U radu se preispituju mogućnosti i ograničenja teorijske recepcije i praktične primjene politika multikulturnoga građanstva u današnjoj Srbiji. Različita shvaćanja autora kao što su Kymlicka, ...Losoncz, Schoepflin, Smith, Cilevičs i Barry sučeljavaju se sa stvarnim stanjem međunacionalnih odnosa u Istočnoj Europi i posebno u Srbiji. U analizi je naglasak stavljen na pitanje življenja paralelnih života pripadnika različitih nacionalnih zajednica, umjesto njihova interkulturnog prožimanja, kao i na zagovarana rješenja u obliku samoupravnih prava za nacionalne manjine te složenog pitanja koristi i štete od eventualne uspostave manjinskih teritorijalnih autonomija. Osobiti položaj nacionalnih manjina u Srbiji uvelike je određen opterećenjima njene nedavne prošlosti. Autorica posebno naglašava ograničenja teorije elita u objašnjavanju i praktičnom reguliranju međunacionalnih odnosa te u protustavu afirmira zamisao multikulturnoga građanstva. Kada su posrijedi nacionalne manjine u Srbiji, zaključuje da obrazovanje na materinskom jeziku omogućuje opstanak nacionalnih manjina, a da tek raširena javna i službena upotreba manjinskih jezika u lokalnoj zajednici omogućuje održanje multikulturnoga karaktera same sredine. Pripadnici nacionalnih manjina u Srbiji žive u svom grupnom identitetu i održavaju ga na znatno širem geografskom području od onog koje čine stvarno multikulturne zajednice. Promatrani iz perspektive koju određuje Kymlickina definicija socijetalne kulture, kao teritorijalno koncentrirane kulture okupljene oko zajedničkog jezika koji se koristi privatno i u javnom životu, značajni etnički mješoviti dijelovi Srbije, odnosno oni gdje su manjine prisutne u velikome, ali ne i u dominantnom broju, ostaju lišeni multikulturnosti.
U radu se raspravlja o obrazovnom sustavu i multikulturalnim i multietničkim
identitetima, s posebnim osvrtom na obrazovni sustav Belgije. (Multikulturalni) identiteti
i interesi društva oblikovani ...su kroz međusobne odnose u određenom (povijesnom) kontekstu.
Taj se odnos jasno zrcali u obrazovnom sustavu koji svojom organizacijskom i sadržajnom
dimenzijom nastoji održavati kulturalni identitet određene zemlje. Ostvarivanje
te važne zadaće relativno je jednostavnije u državama koje su, uvjetno rečeno, etnički monokulturalne
dok je problem kompleksniji u zemljama koje su etnički multikulturalne kao
što je Republika Bosna i Hercegovina. Europsko obrazovanja i obrazovni sustavi, poput Belgije,
nude dobre konceptualne i sadržajne okvire koji mogu poslužiti onim zemljama koje
imaju multietničko stanovništvo odnosno multietničke i multikulturalne identitete. Škola
pomaže učenicima upoznati i u svakodnevnom životu implementirati vrijednosti Belgije, a
posebno vrijednost da su ljudi rođeni slobodni i jednaki u pravima i dužnostima bez obzira
na njihovo društveno i geografsko porijeklo, spol ili vjeru.
Odricanje od multikulturalizma u praksi suvremene liberalne države (“multikulturalizam je mrtav”), ali djelomično i u liberalnoj teoriji, zanemaruje činjenicu da su je multietničnost društveno stanje ...neovisno o ideologiji i da je preživjelo “kraj povijesti”. Zaboravlja se i to da su politike multikulturalnosti postojale i prije nego što je konstituirana liberalna država. Ukoliko se u obzir uzmu ove činjenice, onda se problem odnosa suvremene liberalne države prema multietničnosti čini još kompliciranijim od konstatacije da je multikulturalizam među prvim žrtvama krize globalnog liberalizma. Ako se pomirimo s činjenicom da je multietničnost fenomen koji je prežvljavao i najveća moralna srozavanja civilizacija, onda se moramo upustiti u raspravu i promišljanja o tome – kakve politike multikulturalnosti odgovaraju suvremenoj liberalnoj državi.
