eshatona u metapoetičkom ključu, u radu se prati kako se fantazam
početka kao jednine i bespolnosti koji nalazimo u Ibsena zrcali u psihoanalitičkim radovima Sigmunda Freuda, Sándora Ferenczija te Jacquesa Lacana, odnosno kako se pretače u Pirandellov metateatarski komad.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- Na fotografiji: zgoraj Peter Ternovšek (Sigmund Freud), Gašper Tič (Salvador Dali)- Režiserka Mateja Koležnik, premiera 20. 4. 2000, ...Mestno gledališče ljubljansko- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana