Pripisano: Augustinus episcopus: Liber exhortatorius ad quendam comitem (124a–151a).Prilepljen list s tekstom v misalni minuskuli 14. stol. in liturgičen tekst iz 14. stol.Vezava: Sočasna ali vsaj ne ...dosti kasnejša vez v rjavo usnje z lesenimi platnicami, na notranjo stran sprednjih platnic je prilepljen list s tekstom v misalni minuskuli 14. stoletja, na notranji strani zadnjih platnic pa liturgičen tekst iz 14. stoletja, ki je od iste roke kot tekst na platnicah jurkloštrskega kodeksa 12; sklep in kovinski gumbi so odpadli.Pisava: Knjižna minuskula, ena roka, en stolpec.Okras: Večje število z rdečilom in črnilom narisanih inicial. Večje se nahajajo na f. 1r - S, 5r - H, 21v - L, 46v - F in 78v - S.(Katalog rokopisov; Kos-Stele 1931, str. 82.)
Dr. Andrija Živković, svestrani intelektualac svoga vremena koji se hrabro suočavao s različitim teološkim pitanjima i problemima, vrstan teolog, znanstvenik koji se nije povodio za trenutnim ...uspjesima, obilježio je svojim interdisciplinarnim načinom promišljanja teološko-crkveni i društveni život u Hrvatskoj u razdoblju od druge polovine 19. do prve polovine 20. stoljeća. Autorica ovim radom želi predstaviti zaokruženu preglednu studiju o Andriji Živkoviću na temelju bogate arhivske građe i koristeći se elementima istraživačke, interpretacijske, sintetičko-kritičke i narativne metode te donosi nove spoznaje o njegovu životu i znanstvenom radu. Znanstveni opus kao i bogati biografski podatci o tom velikanu povijesti moralno-teološke misli u Hrvata ne zaslužuju da ostanu zatvoreni u prostorijama arhivâ, već autorica želi da iziđu na svjetlo dana kako bi obogatili znanstvenu teološku misao. Andrija Živković bio je ne samo izniman znanstvenik svoga vremena nego je djelovao i kao svećenik, promicatelj vjerskog ujedinjenja i kršćanske kulture. Njegovo je djelovanje ostavilo duboke tragove ne samo na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, na kojem je i sam radio kao dugogodišnji profesor i pročelnik Katedre moralne teologije, nego i kod katoličke inteligencije i svećenstva. Da bi sadržaj rada bio što sustavniji, rad je podijeljen na tri poglavlja. U prvom poglavlju prikazuje se život i rad Andrije Živkovića. U drugom poglavlju autorica izborom tema iz fundamentalnog morala prikazuje teološku misao Andrije Živkovića, naglašavajući pritom rukopis Osnovnoga moralnog bogoslovlja iz 1948. godine. U trećem poglavlju autorica s upitnim prizvukom progovara o Andriji Živkoviću kao kritičaru društva ili socijalnom etičaru
Dr. Andrija Živković, a versatile intellectual of his time, who bravely confronted various theological issues and problems; an accomplished theologian, a scientist who did not pursue instant acclaim, who contributed to the interdisciplinary school of thought in theological-ecclesial and social life in Croatia in the period from the second half of the nineteenth century to fi rst half of the twentieth century. The author, through this work, has sought to present a broad synoptic study of Andrija Živković. Thus, on the basis of rich archival material, among which were found several hitherto unknown manuscripts (Osnovno moralno bogoslovljeBasic moral theology, Kršćanske kreposti uopće, a bogoslovske i stožerne napose Christian virtues in general, and theological and cardinal in particular, Friedrich Nietzsche kao protivnik kršćanskog morala Friedrich Nietzsche as an opponent of Cristian morality, Razgovori o vjeri i nevjeri A conversation on faith and disbelief, Razmatranja o etici i moralu Considerations of ethics and morality. Komunistički »moralˮ pred sudom fi lozofi je i znanosti The communist »moralˮ before the court of philosophy and science, and Katolička društvena nauka Catholic social doctrine), and research methods, interpretative, synthetic-critical and narrative methods, fresh insights were gained into his life and scientifi c work. To make the content of this contributed presentation more systematic, this doctoral thesis is divided into three chapters. The fi rst chapter explores the life and work of Dr. Andrija Živković, regarding which based on hitherto unexplored archived materials we have arrived at new and important information on the life of this Catholic theologian. In this chapter of work the author reveals the personality of Andrija Živković, thereby positioning him in the context of his contemporary time period. Thanks to information that has remained recorded in the Personal diary of Professor Živković, we have glimpsed at the society in which he moved as well as the persons he encountered, and we have come to better understand his character traits. Homilije Homilies of Dr. Živković, which also remained among the heritage of archival material, represents a chronicle of a certain period while at the same time revealing his personality and thoughts. It speaks to us on the importance of personal faith in the life of the individual, of maintaining one’s relationship with God, and teaches us what kind of Christian to be in our world. Andrija Živković emphasized the value of church documents and encyclicals to make them more interesting during study, especially when considering one’s fellow priests in caring for their education. His ponderings on Christian culture have Christ as their basis, just as the foundation of European culture should also be. His special contribution to the society of his time is augmented by a rebuttal of the doctrine of ethical culture, which emphasizes man and his mind and construction of morality without God. Through his activities, Živković has spanned a longer time period than the magazine Bogoslovska smotra Theological Review with its multitude of presentations, reviews, sketches and scientifi c articles.
The second chapter of this doctoral thesis examines the theological thinking of Dr. Andrija Živković, regarding which the author states that, despite the immense effort invested by him in theology, he remained „trappedˮ in the framework of traditional theological thinking of the time in which he lived and was active. In his theological thinking Živković was a faithful follower of the Thomistic tradition, while also leaning on the original thinking of other church fathers and moral theologians who were of particular relevance in the time he lived and was active. Since his time was characterized by talk of morals without God, thoughts of the Christian giants (Augustine, Albert the Great, St. Thomas Aquinas, etc.) were entirely side-lined, and the press of the time killed the shame in man, infatuating him with false pride, all of which motivated him to reach for the thinking of great minds from the church tradition. Although he never digressed in his theological thinking from the scholastic tradition, Živković’s quality was in that he was very specifi c regarding moral issues, and sometimes very harsh in his judgements. He was never static in opinions, but developed his approach, which is also obvious from the fact that he never ran out of examples of man’s life, which he often entered as notes in the very body of his works, which also clearly emphasized his pastoral dimension. Živković’s special excellence lay in his close following of the events of his time not only regarding ideological currents among his contemporaries in society in general, but especially the theological currents within the Church. He expanded his thinking, not only referring to authors of his contemporary world’s area of discourse, but several. The main framework of this chapter of the thesis is based on the manuscript of Osnovno moralno bogoslovlje Basic moral theology of 1948, as compared with the printed edition from 1938, and (for the purpose of gaining the most objective insight into Živković’s theological thinking) in some places the author refers to the work Kristov zakon sv. I Christ’s Holy Law I, by Bernhard Hӓring. The author deals with selected topics surrounding fundamental morality, attempting to demonstrate Živoković’s theological thinking as well as changes that he made to the aforementioned manuscript. When compiling the manuscript of Osnovno moralno bogoslovlje Basic moral theology Živković endeavoured to accept all criticisms offered by relevant theologians of his time on the published printed edition of 1938. It is for this reason that his manuscript gives great attention to the development of Croatian terminology. The novelty of that manuscript lies in the fact that the author introduced changes to the content and order of specifi c topics. So in the manuscript, unlike in the book, he positions his presentation on conscience ahead of his presentation about laws, and offers as his reason the fact that conscience is an inner or closer rule of action, and for that reason he fi rstly discusses conscience, and only then delves into laws that are an external or further rule. It is clear that Živković regards conscience as an inner rule of action, so he speaks about it as being God’s messenger in every man, but such an observation of conscience is due to the psychological perspective, which is especially outlined in the 1948 manuscript. Perhaps this kind of insight into conscience could entice us to conclude for a moment that Živković, in a certain sense, anticipated the doctrine of conscience of the Second Vatican Council. But this would be impossible, since the Council convened after Živković’s death. Rather, this is a case of a shift from a casuistic way of „theologising” through „general terms” and a movement toward „observation of man and his existence.” Conscience as an internal messenger is that which testifi es to every man about his actions, both external and especially those inside, it prompts one if an action is performed, but also if it is missed. This is conscience in psychological terms. As judgement, evaluation or knowledge on the moral virtue of each one’s intended or performed act, conscience dictates whether any action is good or not. This is conscience from a moral perspective, and it is the topic of moral theology, as Živković pointed out in his manuscript. Živković probes deeper in the manuscript into the human person, thereby shifting slightly from a purely objective observation and pursuing a more personal observation of what transpires within a man. From such a form of observation of the human person we arrive at the area of virtue, because a virtuous man can correctly judge on certain things in life. In the latter claim is also the most important emphasis in relation to Živković’s progress in the manuscript regarding the book Osnovno moralno bogoslovlje Basic moral theology, the author points out. Thus from the area of the morality of duties there arises the morality of virtue. Prof. Živković approaches the question of belief and un
Pripisano: Wie der rosenkrancz ist auffkomen (96a–98a), Ain vorred in den rosenkrancz Marie (99b–103a), Hernach ist geschriben der lobsankch Marie unser lieben frawen (103a–104a), Ain guete maynung ...von dem sünder (104a–105b), Von unsern lieben frawen gepett (106a–107b), Mašne in druge molitve (109a–141b).Vezava: Brez platnic.Pisava: Gotska minuskula v enem stolpcu, ena roka.Okras: Filigran - krogla.(Katalog rokopisov; Kos-Stele 1931, str. 106.)
BIBLIJA I MORALNA TEOLOGIJA Grbac, Josip
Riječki teološki časopis,
02/2007, Volume:
28, Issue:
2
Conference Proceeding
Open access
Pitanje uporabe Biblije u moralnoj teologiji ima dugu povijest. Ono se ponajprije svodi na problem metodologije. Iako su u tom smislu mišljenja različita, jasno je da je za uporabu Biblije u moralnoj ...teologiji važno služiti se znanstvenom hermeneutikom. Ona nam pomaže u odgovoru na pitanje pruža li nam Biblija neke moralne sadržaje ili nam služi samo kao orijentir u moralnom djelovanju. Očito je da Biblija ne donosi nekakav specifičan etos na planu sadržaja, nego na planu antropoloških pretpostavki. Između teleološkog i deontološkog pristupa u uporabi Biblije valja posegnuti za trećim modelom koji naglasak stavlja na odgovornost. U svakom slučaju valja imati na umu granice uporabe Biblije u moralnoj teologiji, kako se ova uporaba ne bi pretvorila u biblicizam.
I:Fizični opis: Foliji so velikosti 34,1 x 24,7 cm, zapis je dvokolonski, pisava je romanska minuskula. Besedilo je izpisano s skoraj črno tinto, medtem ko so incipiti, ekspliciti in posamezna imena ...izpisani z rdečo tinto. Današnja vezava (rjavo usnje prek kartonske osnove) je iz let 1765-1780.Okras: V rokopisu je dvanajstih kaligrafskih inicial, izpisanih v rdeči tinti, visokih 2-3 vrstice. Dekorativno so poudarjene tudi prve besede na začetku vsake knjige in posebej velja omeniti zanimive opozorilne znake (nota), ki jih je pisar dodajal ob besedilu. Poglavitni okras kodeksa pa predstavlja enajst velikih slikarskih inicial (f. 2v, 9v, 21v, 43r, 59r, 81r, 106r, 124r, 142r, 170r, 198r). Slikarske iniciale so oblikovane v prepletu romanskega vitičevja in živali, med katerimi prevladujejo zmaji in ptice. Izoblikovane so kot monumentalne, čvrste kompozicije, izrisane pretežno z rdečo tinto. Obrisi živali in dekorativne sponke so izrisani s črno tinto, ki jo mestoma dopolnjuje rdeča. Pokrivne barve, ki zapolnjujejo črkovno polje, so intenzivna oker rumena, živo zelena in azurno modra. Debla črk so razcepljena, ornamentalno uvite vitice imajo značilne zaprte, izvihnjene, srčaste, zrcalnosrčaste in kroglaste listne nastavke. Nataša Golob anonimnega slikarja, ki je naslikal iniciale v Gregorjevih Moralija, poimenuje z zasilnim imenom Gregorjev mojster in mu pripiše še nekaj inicial v obeh knjigah o zakramentih Huga Svetoviktorskega (NUK Ms 9/I in 9/II) ter sodelovanje pri izvedbi nekaterih drugih inicial v stiških rokopisih. Iniciala R (f. 2v) je visoka 18 vrstic. Močno, razcepljeno deblo črke je obrisano v rdeči tinti, medtem ko sta zmaja, ki z uvitima telesoma oblikujeta trebuh in rep črke, narisana s črno tinto. Le krilca zmajev (in rep spodnjega zmaja, ki ima obliko brsta) so izrisana z rdečo tinto. Telesi zmajev sta pokriti z zelenimi pikami. Enaka zelena je poleg azurno modre in oker barve uporabljena kot pokrivna barva v slikarskem polju črke, ki ga napolnjuje dekorativen preplet vitic z listi jajčastih in srčastih oblik. Vitice so na deblo črke pripete z dvema dekorativnima sponkama oker rumene barve. Zmaja pripadata značilnemu romanskemu repertoarju dekorativnih zoomorfnih oblik, ki jih v najrazličnejših variacijah srečujemo tako v monumentalni umetnosti kot v knjižnem slikarstvu. Vloga v oblikovanju iniciale je predvsem dekorativna, vendar zaradi motiva zavozlanega repa in estetiziranega uvijanja teles, ki se povsem prilagajajo obliki črke, upravičeno sklepamo tudi na simbolično pomenljivost v smislu premaganih demonskih sil, zmajev, ki so, kot pravi Nataša Golob, 'postali ponižni nosilci črke, ki je barviti glasnik božjega razodetja'.Črka S na f. 21v je primer nekoliko skromnejše iniciale, oblikovane na podoben način kot iniciala R na f. 2v, vendar brez zoomorfnih dekorativnih prvin.II:Foliji so velikosti 25,1 x 17,4 cm.Vezava: 17. (18.?) st., svetlo rjavo usnje prek kartonske osnove.Pisava: Pozna karolina.Okras: Večbarvne iniciale z rastlinsko in živalsko ornamentiko (npr. Q - 3v, M - 42r, E - 78v).III:Foliji so velikosti 33,6 x 22,2 cm.Vezava: 17. (18.?) st., svetlo rjavo usnje prek kartonske osnove.Pisava: Pozna karolina.Okras: Večbarvne iniciale z rastlinsko in živalsko ornamentiko (npr. N - 2r, Q (nebarvan) - 2r, P - 14r, Q - 37r).IV:Foliji so velikosti 33,5 x 21,7 cm.Vezava: 17. (18.?) st., svetlo rjavo usnje prek kartonske osnove.Pisava: Pozna karolina.Okras: Večbarvne iniciale z rastlinsko in živalsko ornamentiko (npr. R - 1r, P - 1v, D - 17r, B - 39r, I - 64r, znak/okras (rastl. skica?) - 81v, S - 96v).(Germ 2005, str. 76-77; gl. Kos-Stele 1931, str. 23-25; Golob 1994, str. 176-179.)
Zapiski o sedmih lepih umetnostih in verzi modrijanov: Bias Pertinerus, Pitacus Mitillentus, Fliobolus, Periander Chorinthius, Solon Atheniensis (vol. I, 1a); citati moralne vsebine iz 13. stol. (vol. II, 228 b); zagovor proti zobobolu, račun, besedilo z napevom s pomočjo solmizacijskih zlogov, zapiski iz 14. stol. (vol. III, 1a, 188a–188b).
Dugotrajno razdoblje obnove poslije velikog potresa 1667. godine vlasti Dubrovačke Republike iskoristile su da bi pod izlikom nedovoljnih sredstava izvršile poseban pritisak na kler nadbiskupije, ...nastojeći ga što više ograničiti. Iako je kler osiromašio i nazadovao,
očuvala se čvrsta intelektualna jezgra pojedinaca koji su kao državni teolozi, tj. posebni savjetnici vlasti u pitanjima odnosa između države i Crkve, odgovarali na stotine pitanja vezanih uz razne pojave iz svakodnevice. Zahvaljujući međunarodnim utjecajima s vremenom su počeli pisati radove iz područja moralne teologije. Većina je nastala u obliku bilježaka s predavanja tijekom studija na visokim učilištima u Napulju i Rimu, ali dvije veće rasprave zaslužuju osobitu pažnju. Viridarium franjevca Vitala Andrijaševića donosi
niz ćudorednih savjeta, izdvajajući škrtost kao korijen grijeha, dok dominikanac Vlaho Morgini u učenoj raspravi o lihvi ne zaostaje za vodećim teolozima druge polovice 18. stoljeća. Na osebujan način pridružio im se svjetovnjak Stjepan Šuljaga, koji je u predgovoru
djela francuskog isusovca Antoinea o moralnoj teologiji iznio kritičke opaske o filozofiji i teologiji.
Autor ove doktorske disertacije bavi se bogatom pisanom baštinom naslovnog biskupa Ivana Antunovića, velikog duhovnog vođe i narodnog preporoditelja bačkih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. U svom ...magistarskom radu pod naslovom Bračni i obiteljski moral u nekim djelima Ivana Antunovića – Bog s čoviekom i Čovik s Bogom u svoji molba i prošnja, autor je istražio što Ivan Antunović govori o bračnom i obiteljskom moralu u svoja dva najvažnija teološka djela. U ovoj doktorskoj disertaciji obradio je pod vidom bračnog i obiteljskom morala sva relevantna Antunovićeva djela. U svom radu uočio je da Antunović inzistira na vjersko-moralnoj obnovi braka i obitelji jer su to temeljne ustanove društva i Crkve. Zato je za temu ove disertacije postavio sljedeću tezu: Vjersko-moralna obnova braka i obitelji – model opstanka i napretka naroda u djelima Ivana Antunovića. Glavni cilj doktorskoga rada jest cjelovito istražiti bračni i obiteljski moral u djelima Ivana Antunovića i analizom pokazati da je Ivan Antunović gradio poseban model za vjersko-moralnu obnovu obitelji. Očekivani znanstveni doprinos je na temelju dobivenih rezultata pokazati da je Ivan Antunović svojim aktivnim djelovanjem kao svećenik i prosvjetitelj snažno utjecao ne samo na vjerski nego i na društvenogospodarski život svojega naroda, Hrvata Bunjevaca i Šokaca. Uz Uvod i Zaključak doktorski rad ima četiri poglavlja. Radi boljeg razumijevanja značaja lika biskupa Ivana Antunovića i njegova djelovanja za njegov „mili Rod”, u prvom poglavlju pod naslovom Život i rad biskupa Ivana Antunovića, autor najprije u kratkim crtama prikazuje njegov život i rad. Iz tog prikaza vidljivo je da su obitelj iz koje potječe, a potom njegov studij te napose pastoralni rad, temelj njegovoga spisateljskoga rada u kojem je uz ostalo, razradio nauk Crkve o braku i obitelji, dajući svemu svoj doprinos konkretnim, originalnim moralnim poukama. Drugo poglavlje nosi naslov Povijesni okvir djelovanja Ivana Antunovića. Značaj njegovog rada i njegov dragocjeni doprinos osvjetljavaju i povijesne, pastoralne i društveno-političke prilike u kojima je živio i radio. Stoga je i njih prikazao u prvom dijelu drugog poglavlja stavljajući ih u podnaslov Povijesni kontekst. U nastavku drugog poglavlja prikazao je što sam Ivan Antunović govori o sebi i svom vremenu. Njegova osobna svjedočanstva o sebi i svom vremenu, odnosno o situaciji u kojem se nalazio njegov „mili Rod” baca posebno svjetlo na cjelokupni njegov rad i daje mu još veću vrijednost. Tako saznajemo značajne i zanimljive činjenice o njegovoj naravi i karakteru. Antunović potom ocjenjuje stanje u kojem su se nalazili bački Hrvati – Bunjevci i Šokci na početku njegovog javnog djelovanja. Doista, sav njegov rad, a napose moralne pouke, dobivaju posve drugačije značenje kada se prikažu u svjetlu njegova vremena i situacije u kojoj se nalazio njegov hrvatski narod, u ono vrijeme neprobuđene nacionalne svijesti, u okruženju naglašene mađarizacije i germanizacije. Poznavajući konkretnu situaciju, s jedne strane, i pobožnost, radinost i dobrotu svoga naroda, s druge strane, Ivan Antunović je višestruko želio pomoći svome narodu ne žaleći truda, vremena pa ni materijalnih dobara kojima je raspolagao. U trećem i središnjem poglavlju pod nazivom Ivan Antunović o braku i obitelji, donose se i analiziraju njegove moralne pouke o braku i obitelji koje se temelje na Svetom pismu i nauku Učiteljstva Crkve, a protkane su i brojnim primjerima iz svakodnevnog života. Ivan Antunović je u svojim pisanim djelima uvijek pred sobom imao konkretne osobe i konkretne životne situacije pripadnika svoga naroda koji je ljubio cijelim svojim bićem i kojemu je želio pomoći svim srcem. U prvom dijelu ovoga poglavlja opisane su negativne pojave u braku obitelji. Ivan Antunović je kao svećenik i dobri pastir svoga stada otvorenim očima i srcem gledao na svoj narod i na sve što se u njemu događa. Tako je zapazio i opisao sve negativnosti koje je zapazio u brakovima i obiteljima njegovog naroda. U drugom dijelu ovoga poglavlja prikazana je Antunovićeva misao o Božjem naumu i crkvenom nauku o braku i obitelji, i to pod četiri vida. Najprije je govor o braku i obitelji općenito. Slijedi Život u braku s detaljnim obrazloženjem važnosti sakramenta ženidbe za život u braku i obitelji. Zatim se donosi i analizira Život u obitelji. U ovom dijelu nalaze se mnoge Antunovićeve misli, budući da je tu doista išao do najsitnijih detalja. Četvrti vid Antunovićeve misli o braku i obitelji stavlja molitvu u središte obiteljskoga života: Molitva kao temelj obiteljskog života. Svi odnosi članova obitelji i sve što se u obitelji događa mora biti prožeto molitvom i mora izvirati iz duhovnog života. Kada je riječ o „obiteljskom molitveniku” Ivana Antunovića treba spomenuti njegovu specifičnost. On u tom molitveniku kroz molitveno-duhovni vid nudi i teološko-obrazovni vid što je za ono vrijeme bilo veoma važno. To ne čini tako da molitvama pridodaje jedan posebni katehetski dio nego u razne molitve ubacuje katehetsko-moralne pouke kojima želi pomoći molitelju da bolje moli i „uvjeri” Boga zbog čeka treba uslišati njegovu molitvu. Cjelokupno treće poglavlje vodi kao nekom razumljivom zaključku i opravdanju postavljene teze ovoga rada, t.j. da vjersko-moralna obnova braka i obitelji, kako ju je zamislio biskup Ivan Anutnović u okviru svog ukupnog djelovanja, vodi k opstanku a onda i napretku naroda. Stoga se u četvrtom poglavlju ovoga rada pod naslovom Antunovićev model za opstanak i napredak naroda analizira cjelokupna Antunovićeva misao i način djelovanja pod vidom svojevrsnog „modela” za opstanak i napredak njegovog naroda. Prilike u kojima je živio i radio dale su početni motiv za stvaranje takvog jednog modela, a cilj i način njegova rada oblikovao je model kojemu su glavne sastavnice Antunovićevo vjersko-moralno učenje, zatim vjersko-moralna obnova braka i obitelji a daljnje sastavnice su narodni preporod, prosvjeta i gospodarski napredak njegovog naroda. U ostvarenju Antunovićevog cilja djelovanja po zamišljenom modelu potrebna je sloga, odnosno udruživanje svih narodnih sila, što će onda uroditi dobrim i slatkim plodom opstanka i napretka njegovog naroda. U završnom dijelu ovoga poglavlja ukazuje se i na neke konkretne plodove života bačkih Hrvata po modelu biskupa Ivana Antunovića. Antunovićeva bogata pisana baština svjedoči jasno o njegovoj jedinoj želji i nakani: da svoj narod pouči i uputi kako treba živjeti da bi uskladio svoj način života s Božjom voljom jer je to zalog njegovog napretka u duhovnom, narodnom i materijalnom smislu. To je ujedno i put do istinske sreće ovdje na zemlji i postignuća vječnog blaženstva. U zaključku ove disertacije autor ističe kako se nakon proučavanja novinskih članaka, knjiga i pisama Ivana Antunovića može zaključiti da se kao zlatna nit u njima provlači Antunovićeva teološka stručnost i dobro poznavanje mentaliteta naroda kojemu je pripadao i za koji je radio i živio. To mu je omogućilo da opširno i na adekvatan način ukaže svom „milom Rodu“ na sve vrednote nauka Crkve, a napose njezinog moralnog nauka o braku i obitelji. Uzvišeni cilj koji je Ivan Antunović sebi postavio, zahtijevao je puno truda i rada, puno strpljivosti i ustrajnosti. Pronicljiv duh, koji je imao, poticao ga je na neumorni rad Bogu na slavu i na dobrobit njegovog naroda. Činio je to prije svega kao svećenik u svom svakodnevnom pastoralnom radu. Taj rad mu je, međutim, malo po malo otvarao oči i proširivao srce i pomogao mu da najprije sagleda u kakvom je stanju njegov narod, a onda i da shvati što bi sve mogao učiniti za njega. Krenuo je od obitelji. Ona mu je od djetinjstva bila najviše na srcu. Budući da je dobro sagledao kakva je situacija u brakovima i obiteljima njegovog naroda, mogao je tim najstarijim i najvažnijim institucijama čovječanstva i pomoći na pravi način. Pojedina pitanja i probleme opisivao je do u sitnice. Nije želio propustiti ukazati ni na jednu negativnost koja bi mogla narušiti sklad koji mora vladati u svakom kršćanskom braku i obitelji. Isto tako nije želio propustiti ponuditi sva sredstva koja je Bog preko Crkve darovao bračnim drugovima za očuvanje vjernosti i za neprestani rast u ljubavi i svetosti. Antunović ne idealizira obitelj nego ju jednostavno prihvaća i predstavlja kao Božju volju. Nema druge alternative za opstanak društva i Crkve. Obitelj je, međutim, ranjena grijehom iako ju je Bog ustanovio te želio i odredio da se po njoj nastavi njegovo stvarateljsko djelo u svijetu. Te rane narušile su ljepotu i sklad mnogih obitelji i prouzrokovale mnoge poteškoće i nevolje u njihovom životu, a mnoge su i razorile i uništile. Te rane bile su prepoznatljive i u obiteljima njegovog «ljubljenog Roda», to jest u obiteljima bunjevačkih i šokačkih Hrvata u Južnoj Ugarskoj u 19. stoljeću. Spas svoga naroda, koji je u ono vrijeme bio višestruko ugrožen, Antunović je vidio prvenstveno u vjersko-moralnoj obnovi institucije braka i obitelji. Stoga u procesu njihove obnove, on prije svega zagovara povratak izvorima. Potrebno je, kao prvo vratiti se Božjem naumu i prihvatiti u potpunosti Božju volju i Božji pogled o braku i obitelji. Bez duhovnog života, bez milosnih sredstava koje je Bog namijenio za održanje i napredak obitelji, one su osuđene na propast. Pokazao je to Antunović brojnim primjerima iz života tadašnjih obitelji. Kao drugo, u procesu očuvanja obitelji ističe potrebu sloge i ljubavi te zajedničkog rada. A treći moment, koji je nužan za održanje obitelji, po Antunoviću, jest pratiti i prihvatiti gospodarski napredak i razložno i mudro upotrebljavati materijalnim sredstvima. U doktorskom radu pod naslovom Vjersko – moralna obnova braka i obitelji – model opstanka i napretka naroda u djelima Ivana Antunovića potvrdila se hipoteza, to jest da je vjersko-moralna obnova braka i obitelji temelj svekolikog razvoja na društvenom i gospodarskom području jednoga naroda, ovdje Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Ivan Antunović je u tom smislu bio veoma konkretan i, kako po
Današnji svijet pritišću višestruki problemi me|u kojima ekološki problem nikako nije najmanji. Slijepi razvoj i tehnički napredak ne smiju više imati glavnu riječ u čovjekovu životu jer mogu dovesti ...do globalne katastrofe svih nas na kugli zemaljskoj.
Današnja teologija pokazuje iznimno zanimanje za ekološki problem svijeta tako da se pojav¬ljuje nova grana te znanstvene discipline koja se može nazvati ekoteologijom koja pokušava istražiti kako čovjek treba skladno živjeti u kući svijeta.
Kršćanske su crkve brzo uočile ekološki problem i dale svoj doprinos upozorivši svijet da je to moralni problem našega vremena. Istovremeno Crkve pozivaju sve kršćane i ljude dobre volje da se svi skupa angažiraju u stvaranju boljeg i pravednijeg svijeta.
Ta svijest je nadasve izražena u shvaćanju svijeta i čovjeka u katoličkoj teologiji i nauci njezinih papa. Papa Ivan Pavao II. posebice upozorava na duboku moralnu krizu današnjeg čovjeka iz koje proizlazi i ekološka kriza. Treba promijeniti stavove i način života i poštivati svijet i čovjeka u njoj kao Božji dar. To je iskonski i jedini pravi put što nam ga je najbolje pokazao sv. Franjo Asiški.
Mnogi danas više ne osjećaju ljepotu svijeta i života te se doživljavaju suvišnima i izoliranima, žive na rubovima života, izvarani i izmanipulirani tako da ne vide niti osjećaju ljepotu svijeta i života oko sebe. Za njih je sve neprijateljsko, a ponajviše ljudi. Upravo takvima treba nužno pomoći da iznova otkriju ljepotu svijeta i života i da ponovno počnu voljeti i živjeti zajedno sa svima.
Pripisano: Eusebius, Epistola de morte gloriosissimi Jeronimi doctoris eximii (49a–73b); Augustinus episcopus: Epistola de magnificentia eximii doctoris Jeronimi (73b–87b); Cyrillus Jerosolimitanus: ...Epistola de miraculis beati Jeronimi (78b–104b); Anonyma, De decimis et voto. De septem sacramentis ecclesiae. De simonia et usuris (1b–30a), Coronica modernorum (123b–124b), Vocabularium latinum (127a–186b).Zapiski: O Babenberžanih in Habsburžanih, o praški univerzi, o Janu Husu inhusitih ter o koncilu v Konstanzi (124b–126a).Vezava: Lesene, z usnjem prevlečene platnice z dvema skoraj popolnoma odpadlima sklepoma. Na notranji strani sprednjih platnic je prilepljen papirnat list z delom latinskega slovarja od besede 'profecto' do besede 'prorogo', ki je, kot pravi opomba na f. 175v, pomotoma izostal iz glavnega besedila. Kodeks je uvezan iz treh delov (1r-105v, 106r-126v, 127r-186v).Pisava: Gotska minuskula in kurziva, en stolpec (106r-126r), dva stolpca (v-104v, 127r-186r), štiri roke (1v-104v, 106r-124v, 124v-126r, 127r-186v).Okras: Filigrani - volovska glava z zvezdo med rogovoma, polmesec z zvezdo.(Katalog rokopisov; Kos-Stele 1931, str. 93-94.)
