U ovome članku razmatra se tema učeništva u poveznici s kristologijom budući da se ističe kako je kristologija pokretač ili okidač za to da netko postane Isusov učenik te se ponekad koristi i za ...revitalizaciju učenika. U svrhu dokazivanja ove teze, u prvome dijelu članka istražuje se korištenje pojma mathētēs: koga se sve direktno ili indirektno naziva Isusovim učenikom. U drugome dijelu članka istražuju se pojmovi koji spadaju u domenu učeništva, a sve to služi kao temelj za treći dio članka u kojemu se istražuje zašto netko postaje Isusov učenik, tj. što je to što neku osobu potakne ili motivira da postane Isusovim učenikom. Zbog širine same teme, u ovome dijelu razmatraju se samo dijelovi evanđelja u kojima se javljaju eksplicitne kristološke titule i gdje je odgovor na Isusovu osobu pozitivan. Budući da u Evanđelju po Ivanu kristologija pokreće učeništvo, u četvrtom dijelu razmatra se je li primarni sadržaj poruke evanđelja kristologija ili soteriologija te kako različite poruke evanđelja utječu na učeništvo. U članku se zaključuje kako Ivanovo evanđelje zorno pokazuje da je središte poruke evanđelja kristologija, a ne čovjek, njegovo palo stanje i potreba za spasenjem, kako je kristologija okidač za učeništvo te kako je kristologija ključna u današnjoj crkvi za motiviranje vjernika na predanje, revnost, posvećenje i požrtvovno služenje.
This article discusses the relationship between Christology and discipleship. It argues that Christology is the driving force, or trigger, behind becoming a disciple of Jesus and can also be used to revitalize existing disciples. The first part of the article examines the use of the term mathētēs, asking the question, “Who is directly or indirectly called a disciple of Jesus?” The second part explores concepts related to discipleship, which provides a basis for the third part of the article, which delves into why someone becomes a disciple of Jesus, i.e., questions of motivation. Since the topic is extensive, this section will only focus on the parts of the Gospel that contain explicit Christological titles and where the response to Jesus is positive. Since, in the Gospel of John, Christology is the means of initiating discipleship, the fourth part analyzes whether the main message of the gospel is centered on Christology or soteriology and how different messages impact discipleship. The article concludes that the Gospel of John emphasizes Christology as the center of its message rather than focusing on man’s fallen state and need for salvation. It also states that Christology triggers discipleship and plays a crucial role in motivating believers to commitment, zeal, sanctification, and sacrificial service within the Church today.
Papinska biblijska komisija objavila je dokument
Biblija i kristologija
kao kriterij i normu suvremenoj kristologiji. Njegova važnost leži ponajprije u inzistiranju na cjelovitosti biblijske slike ...Krista, a kao temeljnu biblijsku strukturu ističe odnos obećanje – ispunjenje. Pitanje o Kristu, Mesiji, i zahtjevu cjelovite biblijske slike Krista prema dokumentu
Biblija i kristologija
te kristologije C. Schönborna u središtu je ovoga članka. Dok je prvo poglavlje posvećeno mesijanskim obećanjima u Starom zavjetu, drugo poglavlje govori o njihovu ispunjenju u Isusu iz Nazareta. Treće poglavlje ovoga rada usredotočeno je na kristologiju C. Schönborna i njezino poštovanje cjelovitosti biblijskoga svjedočanstva o Kristu. U zaključku rada autor upozorava na to da suvremene biblijske znanosti ističu potrebu novoga propitivanja o odnosu obećanja prisutnih u Starom zavjetu i gledanju Novoga zavjeta na ta obećanja i njihovo ispunjenje. To znači da i pred kristologijom stoji novi zahtjev promišljanja odnosa Biblije i kristologije.
The Pontifical Biblical Commission published the document
Bible and Christology
as a criterion and norm for modern Christology. Its importance lies primarily in insisting on the integrity of the biblical image of Christ, and as a fundamental biblical structure, it emphasizes the promise-fulfillment relationship. The question of Christ-Messiah and the demand for an integral biblical image of Christ according to the document
Bible and Christology
and the Christology of C. Schönborn is at the heart of this article. While the first chapter is devoted to the messianic promises in the OT, the second chapter talks about their fulfillment in Jesus of Nazareth. The third chapter of this paper focuses on the Christology of C. Schönborn and its respect for the integrity of the biblical testimony of Christ. In the conclusion of the paper, the author points out that modern biblical sciences emphasize the need for a new examination of the relationship between the promises present in the OT and the view of those promises and their fulfillment in the NT. This means that Christology also faces a new demand to rethink the relationship between the Bible and Christology.
U našem radu analiziramo Žižekovo ateističko-materijalističko razumijevanje Hegelove filozofije Božjega utjelovljenja. Usredotočujemo se na pojmove čudovišnosti Krista i objave Božje smrti na križu. ...Pritom ističemo kristološki problematične točke takvog pristupa koji počiva kako na neutemeljenoj psihologizaciji sadržaja teologije, tako i na protuslovlju između unutarbožanskog/esencijalnog i ekonomijskog/spasenjskog poimanja Trojstva.
Poslanicu Flavijanu
napisao je Leon Veliki 449. g. kao kristološki pravorijek protiv Eutihova monofizitskoga nauka. U ovom se članku, napisanu u dvama dijelovima, prikazuje i analizira recepcija ...Leonove poslanice na prvih pet kalcedonskih sjednica. O svakoj se sjednici prvo donose opće informacije, a potom se istražuje zapisnik s iste. Ovdje su obrađene četvrta i peta sjednica. Pokazano je da su na četvtoj sjednici oci svečano izrazili svoje pristajanje uz Leonovu poslanicu te da je ona za njih bila jedan od temeljnih dokumenata pravovjerne kristologije. Na petoj sjednici, tijekom rasprava o
Kalcedonskoj dogmatskoj definiciji
, Leonova je poslanica imala važnu ulogu u konačnoj formulaciji kristološkoga diofizitizma. U
Prilogu
je donesen prvi cjeloviti prijevod
Dogmatske poslanice Flavijanu
na hrvatski jezik.
Leo the Great wrote
The Letter to Flavian
in 449 as a Christological sermon against Eutyches’ monophysite doctrine. This article, written in two parts, presents and analyzes the reception of Leo’s Letter at the first five Chalcedonian sessions. For each session, we first provide general information and then examine the minutes from the session. The fourth and fifth sessions are covered here. It is shown that at the fourth session, the fathers solemnly expressed their agreement with Leo’s Letter, and they considered it one of the fundamental documents of orthodox Christology. At the fifth session, during the discussions on the
Chalcedonian Dogmatic Definition
, Leo's Letter played an important role in the final formulation of Christological Diophysitism. The
Appendix
contains the first complete translation of
The Dogmatic Letter
to Flavian in the Croatian language.
The Pontifical Biblical Commission published the document Bible and Christology as a criterion and norm for modern Christology. Its importance lies primarily in insisting on the integrity of the ...biblical image of Christ, and as a fundamental biblical structure, it emphasizes the promise-fulfillment relationship. The question of Christ-Messiah and the demand for an integral biblical image of Christ according to the document Bible and Christology and the Christology of C. Schönborn is at the heart of this article. While the first chapter is devoted to the messianic promises in the OT, the second chapter talks about their fulfillment in Jesus of Nazareth. The third chapter of this paper focuses on the Christology of C. Schönborn and its respect for the integrity of the biblical testimony of Christ. In the conclusion of the paper, the author points out that modern biblical sciences emphasize the need for a new examination of the relationship between the promises present in the OT and the view of those promises and their fulfillment in the NT. This means that Christology also faces a new demand to rethink the relationship between the Bible and Christology.
U teološkoj tradiciji Franjevačkoga reda pronalazimo mnoge zanimljive autore i njihova još nedovoljno istražena djela. Početcima franjevačke teologije pripada i djelo Summa theologica fratris ...Alexandri ili Summa Halensis, u kojem nalazimo temelje franjevačke teološke škole. Prvi franjevački teolozi, zajedno s Aleksandrom Haleškim, u svom radu promišljaju i o kristološkim temama. U ovom će se radu analizirati i prikazati njihovo teološko učenje o otajstvu utjelovljenja Sina Božjega, tj. razlozima Božjeg postajanja čovjekom. U prvom će se dijelu ukratko prikazati kristološke teme franjevačke sume, dok će se u drugom dijelu problematizirati prikladnost (convenientia) Božjeg utjelovljenja. O razlozima utjelovljenja Riječi autori pišu u trećem dijelu sume, a sama tema utjelovljenja kao božanske inicijative, utemeljene na slobodi Božje volje i ostvarene njegovim spasenjskim planom, obrađena je u četvrtom dijelu. Cilj ovog rada je istraživanje učenja franjevačkih pisaca djela Summa Halensis o otajstvu utjelovljenja s posebnim naglaskom na razlozima Božjeg postajanja čovjekom te sustavan prikaz i analiza njihovih temeljnih teoloških postavki sadržanih u tekstovima franjevačke sume glede razložnosti i prikladnosti utjelovljenja Logosa.
In the rich tradition of the Franciscan theology, we can find lots of interesting authors and not enough researched operas. Summa Halensis makes part of the initiate period of the Franciscan theology in which we can find the fundaments of the Franciscan theology school. First of the Franciscan theologians, including Alexander of Hales, observed christological subjects and themes in their work. In this work we will analyse and show his theological studies about the incarnation of the Son of God, or even better said: about the reasons of „Godbecoming-a-man“. First part of this work demonstrates christological subjects of the Summa Halensis, and the second part talks about the convenience of the Gods incarnation. In the third part of this work the authors are analysing the parts of the texts of the Summa connecting their theological argumentation. Incarnation, observed and understood as God’s initiative established on the freedom of God’s will and practised with his plan of the salvation is explained in the fourth chapter of this work. The aim and the purpose of this work is the research of the teaching of the Franciscan theologians who had their part in the writing of Summa Halensis about the incarnation with a special accent added to analysing the reasons of the „God-becoming-a-man“ and systematic approach and analysing their fundamental theological thesis (from Summa Halensis) about the reasons and the convenience of the Logos incarnation.
Poslanicu Flavijanu
Leon Veliki napisao je 449. godine kao kristološki pravorijek protiv Eutihova monofizitskoga nauka. Ona je prošla težak put od potpunoga ignoriranja na Efeškoj »razbojničkoj ...sinodi« 449. godine do jednodušnoga prihvaćanja, nakon određenih prijepora, na Kalcedonskom koncilu 451. godine. Cilj je ovoga rada prikazati i analizirati recepciju Leonove poslanice na prvih pet kalcedonskih sjednica. O svakoj se sjednici prvo donose opće informacije, a potom se istražuje zapisnik s iste. Članak će biti objavljen u dvama dijelovima. Ovdje su obrađene prve tri sjednice. Pokazano je da na prvoj i drugoj sjednici nije bilo posebne rasprave o teološkom sadržaju Leonove poslanice, ali i da su oci očitovali kako je smatraju iznimno važnim kristološkim spisom. Na trećoj sjednici poslanica je stavljena uz bok najznačajnijim dokumentima pravovjerne kristologije uz čiji je nauk trebalo pristati.
Leo the Great wrote
The Letter to Flavian
in 449 as a Christological sermon against Eutyches’ monophysite doctrine. It went through a difficult path from being completely ignored at the “Robber Synod” of Ephesus in 449 to unanimous acceptance, after certain disputes, at the Council of Chalcedon in 451. The aim of this paper is to present and analyze the reception of Leo’s Letter at the first five Chalcedonian sessions. For each session, we first provide general information and then examine the minutes from the session. The article will be published in two parts. The first three sessions are covered here. We show that in the first and second sessions, there was no specific discussion about the theological content of Leo’s Letter, but also that the fathers declared they considered it an extremely important Christological writing. At the third session, the letter was compared to the most important documents of orthodox Christology, whose teaching had to be agreed to.
Polazišno pitanje ovoga članka, nadahnuto tvrdnjama Waltera Kaspera, glasi: Ako milosrđe po definiciji u sebi nužno uključuje trpljenje može li se, dok držimo sigurnim da je netrpljivost jedna od ...bitnih vlastitosti božanske naravi, o njemu uopće govoriti, kako Kasper potiče, kao o temeljnom Božjem svojstvu i odrednici Božje biti? To se pitanje i odgovor na nj obrađuje pod kristološkim vidom i to na temelju promišljanja izabranih crkvenih otaca u čijim djelima pronalazimo govor o Božjem milosrđu u kontekstu specifično kristoloških izlaganja. U prvom se poglavlju ukratko prikazuje Božje milosrdno djelovanje u čitavoj povijesti spasenja i ukazuje na to da se na nj nadovezuje najveći čin i najdivniji iskaz Božjeg milosrđa – utjelovljenje, muka i smrt Isusa Krista. U drugom se poglavlju pokazuje kako je ocima riječ milosrđe, uporabljena za izricanje motiva i razloga utjelovljenja, muke i smrti Sina Božjega poslužila kao terminus techicus kojim su istodobno očuvali istinu o vječnom Logosu, u sebi netrpljivom, i činjenicu da je taj isti Logos u posljednja vremena postao trpljivim čovjekom te pretrpio muku i smrt na križu. U trećem se poglavlju ukazuje na otačke tekstove u kojima je milosrđe utjelovljenja, muke i smrti Sina Božjega prikazano kao najčudesnije djelo i najveće očitovanje moći Božjeg milosrđa, čime se odbacuju sumnje da bi Sin, koji se podložio trpljenju, zbog toga bio subordiniran Ocu. U posljednjem se, četvrtom poglavlju, naslovljenom "Milosrđe i hipostatsko sjedinjenje", usmjeruje na ona mjesta iz otačkih spisa u kojima se milosrđe spominje unutar kristoloških izlaganja koja su na liniji naglaska kalcedonske dogmatske definicije o jednom te istom Isusu Kristu, Sinu Božjemu koji se spoznaje u dvjema naravima sjedinjenima u jednoj osobi ili hipostazi, a koje obje zadržavaju svoje vlastitosti. U zaključku se konstatira da se na početno pitanje može i pozitivno i negativno odgovoriti. Ako se osobu Sina Božjega promatra u njegovoj unutartrinitarnoj stvarnosti, onda se ne može reći da je milosrđe temeljno obilježje njegove biti, jer bi to implicitno uključivalo da je božanska narav trpljiva. Ako ga se pak promatra u kontekstu povijesti spasenja, čiji je vrhunac u njegovu postajanju trpljivim čovjekom i u njegovu trpljenju, te ako se tome doda teološka tvrdnja da se snagom hipostatskog sjedinjenja osobi vječne Očeve Riječi može i treba pripisivati vlastitosti ljudske naravi, onda odgovor mora biti pozitivan. Na koncu se, za izraz koji najbolje odgovara otajstvu milosrđa očitovana u događaju Isusa Krista, predlaže onaj o Isusu Kristu kao »milosrđu u osobi« ili "uosobljenom milosrđu".
The initial question of this article, inspired by Walter Kasper´s statements, is: If mercy, by definition, necessarily includes suffering, can one even talk about it (as Kasper claims) as God´s fundamental characteristic and a determinant of God´s essence, given our belief that God cannot suffer? This issue is approached in the article in Christological fashion on the basis of reflections of selected Church Fathers in whose works God´s mercy is discussed in the context of specifically Christological reflections. The first chapter provides a short overview of God´s merciful activity in the whole history of salvation and it is pointed out that the grandest and most splendid act of God´s mercy – the incarnation, suffering, and death of Jesus Christ – is closely linked to it. The second chapter demonstrates that for Fathers the word mercy, used in the context of explaining motives and reasons for the incarnation, suffering, and death of the Son of God, was a terminus technicus. The point of using this terminus technicus was to preserve the tension between the truth about the eternal Logos, who cannot suffer, and the fact that this same Logos became, at the end of time, a human being and endured suffering and death on the cross. The third chapter addresses the patristic texts in which the mercy of incarnation, suffering, and death of the Son of God is presented as the most splendid act of God and the grandest manifestation of his mercy. This understanding also rejects any doubt that the Son who suffered might be subordinated to the Father. In the last, fourth chapter entitled "Mercy and Hypostatic Union", the attention is drawn to those places in patristic writings where mercy is being mentioned within the context of Christological reflections. These reflections follow closely the Chalcedonian dogmatic definitions on one and the same Jesus Christ, the Son of God who has two natures conjoined in one person or hypostasis in which both natures preserve their characteristics. The conclusion points out that the initial question can be answered both positively and negatively. If the person of the Son of God is viewed in his inner Trinitarian reality, then one cannot state that mercy is the fundamental characteristic of his being, because this would imply that the Divine nature can suffer. If, on the other hand, he is viewed within the context of the history of salvation, whose pinnacle has been reached through him becoming a human being and his suffering, and if one would add to this the theological claim that the hypostatic union implies the possibility (and necessity) of ascribing characteristics of human nature to the eternal person of the Father´s Word, then the answer has to be positive. At the end, the descriptions of Jesus Christ as "mercy in the person" or "personalised mercy" are suggested as the most appropriate for the mystery of mercy revealed in the event of Jesus Christ.
Vrijeme u kojem živimo, kao niti jedno vrijeme prije, obilježeno je potragom za autentičnim kršćanskim svjedočanstvom kao svojevrsnim "apologetskim" odgovorom na pitanja koja Kristovim učenicima ...postavlja svijet postmoderne. To toliko željeno i potrebno svjedočanstvo vjere koja ima ljubavlju biti djelotvorna ispunja praznine napuknutih koncepata života te daje nadu prevladavanja duboke podijeljenosti koju u sebi osjeća moderan čovjek. U toj stalnoj potrebi za obnovom pojedinca, Crkve i društva dragocjeno mjesto imaju svjedoci vjere, ljudi koji su u svome vremenu prošli zavojiti put obnove te postali istinski svjetionici vjere, nade i ljubavi. Jedan od tih svjetionika zasigurno je i fra Didak Buntić, hercegovački franjevac, svećenik, preporoditelj, učitelj i zaštitnik sirotinje. U svojem višedesetljetnom radu na uzdignuću duhovnoga, vjerskoga, moralnoga, kulturnoga, gospodarskoga i političkog života u Hercegovini, fra Didak je – vođen istinskim bogoljubljem i čovjekoljubljem – postao "oživljeno evanđelje" iz kojeg izvire snaga Kristove ljubavi. Kao ustrajan navjestitelj i svjedok kraljevstva Božjega fra Didak Buntić je svojim životom dao odgovor na temeljno kristološko pitanje i jedno od temeljnih pitanja koja si postavlja kršćanska teologija uopće: Tko si ti, Isuse Kriste? Ovaj rad nastoji pratiti Buntićeve odgovore na više razina.
Unlike any other point in history, our times are characterized by the search for authentic Christian witness, which would act as a part of an apologetic answer to the question posed by the nature of our postmodern world. This much needed witness of faith which at its root contains love in action fills the empty concepts of life, while giving hope of overcoming the feeling of deep inner divorce, which the modern man has made his own. In the constant need for renewal of each individual, The Church, and society witnesses have a special place. These witnesses are men and women who themselves have become beacons of faith, hope and charity. Without a doubt, fr. Didak Buntić is one such example. A Franciscan in the province of Herzegovina, he was a priest, teacher, protector and defender of the poor. Through decades of work in the fields of spirituality, economy, faith, moral, cultural, and political life in Herzegovina, fr. Didak – lead by the love for God and man – became a living Gospel from which proceeded the strength of Christs love. As a constant preacher and witness of the Kingdom of God fr. Didak Buntić, through his life, gave the answer to the fundamental Christological question: Who are you, Jesus Christ? This work aims to give the answer to his question on a series of levels.
U članku se, na tragu promišljanja izabranih crkvenih otaca, obrađuje tema kristološkog utemeljenja međuljudskog milosrđa. U uvodnom se dijelu naznačuju opasnosti koje mogu pratiti međuljudsko ...milosrđe ukoliko ga se reducira samo na tjelesno ili duhovno djelo milosrđa, tj. samo na čin. U nastavku se, kroz dva poglavlja, ukazuje na bitne teološke sadržaje koji osvjetljuju milosrđe kao otajstveni osobni odnos između Boga i čovjeka te ljudi međusobno. U prvom se poglavlju obrađuju otački naglasci o Božjem milosrđu iskazanu kroz čudesnu razmjenu u kojoj je Bog postao čovjekom da bi čovjeka učinio dionikom svoje božanske naravi. Činjenica da je to dioništvo već djelomice ostvareno po Sinovljevu utjelovljenju, muci i smrti prva je pretpostavka koja čovjeku omogućuje nasljedovanje Isusova poziva da bude milosrdan kao Otac (usp. Lk 6, 36). Drugo je poglavlje usmjereno govoru o međuljudskom milosrđu. Ondje se prvo ukazuje na otačke tekstove koji, polazeći od mističkog tumačenja Mt 25, 40 (»Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste«), prema kojem se Isus Krist kao proslavljeni poistovjećuje sa svakim čovjekom, ističu da je milosrđe učinjeno čovjeku učinjeno i Kristu. Potom se obrađuju tekstovi iz kojih je razvidno da je međuljudsko milosrđe nemoguće bez trajne Božje pomoći te, na koncu, oni koji jasno daju do znanja da je milosrđe među ljudima istodobno i očitovanje već dogođenog pobožanstvenjenja i put prema njegovu konačnom ispunjenju. U zaključku se konstatira da međuljudsko milosrđe svoj puni smisao i snagu zadobiva iz činjenice duboke i trajne ontološke povezanosti Boga i čovjeka.
This article deals with the topic of Christological foundations of interpersonal mercy on the basis of reflections of selected Church Fathers. The introduction points out the dangers that might accompany interpersonal mercy when it is reduced to only physical or spiritual acts of mercy, i.e. on an act. In the continuation, through two chapters, the important theological contents of mercy as a mysterious personal relation between God and the human being (as well as between human beings) are pointed out. The first chapter analyses the patristic reflections on God´s mercy expressed through the miraculous exchange in which God became a human being in order to make the human being a participant in his divine nature. The fact that this participation has partially been realised already in the Son´s incarnation, suffering, and death is the first premise on the basis of which the human being can follow Jesus’ call to be merciful as the Father is merciful (cf. Lk 6:36). The second chapter engages with the discourse on interpersonal mercy. It first refers to those patristic texts that point out that mercy done to a human being is mercy done to Christ. They are basing this claim on a mystical interpretation of Mt 25:40 (»Truly I tell you, whatever you did for one of the least of these brothers and sisters of mine, you did for me.«), according to which Jesus Christ, after being taken into glory, identifies himself with every human being. After that, the chapter analyses those texts that deny the possibility of interpersonal mercy without the continuous help of God and those texts that clearly point out that interpersonal mercy is, at the same time, a manifestation of already occurred divinisation and a way towards its completion. The conclusion points out that interpersonal mercy finds its full meaning and power in the fact of deep and continuous ontological relatedness of God and the human being.
PDF
