Rad ističe nužnost stvaranja župnih struktura na temelju novih teoloških uvida i socioloških pretpostavki u kojima se može utjeloviti stvarnost Crkve kao zajedništva i poslanja. Pozivajući se na ...učiteljstvo Ivana Pavla II., Benedikta XVI. i Franje, autor ističe kako je od temeljnoga značenja da konačno drugačije zaživi duh Drugog vatikanskog koncila, posebice u vidu suodgovorna bratstva, zajedništva i poslanja. Ističe potrebu svijesti o poslanju radi naviještanja odnosno prenošenja vjere, sve do misionarskoga zaokreta u pastoralu. Autor nudi nekoliko, kako ih naziva, ‘operativnih modela’ novog lika vjernika i župne zajednice. Tvrdi da je krajnje vrijeme da poraste ‘misionarska napetost’ u odnosu na distancirane i indiferentne.
U prvome poglavlju doktorskog rada 1. Teologija prezbiterata prema Drugome vatikanskom koncilu, iščitava se i donosi teologija prezbiterata prema Drugom vatikanskom koncilu i tekstovima ...postkoncilskog učiteljstva. Zatim se pretresa postkoncilsko učenje o prezbiterima u Sinodama biskupâ, te u postkoncilskim dokumentima crkvenog Učiteljstva, u kojima se iznosi problematika prezbitera u poveznici sa koncilskim nacrtom teologije prezbiterata, uz naznačavanje pojedinih odmaka od koncilske misli. U drugome poglavlju 2. Raspravljanje i pisanje o prezbiteru – svećeniku u Hrvatskoj poslije Koncila, na temelju postkoncilske teološke literature u Hrvatskoj istražuje se i pokazuje da je Drugi vatikanski koncil uvelike oblikovao prezbitera u Hrvatskoj. Da bi ispunili očekivanja Drugoga vatikanskog koncila hrvatski su prezbiteri trebali izvršiti prementalizaciju svoga lika od posrednika i kultnog službenika u prezbitera služitelja zajednici, evangelizatora, sabiratelja, pratitelja i prijatelja, čemu je pridonijela hrvatska postkoncilska teološka periodika, a na poseban način Bogoslovska smotra. Katolički tjednik u Hrvatskoj Glas Koncila odigrao je veoma važnu ulogu u informiranju i formiranju crkvene javnosti, a napose prezbiterâ. Od svoga osnutka Kršćanska sadašnjost je uvelike utjecala na oblikovanje koncilskog lika prezbitera u Hrvatskoj. U trećem poglavlju doktorskog rada 3. Prezbiterov – svećenikov identitet na kušnji, najprije se obrađuje postkoncilska kriza u Crkvi, koja se uglavnom manifestirala u obliku krize identiteta te krize svećeničkog ministerija kod jednog dijela prezbitera. Zatim se obrađuje svećenička anketa (1971.) i druga istraživanja kojima je za cilj bilo pomoći prezbiterima snaći se u izmijenjenom crkveno-povijesnom i kulturološko-civilizacijskome kontekstu. U četvrtome poglavlju 4. Sadašnje stanje nedovršenosti koncilskog lika prezbitera u Hrvatskoj, analizom se pokazuje da se prema pisanju suvremenih hrvatskih teologa, kod jednog dijela hrvatskih prezbitera, primjećuje nedovršenost njihova lika kao navjestitelja Božje riječi, te kao slavitelja euharistije i djelitelja sakramenata. Nedovršenost lika kod hrvatskih prezbitera kao voditelja zajednice Božjega naroda hrvatski teolozi uočavaju kroz redukcionističko shvaćanje prezbiterske službe, zatim kroz opasnost funkcionalizma i individualizma u shvaćanju i življenju svoga poslanja. Autor se služi kritičko-analitičkom metodom, a dobivene spoznaje obrađuje metodom sinteze i komparacije. Znanstveni doprinos ovog doktorskog rada sastoji se u analizi i zaokruženom prikazu koncilske teologije prezbiterata u Hrvatskoj, njezinog ostvarivanja, te njezinih plodova u životu i poslanju hrvatskih prezbitera.
U prvome poglavlju doktorskog rada 1. Teologija prezbiterata prema Drugome vatikanskom koncilu, iščitava se i donosi teologija prezbiterata prema Drugom vatikanskom koncilu i tekstovima postkoncilskog učiteljstva. Zatim se pretresa postkoncilsko učenje o prezbiterima u Sinodama biskupâ, te u postkoncilskim dokumentima crkvenog Učiteljstva, u kojima se iznosi problematika prezbitera u poveznici sa koncilskim nacrtom teologije prezbiterata, uz naznačavanje pojedinih odmaka od koncilske misli. U drugome poglavlju 2. Raspravljanje i pisanje o prezbiteru – svećeniku u Hrvatskoj poslije Koncila, na temelju postkoncilske teološke literature u Hrvatskoj istražuje se i pokazuje da je Drugi vatikanski koncil uvelike oblikovao prezbitera u Hrvatskoj. Da bi ispunili očekivanja Drugoga vatikanskog koncila hrvatski su prezbiteri trebali izvršiti prementalizaciju svoga lika od posrednika i kultnog službenika u prezbitera služitelja zajednici, evangelizatora, sabiratelja, pratitelja i prijatelja, čemu je pridonijela hrvatska postkoncilska teološka periodika, a na poseban način Bogoslovska smotra. Katolički tjednik u Hrvatskoj Glas Koncila odigrao je veoma važnu ulogu u informiranju i formiranju crkvene javnosti, a napose prezbiterâ. Od svoga osnutka Kršćanska sadašnjost je uvelike utjecala na oblikovanje koncilskog lika prezbitera u Hrvatskoj. U trećem poglavlju doktorskog rada 3. Prezbiterov – svećenikov identitet na kušnji, najprije se obrađuje postkoncilska kriza u Crkvi, koja se uglavnom manifestirala u obliku krize identiteta te krize svećeničkog ministerija kod jednog dijela prezbitera. Zatim se obrađuje svećenička anketa (1971.) i druga istraživanja kojima je za cilj bilo pomoći prezbiterima snaći se u izmijenjenom crkveno-povijesnom i kulturološko-civilizacijskome kontekstu. U četvrtome poglavlju 4. Sadašnje stanje nedovršenosti koncilskog lika prezbitera u Hrvatskoj, analizom se pokazuje da se prema pisanju suvremenih hrvatskih teologa, kod jednog dijela hrvatskih prezbitera, primjećuje nedovršenost njihova lika kao navjestitelja Božje riječi, te kao slavitelja euharistije i djelitelja sakramenata. Nedovršenost lika kod hrvatskih prezbitera kao voditelja zajednice Božjega naroda hrvatski teolozi uočavaju kroz redukcionističko shvaćanje prezbiterske službe, zatim kroz opasnost funkcionalizma i individualizma u shvaćanju i življenju svoga poslanja. Autor se služi kritičko-analitičkom metodom, a dobivene spoznaje obrađuje metodom sinteze i komparacije. Znanstveni doprinos ovog doktorskog rada sastoji se u analizi i zaokruženom prikazu koncilske teologije prezbiterata u Hrvatskoj, njezinog ostvarivanja, te njezinih plodova u životu i poslanju hrvatskih prezbitera.
In the first Chapter of the dissertation entitled The Theology of the Priesthood According to the Second Vatican Council and Texts of the Post-Council Teaching, the author primarily presents the Decree on the Ministry and Life of Priests (Presbyterorum ordinis) as the draft of the Council's theology of the priesthood, explaining, at the same time, previous drafts as well as reviews of the final document. By putting the ministry, instead of the priest's life, in the first place, Presbyterorum ordinis ceases the previous dichotomy between the sainthood of the priest's life and his work, which is a strongly present characteristic of the theology of the priesthood before the Council. In the key doctrinal elements that are important to the theology of the priesthood, The Decree on the Ministry and Life of Priests follows the dogmatic constitution of the church Lumen gentium. The first and pillar characteristic of the Council's theology of the priesthood is its Christocentricity, that puts the ministerial priesthood within the common framework of the universal priesthood, representing both; a major novum and, at the same time, a drift away from the theology of the priesthood before the Council. The author also recognizes the theocentric accent on the priest's existence within the Council's theology of the priesthood. In the context of the priest's existence, the Council’s fathers strongly emphasize the basic importance of evangelization, as well as give an impetus to the search for a new identity of the priest, suitable for his own time. Council's Croatian theologian Tomislav Šagi-Bunić believes that, in this way, the Council creates the possibility of a pluralistic concept of the priest of the future. Speaking of the spiritual life of the priest, the Decree especially points out the importance of the study and homily of the Word of God, i.e. it appeals to the Council's priest to promote dynamic evangelization and to give witness to sainthood. The Council also notices the danger of the priest's inability to face numerous requests of his ministry and fears the dichotomy between the priest's spiritual life and his pastoral work. By raising the issue of priestly celibacy, the Decree, and also the Council's theology of the priesthood, do not accept the unsupported celibacy but, instead, accept and explain it within both contexts; the context of its ecclesiastical and eschatological selfhood, and especially within that of the undidivided heart on the path of inheritance. Within the Council's theology of the priesthood in Presbyterorum ordinis, great importance is paid to the permanent education of priests. Presbyterorum ordinis does not try to formulate a complete theology of the priesthood, but instead forms firm foundations and outlines the direction of its future development. The draft of the Council's theology of the priesthood is especially evident in the Decree because of the fact that it raises the issue of the dignity of the ministerial priesthood as part of Christ's priesthood, and within the context of the spirituality of priesthood and the appeal to sainthood that are related to priestly ministry. The writing about the priest's cooperation and obedience to the bishop, while the priests are the first co-workers and councillors to bishops, also cannot be omitted. Furthermore, according to Šagi-Bunić, the Council's definition of the relationship between the bishop and the priest, within which the priests are necessary assistants, co-workers and councillors to bishops, is the basic theological acknowledgement of the very nature of both; episcopacy and priesthood. The Decree moves forward in encouraging the establishment of priests' councils, in redefining the relationship between the priest and the bishop and the priest and the lay people, as well as between the priest and non-Catholics. The great novelties of the Decree are: the great care paid to the permanent priestly training and the emphasis put on the pastoral engagement above the parish level, then, the declared care about the remuneration of priests and their old age care, and especially the care for priests who have abandoned the church. It could be stated that this document has certainly encouraged the post-Council analysis of the tensions within the priest's identity, his introspection, in the context of his ministry and life in general. Certainly, the Decree on the Ministry and Life of Priests represents a significant example of diversity and progress that the Council's work has produced and brought out for the benefit of the church.
The author represen
Bonaventura Duda rođen 1924. u Rijeci, školovao se u Rijeci, Varaždinu, Zagrebu i Rimu a najveći dio života vezan je za Zagreb, Katolički bogoslovni fakultet te crkvu sv. Franje na Kaptolu 9 i ...franjevački samostana u kojem živi. U ovom radu prikazan je njegov teološkopastoralni i katehetski doprinos pod sljedećim vidicima. Koncilski: inkomporira misao Koncila u našu teološku misao i crkvenu praksu - važnost laičkog apostolata i poziva na svetost cijelog Božjeg naroda; razne koncilske i postkoncilske inicijative (Glas koncila, Teološko-pastoralni tjedan, Kršćanska sadašnjost). Biblijski pastoral: prepoznaje pastoralni „kairos“, sam prevodi dio evanđelja, organizira i animira prevođenja cjelokupne Biblije, liturgijskih knjiga i Novog zavjeta Duda-Fućak čime pridonosi njezinoj recepciji kod širokog broja čitatelja. Posredno, pridonosi biblijskoj kulturi kod djece i mladih (Ilustriranoj Bibliji mladih), sudjeluje u izradi vjeronaučnih udžbenika te člancima s područja biblijske kateheze. Publicističko i homileutsko djelovanje: kroz pisanu riječ te novine, radio i televiziju. Nova evangelizacija; prepoznaje poticaje Pavla VI i Ivana Pavla II, u njegovu pisanju i radu možemo zamijetiti tipične odlike nove evangelizacije. Rad ima četiri glavna poglavlja:
Prvo poglavlje pokazuje njegovu važnu ulogu u razumijevanju i ostvarivanju Drugog vatikanskog koncila u domovinskoj Crkvi osobito glede prepoznaje važnost laičkog apostolata i poziva na svetost cijelog Božjeg naroda te praćenjem njegove uloge u raznim koncilskim i postkoncilskim inicijativama na području današnje Republike Hrvatske.
Drugo poglavje prikazuje Dudinu ulogu u postkoncilskom biblijskom pastoral na hrvatskom jeziku. Dva centralna dijela ovoga poglavlja prikazuju Dudino prepoznaje znak vremena, pastoralni „kairos“, kada s ograničenim mogućnostima, uspijeva organizirati i animirati zahtjevno prevođenja cjelokupne Biblije na hrvatski književni jezik te njegovu ulogu u razvijanju biblijske kateheze i izrade katehetskih udžbenika i priručnika.
Treće poglavlje pokazuje Dudinu homileutiku te njegovo djelovanje kroz pisanu riječ a kasnije kroz novine, radio i televiziju kojom je nastoji evangelizacijski doprijeti do što većeg broja ljudi prilagođujući svoj diskurs širokom krugu čitateljstva – slušateljstva – gledateljstva .
Četvrto poglavlje pokazuje kako Duda ovakvom svojom pastoralnom zauzetošću postaje jedan od prvih značajnih promotora nove evangelizacije u Hrvatskoj već i stoga što u njegovu pisanju i radu možemo zamijetiti nekoliko odlika koje su upravo tipične za novu evangelizaciju: sudjelovanje svih kršćana u procesu nove evangelizacije; evangelizacija povezana s kulturom; evangelizacija usmjerena prema kristijanizaciji Crkve i društva; otvorenost i korištenje novih načina evangelizacije, osobito medija.
Bonaventura Duda rođen 1924. u Rijeci, školovao se u Rijeci, Varaždinu, Zagrebu i Rimu a najveći dio života vezan je za Zagreb, Katolički bogoslovni fakultet te crkvu sv. Franje na Kaptolu 9 i franjevački samostana u kojem živi. U ovom radu prikazan je njegov teološkopastoralni i katehetski doprinos pod sljedećim vidicima. Koncilski: inkomporira misao Koncila u našu teološku misao i crkvenu praksu - važnost laičkog apostolata i poziva na svetost cijelog Božjeg naroda; razne koncilske i postkoncilske inicijative (Glas koncila, Teološko-pastoralni tjedan, Kršćanska sadašnjost). Biblijski pastoral: prepoznaje pastoralni „kairos“, sam prevodi dio evanđelja, organizira i animira prevođenja cjelokupne Biblije, liturgijskih knjiga i Novog zavjeta Duda-Fućak čime pridonosi njezinoj recepciji kod širokog broja čitatelja. Posredno, pridonosi biblijskoj kulturi kod djece i mladih (Ilustriranoj Bibliji mladih), sudjeluje u izradi vjeronaučnih udžbenika te člancima s područja biblijske kateheze. Publicističko i homileutsko djelovanje: kroz pisanu riječ te novine, radio i televiziju. Nova evangelizacija; prepoznaje poticaje Pavla VI i Ivana Pavla II, u njegovu pisanju i radu možemo zamijetiti tipične odlike nove evangelizacije. Rad ima četiri glavna poglavlja:
Prvo poglavlje pokazuje njegovu važnu ulogu u razumijevanju i ostvarivanju Drugog vatikanskog koncila u domovinskoj Crkvi osobito glede prepoznaje važnost laičkog apostolata i poziva na svetost cijelog Božjeg naroda te praćenjem njegove uloge u raznim koncilskim i postkoncilskim inicijativama na području današnje Republike Hrvatske.
Drugo poglavje prikazuje Dudinu ulogu u postkoncilskom biblijskom pastoral na hrvatskom jeziku. Dva centralna dijela ovoga poglavlja prikazuju Dudino prepoznaje znak vremena, pastoralni „kairos“, kada s ograničenim mogućnostima, uspijeva organizirati i animirati zahtjevno prevođenja cjelokupne Biblije na hrvatski književni jezik te njegovu ulogu u razvijanju biblijske kateheze i izrade katehetskih udžbenika i priručnika.
Treće poglavlje pokazuje Dudinu homileutiku te njegovo djelovanje kroz pisanu riječ a kasnije kroz novine, radio i televiziju kojom je nastoji evangelizacijski doprijeti do što većeg broja ljudi prilagođujući svoj diskurs širokom krugu čitateljstva – slušateljstva – gledateljstva .
Četvrto poglavlje pokazuje kako Duda ovakvom svojom pastoralnom zauzetošću postaje jedan od prvih značajnih promotora nove evangelizacije u Hrvatskoj već i stoga što u njegovu pisanju i radu možemo zamijetiti nekoliko odlika koje su upravo tipične za novu evangelizaciju: sudjelovanje svih kršćana u procesu nove evangelizacije; evangelizacija povezana s kulturom; evangelizacija usmjerena prema kristijanizaciji Crkve i društva; otvorenost i korištenje novih načina evangelizacije, osobito medija.
Bonaventura Duda was born in 1924 in Rijeka; he received his education in Rijeka, Varaždin, Zagreb and Rome; he has spent most of his life working at the Catholic Faculty of Theology and living in the Franciscan monastery next to the church of St. Francis in Zagreb (Kaptol 9).
This PhD thesis deals with the theological, journalistic and public work and speeches of Father Bonaventura Duda, OFM, through pastoral-catechetical aspect. The thesis covers the period from Bonaventura Duda's birth in 1924 to 2012 (actually October 11, 2012). This specific date was chosen since it is the 50th anniversary of the beginning of the Second Vatican Council which, as it's shown, has permanently marked Duda's theological work, both in the academic and practical sense.
Bonaventura Duda as a prominent Croatian Franciscan, member of the Croatian Franciscan province of Sts. Cyril and Methodius, theologian, biblicist, professor at the Catholic Faculty of Theology in Zagreb for many years, preacher, writer, poet and translator – to name only some of his functions – has had an important role in the life of the Church in Croatia in the second half of the twentieth century.
Since the author approaches his PhD thesis in a form of a monograph, the first chapter is actually Duda's biography put in the historical context of his lifetime. Duda is a well known person who has had a significant role not only in the Church, but also in the entire Croatian culture, especially when literacy is concerned, during the second half of the twentieth century, but there has not been an extensive study of his work and influence, so the author presents his life in total, searching for details from his early age, childhood and adolescence. He has worked within two different social and political systems (socialism in Yugoslavia and democracy in the Republic of Croatia) which influenced his writings. Duda's activities during the Homeland war in Croatia are analyzed as well. Merits of Duda's work within a team were shown in a number of biblical pastoral projects as well as in post-council initiatives. That was a good enough reason to introduce some of the persons he collaborated with, for example Marijan Jerko Fućak, Zorislav Lajoš, Tomislav Janko Šagi-Bunić, Josip Turčinović and Vjekoslav Bajsić. At the end of this section is a special chapter on Duda's work on canonization processes for several Croats who received the titles Blessed and Servant of God. These are, namely, Vendelin Vošnjak, Aleksa Benigar, Ante Antić, Alojzije Stepinac and Marica Stanković.
The second chapter is entitled Duda as a theologian and practitioner of the Second Vatican Council. The chapter discusses Duda's significant role in understanding and implementation of the guidelines of the Second Vatican Council in the territory of today's Republic of Croatia. The author studies Duda's written material and the emphasis put on the importance of the lay apostolate and the call to holiness of the people of God as well as Duda's role in a variety of council and post-council initiatives in the Republic of Croatia.
Due to so many details included in this chapter, the author analyzes it from several aspects within four topics. The first one deals with basic characteristics of the Council and its documents (especially Lumen gentium, Gaudium et spes and Apostolicam actuositatem) discussed in articles written by Duda. Dei Verbum as the dogmatic constitution on divine revelation is more discussed in the third chapter of the thesis since it is directly connected with Duda's biblical pastoral work. The second topic of this chapter covers Duda's articles on the importance of lay people as equal members of the people of God in the life and growth of the Church after Vatican II. Duda gradually “grows“ in this thought on lay apostolate so specific of the Second Vatican council. This is shown in his article Udio svih kršćana u Kristovu poslanju: svećeničkom, proročkom, kraljevskom (Role of all the Christians in the priestly, prophetic and kingly office of Christ) published in 1987 which is a summary and result of his earlier articles such as „Euharistija – čin božjeg naroda“ (The Eucharist – an act of the people of God), „Koncilska vizija Crkve“ (The Council vision of the Church) and „Opći poziv na svetost u Crkvi“ (The universal call to holiness in the Church). The article Role of all the Christian
U clanku autor izlaže znanstvene osnove pastoralne teologije
kao teološke discipline, koja se konfigurira kao teoretsko-prakticna
znanost. Pastoralna teologija ne bavi se samo ministerijalnim
...sveceništvom, nego Crkvom kao zajednicom vjernika te se
koncentrira na kršcansko spasenje i usredotocuje materijalni
objekt na crkveno djelovanje. Iznosi tako$er formalni objekt
pastoralne teologije, koji sagledava kroz prosudbu aktualnih
crkvenih zbivanja, o kojima reflektira s gledišta vjere. Autor
predstavlja dosadašnje metode pastoralne teologije te se na njih
kriticki osvrce. Na kraju clanka govori o znanstvenom karakteru
pastoralne teologije, s naglaskom na odnos teorije i prakse, te
razlaže teološku kvalifikaciju pastoralne teologije, koja se temelji
na principu inkarnacije.
Autor se služi teološko-pastoralnom metodom tzv. pastoralnog
raspoznavanja, a ujedno o toj metodi govori u clanku. Dolazi do
spoznaje da je pastoralna teologija kroz povijest trpjela zbog toga
što nisu bili jasno definirani objekt i metodologija. Pastoralno
djelovanje, ako kani biti djelotvorno, nužno mora imati jasnu
teološko-pastoralnu impostaciju.
