Među enzimima I. faze biotransformacije sustav citokroma P450 (CYP) prednjači po katalitičkoj svestranosti i pokazuje vrlo visok stupanj polimorfnosti. Istraživanja polimorfizama gena CYP rezultirala ...su brojnim genetičkim informacijama koje nam pomažu u razumijevanju učinaka ksenobiotika na ljudski organizam. Ova superporodica enzima najvažniji je enzimski sustav uključen u biotransformaciju mnogih endogenih i egzogenih spojeva uključujući lijekove. Za metabolizam lijekova važan je polimorfizam CYP2C9, CYP2C19, CYP2D6 i CYP3A4/5 enzima. Među najvažnije izoforme odgovorne za biotransformaciju različitih kemijskih spojeva a posebno metaboličku aktivaciju prokarcinogena pripadaju CYP1A1, CYP1A2, CYP1B1, CYP2E1. Genska analiza ključnih enzima metabolizma lijekova pomaže u predviđanju terapijskog učinka ili razvoja štetnih nuspojava lijekova. Stoga primjena genotipizacije u kliničkoj praksi pomaže u optimizaciji i individualizaciji terapije i smanjenju medicinskih troškova. Polimorfizam metaboličkih enzima može imati važan učinak na terapiju antidepresivima, antipsihoticima, antikoagulantima, antidijabeticima, antitumorskim lijekovima te lijekovima za liječenje ulkusa i HIV-a. Podaci koje donosi toksikogenomika istražujući individualne predispozicije za karcinogene, teratogene i druge toksičke učinke ksenobiotika, pridonose rasvjetljavanju molekularnih mehanizama kojima kemijski spojevi iz okoliša ili na radnome mjestu utječu na nastanak bolesti u ljudi. Postoje značajni dokazi o povezanosti genskih polimorfizama i osjetljivosti za razvoj karcinoma. Metabolički putovi karcinogenih supstancija su kompleksni, posredovani aktivnošću različitih gena, dok pojedinačni geni najčešće imaju ograničen učinak. Stoga je multigenski pristup, uz uključivanje važnih čimbenika iz okoliša u studijama s velikim brojem ispitanika bitan za pouzdanu procjenu rizika od razvoja karcinoma.
Karcinom prostate je u novije vrijeme prepoznat
kao vodeći uzrok mortaliteta i morbiditeta muškaraca druge i
treće životne dobi. U recentnim publikacijama sve je više dokaza
o direktnoj ili ...indirektnoj povezanosti kronične upale i/ili infekcije
i karcinoma prostate. Smatra se da kronična, supklinička
upala inducira karcinogenezu oksidativnim oštećenjem stanica
i genoma, stvaranjem miljea koji stimulira replikaciju stanica,
angiogenezu i reparaciju tkiva. Za molekularnu patogenezu
karcinoma prostate vezane su i somatske alteracije gena koji su
angažirani u obrani protiv upalnog oštećenja stanica te u procesu
regeneracije stanica. U prilog ovoj pretpostavci, epidemiološki
podaci i populacijske studije dokazali su da postoji povišen
relativni rizik od razvoja karcinoma prostate u muškaraca s
preboljelim spolno prenosivim bolestima ili prostatitisom. Novija
saznanja genetičkih i molekularnih studija također podupiru
pretpostavku da upala i/ili infekcija mogu uzrokovati karcinom
prostate. Buduće strategije u kemoprevenciji koje proistječu
iz ovih saznanja uključuju: 1/ antioksidanse; 2/ konzumiranje
hrane bogate antioksidansima; 3/ protuupalne lijekove (antiflogistike); 4/ sprečavanje, otkrivanje i liječenje spolno prenosivih bolesti. Kritički je prikazana recentna literatura.