Članak obrađuje pitanje aktualnosti »stare« političke teologije njemačkog jurista Carla Schmitta koja, upriličena kao »sociologija juridičkih pojmova«, a potom i kao »stasiologija«, potkrjepljuje ...njegovu decizionističku teoriju države i realpolitičku teoriju međunarodnih odnosa. Autor se u tome ponajprije oslanja na znanstveni rad istaknutog hrvatskog politologa Davora Rodina, koji se i sam dotaknuo iste teme prije više od trideset godina. Uz Rodinovu raščlambu Schmittove kritike liberalne demokracije, posebna pozornost se posvećuje problemu legitimnosti liberalno-demokratskog političkog poretka te važnosti proceduralne uspostave političke vlasti uslijed nesumjerljivosti teorije i prakse. Uvažavajući Rodinov argument da stremljenje k političkoj transcendenciji, to jest, poistovjećivanju »auctoritas« u »potestas«, vodi uspostavi totalitarne države, ovaj članak propituje kako liberalna demokracija danas i u budućnosti može osigurati vjerodostojnost u očima javnosti ponad tek zakonske zaštite ljudskih prava i građanskih sloboda. Ujedno, zagovara aktualnost nove političke teologije Johanna Baptista Metza, koja obrazlože mjesto vjere u svijetu bez nijekanja humanističkog duha i postignuća novovjekovlja.
The article addresses the relevance of the political theology of the German jurist Carl Schmitt, which, formulated as »the sociology of legal concepts«, and also as »stasiology«, underpins his decisionist theory of the state as a plebiscitary democracy and Realpolitik theory of international relations. The author primarily relies on the scientific work of prominent Croatian political scientist Davor Rodin, who himself wrote on the same topic more than thirty years ago. Alongside Rodin’s analysis of Schmitt’s critique of liberal democracy, special attention is paid to the problem of the legitimacy of the liberal-democratic political order and the importance of the procedural formation of government due to the incommensurability of theory and practice. Acknowledging Rodin’s argument that striving for political transcendence, that is, conflating auctoritas with potestas, leads to the establishment of the totalitarian state, this article questions how liberal democracy today and in the future can secure its legitimacy in the eyes of the public beyond purely legal protection of human rights and civil liberties. At the same time, it argues in the favour of the new political theology of Johann Baptist Metz, which tries to explain the relationship of the faith to the world without denying the humanistic spirit and achievements of the modern age.
U članku se prikazuje kritika hrvatske političke emigracije od njezina sudionika Bogdana Radice. Polazeći od koncepta bijede malih istočnoeuropskih država poznatoga mađarskog povjesničara Istvána ...Bibόa, članak pokazuje kako je Radica bijedu (dijela) hrvatske političke emigracije detektirao u njezinu odbijanju integraciji u društva zapadne Europe i SAD-a zbog odbacivanja vrijednosti liberalne demokracije, stoga je emigracija, prema Radici, propustila ispuniti najvažnije zadaće: pokušati djelovati na javnost i društvene elite zapadnih zemalja u smjeru ostvarenja samostalne Hrvatske. Naposljetku, Radica analizira fenomen terorizma najmlađega emigrantskog vala 1970-ih godina preko koncepta dinarskog poluinteligenta izvedenog iz koncepta poluinteligencije Jósea Ortege Y Gasseta, kojim se Radica već koristio u opisivanju situacije u Hrvatskoj i Jugoslaviji 1945. godine.
Autor se bavi shvaćanjima demokracije u časopisu Politička misao. Analize objavljivane u gotovo šezdeset godina postojanja časopisa u prvom su se redu bavile dvama temeljnim shvaćanjima: samoupravnom ...demokracijom i inačicama liberalne demokracije. Autor ne inzistira na strukturnoj razlici između samoupravne i liberalne demokracije, nego drži da imaju nešto zajedničko. Obje su, naime, mišljene kao “posljednji politički oblici” (Đorđević), odnosno oblici kojima završava povijest (Fukuyama). Drugo, obje su se razvijale kao svojevrsne konsenzusne demokracije, što se u tekstu istražuje na osnovi uvida Rancièrea (i Badioua). Kao “konsenzusne demokracije” pokazuju nemalu restriktivnost u pogledu tipova interesa koji imaju pravo javnosti. U samoupravnoj demokraciji naglasak je na interesu radničke klase, a u inačicama liberalne demokracije prednost imaju “sociologizirani” interesi, koji dolaze iz onoga što Rancière zove “redistribucija osjetilnog”. Treće, obje vrste demokracije zapravo nastoje rastvoriti političko u društvenom. Autor teksta tvrdi da je aktualna vrsta liberalne demokracije zapravo postdemokracija koja, kako pokazuju tekstovi u Političkoj misli, iako je i sama problem, i dalje zapravo brani važeći liberalni konsenzus. Taj se konsenzus, kao puno pragmatičniji i realniji, brani primarno od političke alternative koja bi bila mistično-revolucionarna.
The author considers the concept of democracy in the articles published in the journal Politička misao (Political Thought). It seems that there are two fundamental concepts of democracy that have been analysed in the journal in almost sixty years of its activity: self-management democracy and liberal democracy. The author also takes into account different versions of liberal democracy which have been presented in the articles. Both main concepts of democracy are not treated as structurally different, but as quite similar. Namely, they share the idea that history should end with them, or that they are ‘the last political forms’ (Đorđević). Both have been developed as a kind of consensus democracy, which is explored in the text based on Rancière’s (and Badiou’s) thesis. As ‘consensus democracies’, they show significant selectivity considering the type of interests they promote as public interests. In the concept of self-management democracy, priority belongs to the working class, while versions of liberal democracy support ‘sociologicalized’ interests which are derived from what Rancière calls ‘redistribution of senses’. Thirdly, both concepts of democracy try, each in its own way, to dissolve the political into the social. The author believes that the actual variant of liberal democracy is post-democracy, which, although problematic in itself, still defends, as proven by the articles in Politička misao, the current (liberal) consensus. This consensus is defended as more pragmatic and realistic than its alternative, which would be mystical-revolutionary.
Prispevek zavrača optimistična pričakovanja, da bo v primerjavi s prejšnjim stoletjem, v katerem so o ljudeh in njihovih družbah odločali totalitarizmi in avtoritarni voditelji, v 21. stoletju ...nasprotno dokončno zavladala demokracija. Zanje nosi glavno odgovornost poenostavljena modernizacijska paradigma, ki je usodo demokracije povezala z rastjo bruto družbenega proizvoda. Po »tretjem valu« demokratizacije v svetu pred dobrima dvema desetletjema prevladujejo danes pesimistične ocene o njenem »zatonu«, ki pa se ne nanašajo samo na komaj vzpostavljene demokracije, temveč tudi na etablirane demokracije, ki so se še ne tako dolgo ponujale kot vzorne. Vzroki za recesijo demokracije so številni, večina jih je povezana z globalno hegemonijo neoliberalizma, v kateri korporacije, najbogatejši sloj in politika, ki je podrejena interesom finančnega kompleksa, spodjedajo srednji razred in socialno državo ter ju nadomeščajo s socialnodarvinistično zamišljeno tržno družbo. Avtor svoj prispevek sklene z dvema ugotovitvama: prvič, da živimo v vmesnem času, ki ga informira ciklična kriza demokracije; in drugič, da stanje postdemokracije prinaša nove priložnosti in tveganje za teritorialno (nacionalno) in nadnacionalno demokracijo, kar zahteva alternativno teoretično in politično imaginacijo na tem področju družboslovne refleksije.
The article rejects overoptimistic expectations that contrary to the previous century, when totalitarisms and authoritarian leaders decided about the fates of people and societies, the 21
st
century will eventually establish the rule of democracy for good. Main defender of this simplified view belongs to modernization paradigm, which tied democracy to the growth of gross domestic product (GDP). Today, after the "third wave" of democratization in the world more than twenty years ago, we are witnessing rather pessimistic assessments about its "decline", which are not limited only to newly established democracies, but as well to the old ones. There are many reasons for the recession of democracy, most of them are linked to the global hegemony of neoliberalism in which corporations, the rich class and politics, subordinated to the financial complex, ruin both the middle class and welfare state by replacing them with imagined market society based on Social Darwinism. The author concludes his article with two assessments: first, we are leaving in in-between times, which are in-formed by the cyclical crisis of democracy; second, the state of post-democracy brings new opportunities and risks for territorial (national) and supra-national democracy, which requires alternative theoretical and political imagination in this area of reflection in the social sciences.
Po svom zemljopisnom položaju Europa i prostori na kojima se oblikovao arapski svijet praktički su upućeni jedni na druge. Ta geografska uzajamnost tisućljećima je bila poticajna za protok ljudi, ...ideja, kulturnih vrijednosti. Početkom nove ere bila je poticajna i za (djelomično) političko objedinjavanje do kojeg dolazi djelovanjem Rimskog Carstva. Unutar njega je, pak, posredstvom kristijanizacije došlo i do civilizacijskog ujednačavanja. Naknadni razvoj vodio je oštroj polarizaciji između kršćanske Europe i islamskog, a time i arapskog svijeta. Međutim, civilizacije ne mogu biti civilizacijama ako ne generiraju i određenu otvorenost prema onima koji se nalaze izvan njihovih okvira. Gledano s tog aspekta, za Europu i arapski svijet bilo bi izuzetno korisno iznaći modalitete koji bi im, uz zadržavanje identitetskih razlika, omogućili najvišu razinu kompatibilnosti, a time i suradnje. U priloženom radu analiziramo koja bi idejna osnovica bila najpodesnija za postizanje te skladnosti i koliko je do nje moguće doći u sklopu postojećeg političkog razvoja prvenstveno unutar arapskog svijetla.
Daljnja demokratizacija hrvatskog društva i dinamika približavanja Europskoj uniji ovisit će o stvarnom ispunjavanju političkih i ekonomskih kriterija i pretpostavki, uz neophodno poštovanje ...međunarodnih standarda ljudskih i manjinskih prava. U određivanju stupnja poštovanja ljudskih i manjinskih prava u Hrvatskoj, međunarodna zajednica ne bi se smjela voditi samo promjenom retorike, prilagodbom zakonodavstva i obećanjima. Ona bi trebala biti principijelna u zahtijevanju pune primjene međunarodnih obveza Hrvatske i standarda koje sama promovira, a od čega će, u znatnoj mjeri, ovisiti i budućnost nacionalnih manjina u Hrvatskoj.
Promjene u Europi uz brojne nove trendove na planu gospodarskog, političkog, društvenog, kulturnog i znanstvenog razvoja stavljaju u novi položaj nacionalne manjine. Stvaranje novih demokratskijih i ...slobodnijih odnosa u Europi, stavlja države u reguliranju prava nacionalnih manjina pred nove izazove i zadaće. Sadašnje doba promjena, uz primjenu demokratskih vrijednosti zapadnog, liberalno-demokratskog sustava, u sve većem broju zemljama nameće potrebu osiguravanja sudjelovanja nacionalnih manjina u procesima odlučivanja. Djelotvorno sudjelovanje nacionalnih manjina u političkom životu predstavlja bitan sadržaj demokratskog društva. Europska iskustva pokazuju daje, u cilju omogućavanja ovog sudjelovanja, često potrebno da se zakonski reguliraju posebna rješenja za političko predstavljanje nacionalnih manjina. U članku se razmatraju polazišta i mogućnosti političkog predstavljanja nacionalnih manjina te iskustva pojedinih europskih država.
Vjera u tržišnu ekonomiju pokazala se naročito jakom u postsocijalističkim
zemljama, te je u isto vrijeme bila praćena visokim očekivanjima ekonomskog
poboljšanja na individualnom nivou. Dvadeset ...godina od pada tzv. realnog
socijalizma te nade za veliku većinu građana nisu ostvarene. Jednadžba
koja se nudi kao objašnjenje za pad individualnog standarda života usprkos
rastućim bruto nacionalnim dohocima, europskim integracijama i provedenim
strukturalnim reformama u prvoj dekadi drugog milenija jest da tranzicija prema
tržišnoj ekonomiji i demokraciji još nije potpuno provedena te da su problemi
prosperiteta građana posljedica ili neprovođenja ili nedovoljno brzog
provođenja strukturalnih reformi. U članku se predlaže suprotan pristup problemu,
pokazujući da je široka ekonomska deprivacija građana kao i ekonomska
kriza u kojoj se nalaze posljedica neoliberalnog restrukturiranja i prateće
“demokratizacije”, a ne obrnuto, njihova manjkavog provođenja. Također se
dokazuje da ekonomski prosperitet za većinu nije kompatibilan s projektom
neoliberalnoga gospodarstva cum konzervativne liberalne demokracije, te da
ne može biti ostvaren unutar tog okvira. Ta jednostavna konkluzija prikrivena
je u postsocijalističkim zemljama prije svega eshatološkim diskursom o “tranziciji
prema demokraciji”.
U žarištu ovogodišnjih Politoloških razgovora bilo je pitanje u kojoj su se mjeri ostvarila obećanja europske “annus mirabilis” i kako rezultati političke i ekonomske transformacije izgledaju iz ...današnje perspektive. Stoga članak uspoređuje ekonomski rast Hrvatske i odabranih europskih država (Bugarske, Mađarske, Poljske i Rumunjske) prije i poslije pada komunizma. Preliminarni rezultati pokazuju da su navedene države imale – u prosjeku – gotovo identičan ekonomski rast u zadnjih 18 godina komunističkog poretka i u prvih 18 godina demokracije i kapitalizma. U postkomunističkom se periodu pravednost distribucije nacionalnog dohotka (mjerena GINI-indeksom) smanjila, a porast životnog vijeka – na godišnjoj razini – više je nego udvostručen. Dodatno, postotak stanovništva koji se školuje značajno se povećao. Ukratko, komunizam nije bio bolji (osim u pravednosti distribucije dohotka), ali kapitalizam i demokracija još nisu pokazali svoju superiornost u stimuliranju ekonomskog rasta.
Autor smatra kako liberalna paradigma demokratskog mira ima problema u objašnjavanju međunarodne stvarnosti. Demokratizacija nužno ne vodi prema miru, već potiče ratove, prvenstveno u smislu ...„pravednih ratova“ s ciljem svrgavanja autoritarnih režima. Također, pokazuje se kako demokracije ipak ratuju međusobno. Tome su posebno sklone mlade demokracije. Autor posebno naglašava kako demokratizacija može voditi u građenske ratove. Primjer Iraka pokazuje kako je umjesto mira, demokratizacija dovela do nasilja unutar države što je proizvelo novu nesigurnost za čitavu regiju. Američki ciljevi u Iraku bili su razoružanje Iraka, rat protiv terorizma, širenje slobode, demokracija te uvođenje slobodnog tržišta. Međutim, niti jedan od ciljeva nije ostvaren. Irak je bio razoružan već 1991, dok je tek američkom invazijom na Irak omogućen ulazak Al Kaidi. Posljednja tri cilja, koji ujedno predstavljaju i stupove teorije demokratskog mira, također nisu ostvareni, već je Irak završio u građanskom ratu.
PDF
