The doctrine of prevenient grace in the Wesleyan tradition has always played an important role in shaping the way we understand and participate in the mission of God (Missio Dei) and the role of the ...church in it. The doctrine of prevenient grace, in the Wesleyan-Arminian tradition, continues to shape the understanding of holiness as God’s activity to restore broken relationships. Holiness, as it is often misunderstood, is not a physical separation between what we consider holy and unholy, churchy and worldly, pure and impure, but the redemption of broken relationships (God and humans, humans with each other, humans and creation and human with the self). The goal of this paper is to further explore the theological and missiological bases of the doctrine of prevenient grace, as understood by Wesley, and the practical implication that this doctrine has in shaping the way the church fulfills its missiological call in the world. This paper is divided into three main sections: the first part of the paper will focus on defining prevenient grace and its relationship to the mission of God (Missio Dei); the second part will explore the missiological and theological implications of the doctrine of prevenient grace, and the last part will illustrate practically the theological and missiological motivation of the work of the Church of the Nazarene with refugees in Zagreb, Croatia.
Otvarajući Izvanrednu Svetu godinu milosrđa 11. travnja 2015. godine, papa Franjo je potaknuo cijelu Crkvu na dodatno i obnovljeno zauzimanje kako bi Božje milosrđe moglo biti što vidljivije u ...cijelom njezinu djelovanju. Iz toga nastojanja može se zaključiti da je milosrđe temeljna oznaka pastorala. Zapravo, pastoral bi kao takav trebao uvijek biti u službi Božjeg milosrđa. Jedan od prvih i ključnih elemenata crkvenog djelovanja svakako je navještaj evanđelja. On se ostvaruje na različite načine i u različitim prigodama, no temeljna oznaka toga navještaja, čija bi prednost bila u njegovu konkretnom ostvarivanju, upravo je ukazivanje na Božje milosrđe i njegova aktualizacija u susretu Crkve i svih njezinih članova, a osobito svećenika, jednih s drugima i sa svim ljudima ovoga svijeta. Ovaj rad se, iz teološko-pastoralne perspektive, bavi razradom mogućnosti i način unapređenja pastoralnog pristupa s obzirom na naviještanje evanđelja kako bi stavovi, jezik i djela milosrđa bili što jasnije i što upečatljivije prisutni u životu i djelovanju Crkve.
The article revises the view that the concept of “carnival” (one of the main contributions of M. M. Bakhtin in humanities worldwide) can have a single ontological nature (either negative or ...positive). It argues for the necessity to differentiate within this “unofficial” area of culture — based on Russian material. Holy foolishness and buffoonery are kinds of ontological extremes of “serious-laughing” space of carnival. On the surface they are similar — as a parody of dominating world order norms. However, their “deviance” has different vectors in Russian tradition. While buffoonery in one way or another gravitates towards the area of “sin”, holy foolishness in Russian culture is related by those who represent it to the area of «holiness» one way or the other. In other words, while buffoonery indicates “unlawfulness” violating the “norms” of a generally accepted Law (even though this “violation” is always performed within certain boundaries, which are defined by Law itself), holy foolishness is a “supra lawful” cultural factor and gravitates towards another axiological extreme: Grace. In Russian literature, one should differentiate between the gravitation of authors towards either holy foolishness, or buffoonery, and in some cases one can talk about the contamination of holy foolishness and buffoonery.
Za vrijeme sužanjstva u rodnoj župi Krašiću (1951.–1960.)
zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac sastavio je dvije knjige
katehetskih propovijedi u kojima je na temelju svetopisamske
objave razradio ...kršćanski nauk i njegovu primjenu u slavljenju
sakramenata i svakodnevnom kršćanskom životu. Ta zbirka od 140
propovijedi nosi obilježje katehetskoga štiva i cjelovitog kršćanskog
nauka. U njima se autor služi biblijskim uzorima, povijesnim
osobama, mislima crkvenih otaca i sabora koji su jamac katoličkoga
pravovjerja.
Predmet istraživanja ovoga članka jesu okolnosti nastanka
tih propovijedi i starozavjetne teme u njima. Te su propovijedi
izvorno autorsko djelo i odaju Stepinca kao vrsnog vjeroučitelja
i katehetu, uvijek svjesna da bez poznavanja vjerskih istina ne
može biti ozbiljnoga kršćanskog života. Svojim stavom i naukom
zauzimao se da se vjeronauk naviješta, tumači i prenosi temeljne
istine katoličke vjere, bez obzira na političke okolnosti u kojima se
naviještaju. Premda izravno ne spominje da su propovijedi nastale
u vremenu političkog progona Katoličke Crkve, ozbiljnost iznošenja
katoličkih istina i zahtjev za njihovim primjenjivanjem u okolnostima
progona odaju autora kao budna pastira i autentična navjestitelja
evanđeoske poruke.
Iz sadržaja i poruka starozavjetnih tema može se zaključiti
da nadbiskup primjenjuje klasično katekizamsko izlaganje, koje
čovjeka od spoznaje Boga Stvoritelja vodi k Bogu koji čovjeka ne
napušta u trenutcima njegove slabosti, štoviše, prepun je milosrđa
i smilovanja prema njemu. Stepinac tumači Božje stvarateljsko
zahvaćanje u život, stvaranje vidljivog i nevidljivog svijeta, osobitost
čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju, ali i pojavak grijeha i zla.
Govori o Bogu kao dobrome ocu koji oblikuje izabrani narod, daje
mu predvodnike u vjeri i bogoslužju, koji ga odgaja zapovijedima
urezanima u njegovo srce kao zalog identiteta, opstanka i spasenja.
Štoviše, on upućuje na poštivanje roditelja i poglavara, na brigu za
život i osobno zdravlje i zdravlje bližnjega, na krjepost i povrjedu
stidljivosti, poštivanje tuđeg vlasništva i dobra glasa.
Budući da je uvijek u životu imao pouzdanje u Boga i bio
vjeran svom biskupskom geslu “U tebe se, Gospodine, uzdam!”,
nadbiskup je izvrsno protumačio kako grijeh očajanja može postati
krjepost ufanja (Šaul i David), ali i kako krjepost vjere po uzoru na
Abrahamovu biva zalog Božjeg blagoslova. Osim toga, prikazao je
Mojsija kao svojevrsnu sliku Isusa Krista, vrlo vješto povezujući
starozavjetnu i novozavjetnu povijest spasenja predočujući je kao
jednu nerazdvojnu cjelinu u kojoj se očituje Božja briga za čovjeka.
Središnje mjesto u prenošenju nade i moralnom pridizanju
Božjeg naroda on je dao prorocima, Božjim izaslanicima. Oni su
navijestili Spasiteljev dolazak i “njihova proročanstva svakog
čovjeka dobre volje moraju dovesti Kristu”.
Proučavanje ovih propovijedi i njihova djelomična usporedba
s današnjim katehetskim priručnicima omogućuje suvremenom
vjeroučitelju, kateheti i svakom vjerniku bolje poznavanje
zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji na temelju povijesti
spasenja obrađuje velike teološke teme. Redoslijed i odabir tema
prati biblijsku povijest s posebnim naglaskom na središnje likove
Staroga zavjeta.
Sveto pismo očituje brigu o dvije glavne teološke poruke, koje se tiču Izraela i ljudi općenito, u odnosu na njih same, u odnosu na svijet i na Boga: čovjekov grijeh i Božje spasenje od grijeha. Zato ...su grijeh, krivnja, kazna i opraštanje unutarnje povezani na svim razinama te predstavljaju univerzalne teološke pojmove, koji obuhvaćaju sve što se tiče autentične naravi ljudi i svijeta. U svim biblijskim spisima je vidljivo da pisci nisu imali namjeru predstavljati teoretska opredjeljenja tih pojmova; radilo se o promišljanju osobnog iskustva dubine i širine učinaka dobroga ili lošeg stanja ljudske duše. Trudili su se također upotrebljavati bogatu i živu terminologiju, slike, stilska izražajna sredstva i univerzalne književne oblike. Grijeh shvaćen kao neka vrsta čovjekova otuđenja od Boga, predstavljen je u svojevrsnoj proporciji s prijetnjom, s osjećajem krivnje i umanjenjem ili čak uništenjem života; sve to pak predstavlja različite vrste kazni. Unutarnji odnos između grijeha, krivnje i kazne, prema tome, duboko određuje egzistenciju ljudi. U Svetom pismu osobni i moralni načini razmišljanja postali su tako mnogo snažniji nego univerzalne i kozmičke ideje, koje su gajile druge stare kulture te vodile u pretežno sudbinske, moralističke, kultne i juridičke pristupe, uzdrmavši same temelje opraštanja i pomirenja.
U ovom radu želimo kroz pet ključnih teoloških termina pobliže
razjasniti protestantsko učenje o opravdanju po vjeri. Prvi termin
hominem iustificari fide (čovjek se opravdava vjerom) ima za cilj
...opisati na koji je način potrebno shvatiti pojam vjera. Ferrario
smatra kako se vjera ne treba shvatiti kao skup doktrina (fides
quae creditur), tj. ne radi se o dogmatskim sadržajima vjere, nego
je vjera djelo Božje riječi. U njoj se nalazi i sadržajni i psihološki
vid, ali vjera nije u potpunosti niti sadržaj niti psihologija. Simul
iustus et peccator (istovremeno pravednik i grješnik) govori
kako je čovjek u potpunosti pravedan i u potpunosti grješnik.
Događaj opravdanja nije odvojiv od Božje riječi u vjeri. Naime,
protestanti drže kako samo riječ koja je primljena u vjeri može
zapravo identificirati dobra djela ako su ona plod opravdanja.
Čovjekova ljubav može biti prepoznata kao takva samo po
riječi u vjeri. Treći termin natura peccati est non velle esse
peccatum (narav grijeha jest da nije grijeh) uči kako je grijeh i
zlo moguće prepoznati isključivo u vjeri. Samo riječ Božja može
identificirati bilo grješnika bilo grijeh. Govor o grijehu unutar
učenja o opravdanju želi reći kako je grijeh i zlo moguće spoznati
i prepoznati jedino preko riječi Božje. Samo po toj Riječi moguće je
grijeh nazvati njegovim pravim imenom i na taj ga način ispravno
okarakterizirati. Solus Christus znači kako Krist označava kraj
vjerovanja da čovjek sam svojim snagama može dobrim djelima i
svojim surađivanjem s Bogom, osigurati pristup istom tom Bogu.
Za kršćane je događaj Isusa Krista središte vremena i povijesti
koji se dogodio u prošlosti i koji nam je povijesno dohvatljiv. Za kršćane središte je već postignuto, ali kraj još treba doći. Na
koncu, termin sola fides numquam sola (sama vjera nikad nije
sama) kaže kako čovjek svojim djelima ne sudjeluje niti surađuje
s Bogom niti u svom niti u opravdanju nekoga drugog čovjeka.
Djela ne doprinose ni na koji način opravdanju. Vjera sama
opravdava jer prepoznaje Boga koji je sam već djelovao u Isusu
Kristu te smo jednom zauvijek prepoznati od Boga i opravdani.
Ipak, svjestan ovoga opravdani grješnik počinje činiti dobro za
svijet u kojem živi i za drugog čovjeka. To čini ne da bi svojim
dobrim djelima sebe opravdao ili postigao konačno spasenje, jer
to je Bog u Isusu Kristu već učinio na savršen način, nego mi
kao opravdani grješnici iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu činimo
dobro.
U članku se suvremena nezastupljenost aksioma »milost pretpostavlja narav« prepoznaje kao providonosna prilika za njegovu obnovu u teologiji i duhovnosti. Nakon naznake nekih od uzroka zapostavljanja ...ovoga skolastičkog aksioma, u drugom se poglavlju tumači njegova teološka unutrašnjost kroz pokušaj odgovora na neiscrpno pitanje odnosa milosti i naravi. Treće poglavlje donosi daljnja pojašnjenja kroz aksiome »milost ne uništava narav« i »milost usavršava narav«. U analogiji s Kristovim utjelovljenjem, postaje očito da se narav, odnosno stvorenost, treba uvijek shvaćati u perspektivi milosti, koja je prva činjenica povijesti spasenja. Vraćanje i produbljivanje ovih aksioma doprinosi povezivanju cjelokupne povijesti spasenja, ali i povijesti teologije i duhovnosti, te dubljem razumijevanju onoga što je istinski naravno te onoga što je božansko, milosno, a što kao dar i mogućnost čovjeka određuje sve do temelja njegove stvorene naravi.
Polazeći od smjernice Drugog vatikanskog koncila da moralni život kršćana
treba biti kristološki obilježen, autor ovog članka svoju pažnju usmjerava na činjenicu
da je kršćanski moral, u svojoj biti, ...zakon Kristove milosti. Kako se Kristova milost
poglavito udjeljuje po sakramentima, on u prvom dijelu govori o sakramentalnom utemeljenju
kršćanskog morala. Tu misao razvija i u drugome dijelu govoreći o euharistiji,
sakramentu Kristove ljubavi, koja nas upućuje na zaključak da je kršćanski moral, po
svojoj naravi, euharistijski moral ljubavi. Ta ljubav treba resiti sve kršćane i očitovati
se ponajprije u nesebičnom služenju Bogu i ljudima, napose u pomaganju siromasima.
U trećem dijelu autor je pažnju usredotočio na bitne dijelove samog euharistijskog
slavlja kako bi iz njih izvukao korisne upute za svakodnevno življenje. U završnom dijelu
ističe da je euharistijski moral zahtjevan ali i ostvariv jer je moral božanska milost
koja uvijek pritječe u pomoć ljudskoj slabosti. Dotiče i neka pitanja koja nas potiču na
daljnja razmišljanja
U radu se raspravlja o suodnosu kršćanske vjere i moralnog života u djelima mons. dr. sc. Andrije Živkovića (1886.–1957.). Uvidom u prva dva sveska Katoličkog moralnog bogoslovlja (1938.-1942.) te ...usporedbom s dorađenim, ali neobjavljenim rukopisima prvoga (1948.) i drugoga sveska (1954.), kao i analizom nekoliko manjih, neobjavljenih radova koji su sačuvani u arhivskoj građi, autori ističu kako je Živković, prije svega, vjeran postavkama neotomizma Prvog vatikanskog sabora. Naime, naš život i djelovanje može osmisliti jedino svrha koja ima svoj izvor i temelj u Apsolutnome te Živković promatra vjeru kao spoznaju istine o čovjeku samom koja određuje njegovo djelovanje. Čin vjere pretpostavlja stav poniznosti i poslušnosti jer u većini slučajeva vjerske istine sadržavaju takve spoznaje do kojih ljudski um samim svojim spoznajama nikada ne bi došao jer je sposoban samo iznalaziti i zaključivati o istinama naravnoga reda. Nevjera, kao čin oholosti, odvlači čovjeka i narod od Boga, odnosno, od spoznaje naše nadnaravne svrhe života i istinskog dobra. Međutim, osobito u kasnijim radovima, on ipak čini određeni odmak od čisto objektivnog morala dužnosti i čina prema moralu kreposti koji je ukorijenjen u osobnom promišljanju i htijenju. Vjera je čin slobodnog čovjekova opredjeljenja koji potiče volju prema istini, dobru i kreposnom životu. Naslanjajući se na misao sv. Tome, Živković uočava određenu „naravnu srodnost“ između čovjeka i istinskog dobra, ali ističe kako nijedno stvoreno biće ne može biti trajno učvršćeno u dobru po svojoj naravi, nego samo po vjeri i milosti Božjoj. Vjera
tako prerasta u nadnaravnu krepost koja pruža nužan preduvjet za krepostan kršćanski život jer moralna praksa slijedi iz vjere. Naglašavajući važnost slobodne volje u određivanju nakane i motiva djelovanja, Živković se, na određeni način, približava suvremenim teološko-moralnim postavkama koje ističu kako svrha moralnog života nije usmjerena samo prema dužnosti i moralnim činima, nego prema osobi, ostvarenju vlastite egzistencije i vlastitoga ja.
PDF
