SLOVENCI, EKOLOGIJA I POLITIKA Verlič Dekleva, Barbara
Socijalna ekologija,
10/1993, Volume:
2, Issue:
4
Journal Article
Peer reviewed
Open access
Analiza je usmjerena na individualno-psihološke, stručne i političke dimenzije ekološke problematike. Ugroženost stanovnika u životnom okolišu, od podataka iz istraživanja o kvaliteti života ...(1984-1991), dramatično se povećala dva do tri puta te je dosegnula 41-65% slovenske populacije. To je u suprotnosti s optimističnim ocjenama koje je prihvatio slovenski parlament na temelju stručnih analiza. Paradoks između stanja i svijesti ljudi možemo osvijetliti genezom analitičkoga koncepta laičkog mišljenja nasuprot stručnom mišljenju u okviru političkih promjena u slovenskom društvu. ^ini se da tek politički događaji daju konzistentno značenje toj kontroverzi između subjektivne percepcije i stručnih, parcijalnih argumenata.
Iznenađuje suprotnost između relativnog političkog uspjeha
zelenoga pokreta i ekoloških mjera prve izabrane vlade u praksi. Ustanovili smo
podudarnost mišljenja utoliko što, usprkos nekim djelomičnim poboljšanjima i
većoj ekološkoj osviještenosti ljudi, Slovenija ima previsoku onečišćenost
okoliša s obzirom na njezinu veličinu i naseljenost.
Govor kojega je u zagrebačkoj katedrali održao 19 prosinca 1965 g. Josip (SIBE) Zaninović, odvjetnik u Zagrebu, prigodom dočeka koncilskih otaca na povratku s II Vatikanskog sabora.
Iako je šire zanimanje javnosti za gensku tehnologiju i njezine različite aplikacije razmjerno noviji fenomen, dosad je u svijetu provedeno više od pedeset ambicioznijih — sociologijskih i srodnih — ...istraživanja stavova javnosti prema genskoj tehnologiji. Kako je većina tih istraživanja realizirana u posljednjih desetak godina, »sociologija genske tehnologije« čini se jednim od propulzivnijih područja sociologijskih istraživanja. Usprkos vrijednih nalaza, dosadašnjim istraživanjima svojstvene su i određene poteškoće. Na metodološkoj razini uočljiva je problematična valjanost i pouzdanost korištenih instrumenata, što rezultira interpretativnim nepreciznostima. Na teorijskoj razini izostaje ukorijenjenost u sociologijsku tradiciju te konceptualizacija nacrta istraživanja na razini kakve solidne teorije srednjeg dometa, što pak dovodi do fragmentarnosti nalaza i slabe objašnjenosti razlika u stavovima.
Mada su ovi problemi većim dijelom rješivi, postavlja se načelno pitanje dometa anketnih istraživanja toga tipa. Ona mogu deskribirati, pa i solidno objasniti stavove o genskoj tehnologiji, ali im izmiče sam proces socijalne konstrukcije genske tehnologije. Sociologijsko istraživanje genske tehnologije stoga treba dopuniti komplementarnim pristupima, razvijenima osobito u sklopu socijalnokonstrukcionističke tradicije i simboličkog interakcionizma, koji omogućuju dekonstru¬iranje stavova javnosti o genskoj tehnologiji analizom interesa, akcija, strategija i diskursa različitih aktera u javnim arenama.
Takav istraživački program, koji bi komplementarno koristio i anketna istraživanja i socijalnokonstrukcionistički pristup čini se osobito potrebnim u Hrvatskoj, gdje većina aktera koji u javnim arenama nastoje nametnuti svoju definiciju genske tehnologije kao socijalno dominantnu nije dovoljno osvijestila i definirala ni svoju poziciju, a kamoli pozicije drugih aktera.
U radu se raspravlja o dvije dimenzije koje stoje u vezi s rizičnim objektima i instalacijama. Prva dimenzija — povjerenje u izvore informiranja — pokazuje da ispitanici iskazuju najveće povjerenje ...prema izvorima informiranja koji su nezavisnijeg, lokalnijeg i internacionalnijeg tipa. Nasuprot tome, znatno je slabije povjerenje u izvore koji su centralizirani, podržavljeni i globalni. Tako|er, politička dimenzija intervenira u procjenjivanju povjerenja u izvore informiranja — ispitanici pokazuju smanjeno povjerenje prema izvorima informiranja vladajuće političke stranke.
Druga dimenzija koja je ispitivana u ovom istraživanju odnosi se na osobne reakcije prema rizičnim situacijama. Rezultati istraživanja, uz uvažavanje krajnje hipotetičnosti situacija, pokazuju da se osobne reakcije prema rizičnim situacijama »prelamaju« kroz dimenziju procjene osobnih ili socijetalnih koristi. No, osim procjenjivanja kroz dimenziju osobnog ili socijetalnog probitka, ispitanici su pokazali i reakcije napuštanja odnosno »mirenja sa sudbinom«.
Polazeći od činjenice pluralizacije modernoga društva autor propituje kako se svjetovni pluralizam odražava na unutarcrkveni život vjernika osobito na reformu crkvenih struktura. Nakon opisa glavnih ...značajki i specifičnosti današnjega pluralizma u drugom dijelu iznose se pretpostavke koje su inicirale i omogućile prihvaćanje elemenata pluralnosti u Katoličkoj crkvi. To je ponajprije postojanje pluralnog društva i političke demokracije u čijem kontekstu crkvena zajednica danas i kod nas vrši svoje poslanje. Budući da je Crkva od svoga početka prihvaćala pozitivne sastojnice iz različitih kultura s kojima se tijekom povijesti susretala, nema razloga da se danas drukčije ponaša. Ostali preduvjeti teološke naravi ostvareni su na II. vatikanskom saboru priznavanjem vjerske slobode, autonomije svjetovnih područja i donošenjem nove sinteze nauke o Crkvi.
Treći dio raspravlja o tome kako su se koncilski poticaji obnove konkretizirali i ostvarivali na razini crkvenih institucija uvođenjem važnih sinodalnih i demokratskih struktura u pokoncilskom vremenu na razini opće i partikulanih Crkava. Bio je to mukotrpan i buran proces tijekom kojega je trebalo jasno razbistriti kako sociološke pojmove demokracije i države tako i teološke pojmove Crkve, njezinih službi i odnosa u Božjemu narodu da bi se razotkrile zablude i izbjegla gruba zastranjenja.
Završni dio bavi se stanjem Crkve u Hrvatskoj te istražuje kako je kod nas provođena obnova i demokratizacija eklezijalnih struktura. Pokazalo se da koncilski zahtjevi posadašnjenja s jedne strane u susretu s modernom slobodarskom kulturom nisu bez problema što se očitovalo u burnim crkvenim previranjima i brojnim slučajevima sukoba u pokoncilskom vremenu. Ipak s obzirom na okolnosti i teškoće kod nas je postignut vidan stupanj unutarcrkvenog legitimnog pluralizma. Njega valja poticati strpljivim i ustrajnim dijalogom kao jedinim sredstvom komunikacije u crkvenoj zajednici.
Socijalna teorija i rizici Čaldarović, Ognjen
Revija za sociologiju,
12/1994, Volume:
25, Issue:
3-4
Journal Article
Peer reviewed
Open access
U radu se izlažu najvažniji pristupi analizi rizika u socijalnim znanostima. Razmatraju se osnovni elementi psihologijskog, sociologijskog kao i nekih srodnih pristupa analizi rizika (kulturalistički ...pristup, "socijalna arena" rizika, "socijalna drama" rizika, socijalna amplifikacija rizika i kontekstualni pristup riziku). Osim navedenoga, predlažu se i najvažniji elementi sociologijskog modela istraživanja rizika.
Ako tko traži primjer, kojim bi mogao zorno ilustrirati, kako su principi kršćanskog ( i prirodnog) morala vječni i nepromjenjivi jer je, u biti, nepromjenjiva i razumska ljudska narav, kako ju je ...stvorio Bog.
Tema je obrađena u dva dijela. Najprije se izlaže problem unutarcrkvenog dijaloga kao takvog. Kako ga shvatiti? Koliko je ta sintagma uopće ušla u crkvenu svijest? Koliko stvarno obilježava sadašnju ...praksu Crkve kao zajednice na svim njezinim razinama? Dijalog pretpostavlja, i istodobno stvara, novu crkvenu svijest i neophodan je za ostvarenje crkvene zadaće u svijetu. Evangelizacija, i ona prva i ona druga u pluralnim okolnostima svijeta može biti samo kroz dijalog. Treba, dakle, prihvaćati teme i sugovornike. Dijalog prema van potiče dijalog prema unutra - i obratno. Dalje se u nekoliko crta opisuju okolnosti i stanje dijaloga unutar Crkve. Koliko vanjske okolnosti utječu na stanje same vjerničke zajednice, odnosno na nutarnji dijalog? Crkva još nije pronašla idealan model svoga unutrašnjeg zajedništva i života te funkcionalne strukture svoga djelovanja u suvremenim društvenim okolnostima. Istaknuti su najvažniji momenti koji se reflektiraju na unutrašnji život crkvene zajednice, a proizlaze iz crkvene otvorenosti modernom svijetu: četiri odraza svijeta (okolnosti) u samoj Crkvi (pluralizam, liberalni individualizam, demokratski duh, sloboda medija). Stvara se i u samoj Crkvi mentalitet da je moguće, pa i potrebno, s obzirom na vjerske istine priznati različite pristupe. Iako je istina jedna, mogući su različiti putovi traganja za njom.
U drugom dijelu se govori o subjektivizaciji crkvenog zajedništva, o subjektima dijaloga. Premještanje naglaska iz crkvene institucionalnosti na osobe i odnose među osobama - vjerničke skupine. Potrebno je crkvene strukture, počevši od biskupije do župe, dinamičnije shvatiti i organizirati. Određeni oblik demokratske procedure moguć je i u dogmatski zadanoj hijerarhijskoj crkvenoj strukturi. Sve se to gleda u odnosu na pojedine kategorije unutar crkvene zajednice: laike, žene, intelektualce, redovnike. I kao zaključak iznosi se deset teza važnih za promociju dijaloške crkvene dimenzije.
