U radu se autor bavi utjecajem vjerskih normi na ponašanje u ratu. Definirajući rat kao svojevrsno stanje anomije, kojeg je nasilje sastavni dio, i kršćansku etiku kao apsolutnu, univerzalnu etiku, ...autor postavlja tezu da utjecaj triju kršćanskih vjerskih propisa koji su bitni za kršćansko shvaćanje nasilja, „Ne ubij“, „Ne mrzi“ i „Ljubi neprijatelja svoga“, značajno opada u vrijeme rata. Prikazujući ukratko povijest Rimokatoličke crkve i njezin odnos prema ratu, ustanovljuje da Crkva sama, uvođenjem pojma pravednog rata, relativizira propis „Ne ubij“, pa tako indirektno i druga dva propisa. Na samom kraju rada, na primjeru Domovinskog rata, autor pokazuje kako utjecaj navedenih triju vjerskih propisa slabi u ratnoj situaciji. Traumatična iskustva i biotički (urođeni) motivi postaju u ratu važnija odrednica ponašanja nego naučene vjerske norme.
