Posljednjih desetljeća koncept privrženosti mjestu privlači znatnu pozornost znanstvenika koji se bave transformacijama prostora, bilo da se fokus tematski usmjerava prema modernizacijskim, ...globalizacijskom ili tranzicijskom kontekstu. U ovom radu cilj je stoga razmotriti načine kojima je ovaj koncept istraživan u Republici Hrvatskoj te zaključke koji se iz toga mogu izvući. Na temelju pregleda relevantne literature u radu se osobito obrađuju tri teme. Prvo, tumače se nalazi istraživanja koja su se bavila procjenjivanjem važnosti koju građani Hrvatske pridaju različitim razinama teritorijalnih pripadnosti. Tako se dobiva uvid o privrženosti stanovnika Hrvatske lokalnoj razini u odnosu na nacionalnu i nadnacionalnu razinu. Iznose se rezultati istraživanja koji upućuju na različite implikacije pripadnosti lokalnoj sredini u različitim hrvatskim regijama kao i istraživanja koje upućuje na značajan udio ispitanika koji iskazuju deangažiranu privrženost kao oblik teritorijalnog identiteta. Drugo, razmatraju se različiti faktori za koje se pokazalo da utječu na iskazivanje privrženosti mjestu. Pritom se uočavaju određene razlike između emocionalne i funkcionalne privrženosti mjestu te se osobito tematizira koncept zavičajnoga grada. Treće, raspravlja se o odnosu između migracija i privrženosti mjestu te o konceptu višestrukih pripadnosti. Navedene teme istraživane su s jedne strane na populaciji mladih te s druge strane na primjerima sekundarnog stanovanja. Na temelju iznesenih nalaza donose se četiri zaključka prema kojima je u Hrvatskoj prisutna prilična izraženost emocionalne privrženosti mjestu, ali i da je emocionalna pripadnost redovito praćena određenim nezadovoljstvom stanjem u lokalnoj sredini ili bojazni što nosi budućnost. Također, postoje nalazi koji upućuju na manifestiranje višestrukih pripadnosti dok formirane tipologije privrženosti mjestu i teritorijalnih identiteta upućuju na različite dosege i značenja koja se pridaju konceptu na lokalnim razinama. Prikazani rezultati trebali bi značajno pridonijeti razumijevanju društvenog i identitetskog značaja mjesta, ali i omogućiti bolje sagledavanje društvenih transformacija kroz koje je prošla Republika Hrvatska u postkomunističkom razdoblju.
Iako se ne može govoriti o »izravnom i eksplicitnom« novozavjetnom utemeljenju posvećenoga života, na način na koji se isti danas poima, ne može se ni zanijekati da je Isusov život, onako kako nam ga ...prikazuju evanđelja, temelj života Bogu posvećenih osoba. Naime, Isusova konkretna egzistencija može biti definirana kao »posvećenje« jer, iako je Sin Božji (različitost), darovao je samoga sebe čovjeku (pripadnost). Tako u Isusu različitost i pripadnost postaju dar ljubavi za drugoga. U Prvom zavjetu govori se o Raheli koja umire rađajući svojega sina (Post 35, 16-20), a u Novom Ivan govori o Isusovoj smrti kao o porodu (Iv 16, 21); Isus umire rađajući novi narod, novoga čovjeka. Stoga biti »posvećeni« znači darovati vlastiti život da bi drugi imali život! Isus, kojega je Otac posvetio i poslao na svijet »da se svijet spasi po njemu« (usp. Iv 3, 17 i 10, 34-36), ljubio je svoje sve do ispunjenja (eis telos! Iv 13, 1). Umirući na križu preobrazio je smrt u život, tamu u svjetlost i kraj u novi početak. Na taj način Isusova smrt na križu postaje najviši i najočitiji znak njegova posvećenja. U ovom posvećenju život Bogu posvećenih osoba pronalazi smisao i cilj, nadahnuće i snagu. Doista, život u čistoći, siromaštvu i poslušnosti, koji posvećeni dragovoljno izabiru, ima smisla samo ako je dar ljubavi Bogu i čovjeku.
The nationality of ships as a point of contact to determine the applicable law for maritime liens has lost its importance, due, among other things, to the widespread use of open registries. The ...unification of legal rules relating to the registration of ships and to the determination of the applicable law for maritime liens has not sufficiently achieved its goals. As a result, the application of various points of contact from State practice does not contribute to the legal protection of the status of claimants to the maritime liens. Therefore, it is suggested to refer to the law of the closest connection for maritime liens through the application of the escape clause.
Frano
Marija Appendini dubrovački je Talijan, još jedan u nizu onih koji su hrvatski
jezik htjeli opisati i time usustaviti. Odmah nakon dolaska Dubrovačke
Republike pod francusku vlast, na ...talijanskome je jeziku 1808. godine izdao
gramatiku hrvatskoga jezika, tad nazvanoga ilirskim:
Grammatica della lingua
illirica
kako bi svijet upoznao s najsavršenijim jezikom od svih na svijetu.
Prethodile su mu druge štokavske gramatike (Kašićeva, Della Bellina, Tadijanovićeva,
Reljkovićeva, Lanosovićeva, Jurinova i Voltićeva), pa je imao prilike birati uzore,
a izabrao je Kašića i Della Bellu. Prvo izdanje
Gramatike
ima 360 stranica.
Podijeljena je u dva dijela, a najveća joj vrijednost leži u najopširnijoj
dopreporodnoj sintaksi. Bila je predmetom prijepora – kritika i pohvala
suvremenika, a kao jezični je priručnik popularna bila barem četrdesetak
godina. U radu se opisuje Appendinijevo poimanje hrvatskoga jezika i
predstavljanje njegova slovopisa. Autor
Gramatike
opisao je hrvatski izgovor
vrlo detaljno, uhom Talijana. Pritom je pokušavao uzeti u obzir višestrukosti
dijalektnih ostvaraja talijanskoga jezika (venecijanski, rimski) i hrvatskoga
jezika (dubrovački, bosanski, dalmatinski, istarski i kajkavski) – kako po
pitanju izgovora tako i po pitanju slovopisa. Appendinijevo tumačenje
slovopisnih pitanja bilo je relevantno znajući da je bio na čelu povjerenstva
koje je imalo za zadatak urediti grafijsko pitanje, a sastavljeno je na poticaj
austrijske Pokrajinske vlade, 1820. godine u Zadru.
Francesco Maria Appendini was an Italian Jesuit who adopted the Republic of Ragusa as his own country. He was appointed professor of rhetoric at the Scolopi College. In 1808 he published
Grammatica della lingua illirica
, Grammar of the Croatian language (at that time named Illyrian), which he wrote following the norms of the written Stokavian literature and existing lexicographical works. His Grammar is based on the Dubrovnik (Ragusa) dialect which he recommended as the norm for the Illyrian standard language. The preface is an apology of the Illyrian language and a list of major Slavic “dialects” (Russian, Polish, Bohemian, Illyrian). Appendini gives a critical survey of his predecessors – grammarians and lexicographers (Kašić, Della Bella, Tadijanović, Reljković, Lanosović, Jurin, and Voltić) and proposes a unified orthography. The first edition of his Grammar had 360 pages, divided into two parts, and its greatest value lies in the most extensive pre-Renaissance syntax. It was the subject of controversy as it was both criticized and praised by his contemporaries and as a language manual, it was popular for at least forty years. The paper describes Appendini’s understanding of the Croatian language and the presentation of its orthography. The author of the Grammar described Croatian pronunciation, as heard by an Italian, in detail. In doing so, he tried to take into account the multiplicity of dialectal achievements of the Italian language (Venetian, Roman) and the Croatian language (Dubrovnik, Bosnian, Dalmatian, Istrian, and Kajkavian) – both in terms of pronunciation and spelling. Appendini’s interpretation of orthography issues was relevant as he was the Head of the Commission appointed by the Austrian District Government in Zadar in 1820 and he task of the Commission was to regulate the orthographic issues.
Francesco Maria Appendini è un italiano di Dubrovnik, uno dei tanti che, con la visione di stabilire la lingua croata, l’ha, per cominciare, descritto. Subito dopo che la Repubblica di Dubrovnik passò sotto il dominio francese, nel 1808 pubblicò la grammatica della lingua croata (all’epoca detta illirica):
Grammatica della lingua illirica
, per introdurre al mondo la lingua più perfetta di tutte al mondo. È stato preceduto da altre grammatiche stokaviane (Kašić, Della Bellina, Tadijanović, Reljković, Lanosović, Jurin e Voltić), quindi ha avuto l’opportunità di scegliere modelli dei quali ha scelto Kašić e Della Bella. La prima edizione della
Grammatica
ha 329 pagine ed è suddivisa in due parti. Il suo valore maggiore sta nell’ampia sintassi, la più vasta delle grammatiche croate compilate nel periodo prima della standardizzazione. È stata pure oggetto di controversie – critiche e lodi dei suoi contemporanei – ma, da manuale di lingua, è stata in uso per almeno quarant’anni. Nell’articolo si descrive l’atteggiamento di Appendini verso la lingua croata e verso la sua grafia. L’autore ha cercato in dettaglio e obiettivamente di descrivere la pronuncia da parte di un parlante italiano, prendendo in considerazione i vari dialetti italiani (veneziano, romano) e croati (raguseo, bosniaco, dalmata, istriano e kaikaviano) – entrambi in termini di pronuncia e grafia. La sua argomentazione sulla questione della grafia era rilevante sapendolo a capo della commissione stabilita per regolare la questione grafica che è stata formata su iniziativa del governo provinciale austriaco, nel 1820 a Zara.
U grobu 134 na kasnoantičkom groblju na Štrbincima kod Đakova, datiranom od sredine 4. stoljeća do ranog 5. stoljeća, u kojemu je bilo pokopano dijete od 2 do 3 godine starosti, nađeni su sljedeći ...prilozi: bula od bakarne slitine, polumjesečasti privjesak od bakarne slitine, polumjesečasti privjesak od srebra, slabo sačuvano oglavlje (dijadema) načinjeno od tri približno kvadratne pločice od prozirnog žućkastog stakla koje su najvjerojatnije bile pričvršćene na podlogu od pozlaćene bakarne slitine, 65 perli od bjelkastog, plavog i zelenog stakla, narukvica od bakarne slitine, glineni vrč. Grob je prethodno bio objavljen u sklopu objave iskopavanja iz 2007. i 2008. na Štrbincima, ali bez detaljne rasprave o pojedinačnim nalazima. U ovome radu o tim se nalazima raspravlja s aspekta apotropejske i rodne uloge u grobnom kontekstu, sa zaključkom da je dijete najvjerojatnije bilo ženskoga roda, pokopano s velikom pažnjom i željom da mu se osigura najveća moguća zaštita u onostranosti.
Prispevek obravnava različne vidike regionalne identitete. Nastajajo in se ohranjajo tudi z družbenim delovanjem, ki poteka skozi različne dejavnosti družbenega življenja. Te se pogosto odvijajo v ...prostorsko zaokroženih območjih, povzročajo diferenciranost prostora in občutek skupne regionalne pripadnosti. Namen članka je nakazati vzroke regionalne identitete in kakšne so njene posledice v prostorskih strukturah. Ena izmed posledic je lahko tudi pojav identitetnih regij.
Doživljaj plaže kao teritorija rijetko je istraživano pitanje, posebno u hrvatskim okvirima. Ciljevi istraživanja bili su: konstrukcija upitnika „Teritorijalnost na plažama“ koji pokriva tri vrste ...teritorija po Altmanovom konceptu teritorijalnosti (1), utvrditi razlike u dimenzijama upitnika (tri vrste teritorija), u odnosu prema rodu, mjestu stanovanja, vrsti plaže te za vrstu zanimanja (2); utvrditi povezanosti između aspekata teritorijalnosti (latentnih dimenzija dobivenih faktorizacijom upitnika) i dobi te radnog staža (3). Usporedno istraživanje provedeno je na uzorku od 83 sudionika/ca (40 muškaraca i 43 žene) iz Dubrovnika, primjenom upitnika „Teritorijalnost na plažama“. Upitnik je uspješno konstruiran i pokazao je dobre metrijske karakteristike. Dobivene latentne dimenzije jasno reprezentiraju tri dimenzije subjektivne pripadnosti plažama: kao primarni, sekundarni i kao javni teritorij. U odnosu prema te tri dimenzije upitnika, nisu pronađene niti rodne razlike, niti statistički značajne povezanosti s dobi i radnim stažem. Također, plaže kao primarni teritorij češće doživljavaju stanovnici stare gradske jezgre (u odnosu prema onima koji žive na drugim lokacijama), odnosno oni koji se kupaju na „kultnim” gradskim plažama kao što su Danče, Šulić, Porporela i Bellevue.
Uvod: Etnička sakaćenja imaju antropološko značenje, kako u suvremenom tako i u nekadašnjem ljudskom ponašanju, ovisno o geografskim, religioznim i kulturnim čimbenicima koji znatno mogu pomoći ...forenzičnom stomatologu u postupku izrade dentalnog profila. Sakaćenje zuba i ukrasi na njima bili su, i još uvijek jesu, uobičajeni među mnogim etničkim skupinama i kulturama. Kroz povijest ljudskoga roda zdravlje zuba bilo je simbol mladosti, ljepote i snage, ali može imati i druga značenja. Sakaćenje zuba obilježje je mnogih nestalih kultura i prakticiralo se uglavnom tijekom religijskih rituala, u estetske svrhe i kao simbol pripadnosti određenoj socijalnoj skupini. No slični običaji i danas su uobičajeni u nekim područjima diljem svijeta. Materijali i metode: Članak je zapravo sustavni pregled literature o ritualnom sakaćenju zuba iz ranih 1960-ih, a uključeni su i podatci s PubMeda, Scopusa i Google Scolara. Istaraživanje je namjerno ograničeno na ritualno sakaćenje koje se može definirati kao bilo koje nepovratno narušavanje integriteta ljudskoga organizma učinjeno u ritualne svrhe i bez namjere liječenja. Zato su isključeni svi slučajevi pojedinačnih ili višestrukih samovađenja zuba učinjenih iz psihotičnih razloga te oralno sakaćenje djece jer se takva praksa u nekim etničkim skupinama smatra terapijskom. Zaključak: Spoznaje o promjenama na zubima nakon oralnoga sakaćenja važne su pri identifikaciji živih ili umrlih osoba, ili čak ljudskih ostataka jer odaju odgovarajuće informacije o etničkom i kulturološkom podrijetlu subjekta. U ovom članku navedena su i neka medicinskopravna stajališta o sakaćenju zuba, a namijenjena su doktorima dentalne medicine.
Osnovni cilj rada je izložiti problematiku utvrđivanja državljanstva u Hrvatskoj i Slavoniji u razdoblju od proglašenja Oktroiranog ustava do stupanja na snagu Zakona o stjecanju i gubitku ugarskog ...državljanstva, 1880. godine. U prvom dijelu ukratko se izlaže razvoj državljanstva od 1849. do 1880. godine. U nastavku se analiziraju nedostaci državljanskog prava s obzirom na utvrđivanje državljanstva, obrazlaže se teza o općinskoj pripadnosti kao osnovnom načinu utvrđivanja državljanstva i izlaže se problematika osoba nepoznate općinske pripadnosti.
The research aim was to assess the dynamics of the North Adriatic pastoral landscape (Ćićarija, Croatia) with regard to the coenological composition of grassland communities, and, more specifically, ...to: i) assess the current grassland mosaic from a coenological viewpoint; ii) assess the effects of management abandonment on grassland species composition, also taking into account, as a basis for comparison, data on pastoral communities collected in the past decades. To achieve the research aims, 73 phytosociological relevés were carried out; for each of them field data (altitude, aspect, slope, landform) and information on grassland management were collected. Multivariate analysis of phytosociological relevés led to the identification of four vegetation types (Danthonio-Scorzoneretum villosae, Carici humilis-Centaureetum rupestris, Brachypodium rupestre-dominated stands, and Anthoxantho-Brometum erecti), which were linked to landform and to grassland management. Comparison in terms of social behaviour type composition of the grassland communities surveyed in the present study with the ones surveyed in the past decades, highlighted that the current management (grassland abandonment, as well as low intensity grazing and not periodic mowing) is leading to a percentage loss of pasture and meadow characteristic species, in favour of successional and ruderal ones.
Namen raziskave je bil ovrednotiti dinamiko severnojadranske pašniške krajine (Čićarija, Hrvaška) predvsem cenološke sestavo travniških združb. Posebej smo želeli ugotoviti: i) trenuten travniški mozaik s cenološkega vidika, ii) spremembe opuščanja gospodarjenja na vrstno sestavo travnikov s primerjavo podatkov o pašnikih, pridobljenih v preteklih desetletjih. Naredili smo 73 fitocenoloških popisov in za vsakega od njih smo pridobili podatke o višini, legi, nagibu, krajinski obliki in informacijo o gospodarjenju. Z multivariatnimi analizami smo ugotovili štiri vegetacijske tipe (Danthonio-Scorzoneretum villosae, Carici humilis-Centaureetum rupestris, združbo z dominantno vrsto Brachypodium rupestre in Anthoxantho-Brometum erecti), ki smo jih povezali s krajinsko obliko in načinom gospodarjenja. Primerjava sestave zgradbe travniških združb glede na sinsociološko pripadnost vrst med današnjimi in starejšimi popisi je pokazala, da trenuten način gospodarjenja (opuščanje gospodarjenja, nizka intenziteta paše in le občasna košnja) vodi v izgubo značilnih vrst pašnikov in travnikov na račun vrst razvitejših sukcesijskih stadijev in vrst ruderalnih rastišč.
PDF
