Postmoderna interpretacija stvarnosti kao konstrukta trajno posredovanog
diskursom ima dvostruku implikaciju. S jedne strane
diskurs ne samo što predstavlja stvarnost, on ju i pretpostavlja: postaje
...njezin nadomjestak (Baudrillard). Interpretacija stvarnosti
na ovoj razini implicira njezinu isključivo znakovnu konfiguraciju.
S druge strane samodostatnost diskursa pretpostavlja njegovu
nedovršenost: on je začet u čistoći razlike (Derrida) i stoga osuđen
na neautentično ponavljanje. Nemogućnost cjelovitog oblikovanja
stvarnosti na ovoj razini implicira nemogućnost sveobuhvatne
kritike stvarnosti. U ovom će se radu pokušati ukazati na one
subjektivne iskaze koji se posebnim, lokalnim zahvatima upliću u
već proizvedenu stvarnost i na taj način kritički provociraju načelnu
metajezičnost postmodernih implikacija. Esejistički fragmenti
Benjamina (Jednosmjerna ulica), Adorna (Minima Moralia) i
Spicera (Tri marksistička eseja), svaki na svoj način, postupcima
subverzije, inverzije i perverzije, uspijevaju sačuvati diskurzivnu
praksu od obveze neautentičnog ponavljanja povezujući tako putove
stvarne invencije s putovima moguće emancipacije.
Studija prikazuje umjetnost Katalin Ladik, jedne od najistaknutijih mađarskih spisateljica, iz kuta stvaranja neorganske metafore. Elaboracija obuhvaća i tumačenje vojvođanske, odnosno ...eksjugoslavenske neoavangardne scene, posebice stvaralačke podloge i povijest kulturnih međuodnosa Új Symposiona. Paralele su između hrvatske i eksjugoslavenske neoavangardne scene također važne. Studija analizira privatnu mitologiju, autonomna umjetnička djela, mističnu anarhiju Ladik iz aspekta perverznog, „nehigijenskog” i transgresivnog. Na kraju studija tumači radove mladih suvremenih autora; njihova razbijanja tropskih figura koja prouzrokuju slične vibracije kao u djelima Ladik.
