Ključna riječ za razumijevanje takozvanih funkcionalnih, psihogenih odnosno neurotskih poremećaja jest histerija. Taj drevni medicinski pojam čiji se prvi tragovi pronalaze još u starom Egiptu, a ...koji kao dijagnoza postoji od 17. stoljeća u medicinskoj nozologiji, u modernoj je medicini preimenovan, počev od 1952. i DSM-1, a posebice revolucionarnog DSM-3 iz 1980., u mnoštvo naizgled nepovezanih
novih sindromskih dijagnoza raspoređenih u razne dijagnostičke kategorije što nazivamo „razbijanjem histerije“ kao okvira za razumijevanje neurotske patnje. Kao psihoanalitičari i psihijatri psihodinamičari držimo da je time nauštrb medicinskoj psihoterapiji otvoren put prema tvorbi beskrajnih bihevioralnih sindroma,
takozvanih poremećaja, bez psihogene etiologije. Psihoanaliza je i nastala kao psihoterapija histerije i razumjela ju je kao nitko dotad, a ni poslije. Daleko od toga da je psihoanaliza odgovorila na sva pitanja povezana sa zagonetkom imena „histerija“, a vjerujemo da će nam nove odgovore pružiti neuroznanost i neuropsihoanaliza.
Nadalje, držimo da je zadaća psihoanalitičara da održava histeriju „na
životu“ u medicinskim disciplinama koje su je se prelako odrekle i da trebamo biti u stalnom konstruktivnom dijalogu s njom, jer ona kao takozvana protejska bolest u svakom novom dobu mijenja kliničke slike, te da i dalje psihoterapijski liječimo histerike neovisno o dijagnozama i ideologijama pod kojima se skrivaju. Histerija nije, unatoč referenci na maternicu u nazivu, „ženska bolest“ nego je zastupljena u oba spola, a posebice i u pomodnim mnogobrojnim „rodovima“. U članku ćemo
raspravljati o povijesti te bolesti, njezinu mjestu u suvremenim psihijatrijskim klasifikacijama te o suvremenom psihoanalitičkom pogledu na nju.
Članak je ponešto prerađeno istoimeno priopćenje sa skupa Psihoterapija i nove tehnologije, održanom u Kliničkoj bolnici Vrapče u Zagrebu 1.6.2018. Ubrzani razvoj i najšira uporaba novih tehnoloških ...pomagala u komunikaciji predstavlja izazov u smislu promjena temeljnog psihoterapijskog okvira (settinga). Autor navodi promišljanja i pitanja nastala na temelju više od deset godina eksperimentiranja s terapijom online u vlastitoj kliničkoj praksi. Zaključak je da se supervizije na daljinu odvijaju bez ikakvih poteškoća, a okvir psihoanalitičke psihoterapije licem-u-lice se lakše održava u ovom novom obliku komunikacije tepareuta i pacijenta nego li onaj klasične psihoanalize na kauču, koji je ipak moguć u određenim uvjetima.
Ne bi trebalo upasti u zamku uspoređivanja psihoanalitičkih terapija u fizičkoj prisutnosti analitičara i analizanda sa onima „na daljinu“ u smislu što je bolje. To su jednostavno drugi mediji terapije pri čemu o ovom drugome imamo tek ograničeno iskustvo. Tehnologija u 21.
stoljeću nepovratno mijenja naše živote i modele komunikacije, što ni psihoanaliza ne može ignorirati ako želi opstati u „novom svijetu“.
Inspiriran radom Erica Santnera (1996, 2011) o političkoj teologiji i kraljeva dva tijela, u ovom radu propitujem političku teologiju filma, tj. kako drugo tijelo kralja, tijelo njegove moći, migrira ...u novo tijelo, tijelo naroda, te sablasno, u raznim tragovima, prati filmski način proizvodnje koji je obilježio dvadeseto stoljeće. U radu dovodim u imaginarnu vezu dva lika (jedan stvarni, drugi fiktivni) koji na određeni način utjelovljuju to migriranje: (1) sudca Daniela Paula Schrebera (čiji je autobiografski zapis mentalne bolesti, od trenutka kada je objavljen 1903., okupirao pažnju ne samo psihijatara i psihoanalitičara nego i raznih teoretičara), i (2) doktora Caligarija, hipnotizera u filmu Kabinet doktora Caligarija (red. Robert Wiene, 1920.), jednog od najpoznatijih junaka njemačkog ekspresionističkog filma, kako bih analizirao kako njihovi slučajevi utjelovljuju »sublimno rojalističko meso« u nacionalnim fantazmagorijama dvadesetoga stoljeća (koje se sve više vraćaju i u naše vrijeme u doba rastućeg populizma i brojnih teorija zavjere).
Prisutnost pojma empatija u Freudovim teorijskim spisima više je naznaka problema negoli cjelovit psihoanalitički koncept. Freud se više oslanja kad je u pitanju empatija na izvore iz lijepe ...književnosti i filozofije negoli na egzaktne znanstvene osnove (1 – 3). To čine i mnogi drugi autori iz različitih zemalja (4). Empatija kao pojam i teorijsko polazište s vremenom je bivala sve prisutnijom sastavnicom u psihoanalizi, da bi u self-psihologiji dobila bitnu ulogu i postala polazištem za mnogobrojna istraživanja u suvremenim psihološkim znanstvenim disciplinama. Rad koji predstavljam pokušaj je da se u tom smjeru približe glavni tokovi razvoja pojma i predmeta empatije.
Od samih početaka do danas psihoanaliza je suočena s problemom svojeg znanstvenog utemeljenja i sa svojom nejasnom pozicijom u svijetu znanosti. Problem znanstvenog utemeljenja analiziran je s ...obzirom na dvije kritike koje dolaze izvan psihoanalitičkog okruženja
i unutar njega. Analizom postojećih kritika prepoznate su dvije mogućnosti koje aktualno pridonose znanstvenom utemeljenju psihoanalize i psihoanalitičke psihoterapije te ujedno uvođenju istraživanja u psihoanalitičku i psihoterapijsku praksu.
Prva je mogućnost znanstvenog utemeljenja prepoznata u interdisciplinarnom pristupu putem kojeg psihoanalitički koncepti postaju pristupačni istraživanjima drugih disciplina znanosti uma, čime psihoanalitičke spoznaje postaju sastavnim dijelom njihova ukupnog
znanja. Druga je mogućnost prepoznata u suvremenim promjenama u određenju znanosti i novim trendovima u istraživanju koji uključuju kvalitativnu metodologiju. Uvođenjem kvalitativne metodologije omogućeno je prevladavanje podvojenosti uloga terapeuta i istraživača te ostvarenje mogućnosti da psihoanalitičari i psihoterapeuti uče o praksi putem svoje prakse, tj. istraživanjima vlastite prakse.
Catherine Malabou u nizu je knjiga snažnoj kritici podvrgnula psihoanalitički model uzročnosti. Cilj je ovog teksta izložiti njezinu kritiku psihoanalitičke uzročnosti, a potom kritizirati tu ...kritiku. Dva su načina za to: jakom kritikom kritike, koja nastoji pokazati kako Malabou nešto previđa u pogledu samih načela psihoanalitičke teorije zbog čega njezin napad ne pogađa metu ili slabom kritikom kritike, odnosno revizijom kliničkih slučajeva u svojstvu Malabouinog dokaznog materijala priloženog pažljivo pripremljenoj optužnici koju ona podiže protiv psihoanalize. Rad tvrdi da se slaba kritika njezine kritike, koja doduše ne ispituje načela, može pokazati problematičnija po njezin cilj negoli jaka kritika čime se izravno pokazuje suvremenu relevantnost psihoanalize. Od Malabou preuzima dvije ideje: onu da narušavanje psihičkog funkcioniranja otkriva mehanizme tog funkcioniranja te onu da se psihičke rane među sobom razlikuju samo po stupnju, a ne po vrsti. Potom se, na tragu Malabou, anosognozija uzima kao paradigma - pravi primjer i tek jedan od primjera psihičke rane. Nakon ispitivanja kliničkih slučajeva s dijagnozom anosognozije, zaključuje se kako anosognozija ne proturječi osnovama psihoanalize te ukazuje na potrebu zadržavanja, proširivanja i unapređivanja psihoanalitičkog modela uzročnosti, a ne na njegovo napuštanje.
Rad sagledava bunkerske sustave upisane u topografiju europskog kontinenta kao vrstu znakova koji označavaju rituale prijelaza iz jednog geopolitičkog i društveno-političkog stanja u drugo. Oni time ...funkcioniraju kao vrsta simbolizacije ratne traume, poput znakova koji ostaju urezani u kožu poslije rituala prijelaza kod „primitivnih naroda”. Uzimajući u obzir teze socijalnog psihologa Richarda Koenigsberga da postoji identifikacija ega pojedinca s formacijom nacionalnog ega te teze Sigmunda Freuda da je ego uvijek povezan s površinom kože, naglašava se uloga arhitekture kao proizvoda označavanja kože pri ritualima prijelaza. Danas, kad migranti prolaze pokraj bunkera iz Drugog svjetskog rata na hrvatskomađarskoj granici da bi se provukli kroz novosagrađenu ogradu s čeličnim žiletima, stvara se novi ožiljak na koži Europe, formira se njezin novi identitet, a društvo u cijelosti sudjeluje u ritualu prijelaza iz starog u još uvijek nepoznato novo.
U članku se analizira roman Mramorna koža Slavenke Drakulić. Težište analize temelji se na feminističkoj i psihoanalitičkoj teoriji pomoću kojih se interpretira zastupljenost tijela i tjelesnosti u ...romanu. Mramorna koža priča je o neobičnomu odnosu majke i kćeri koji kulminira njihovim ponovnim susretom nakon osamnaest godina, a radnja se iz kćerine perspektive retrospektivno vraća u njezino djetinjstvo. Tjelesnost je motiv na kojemu se temelji cijeli roman, a majka i kći na vrlo složen način postaju isto tijelo. Tijelo koje se manifestira kao javno tijelo, identitet, u odnosu na prostor i predmete, zazorno, nečisto, prokleto, lijepo, ljubomorno, strano tijelo, ranjivo, kao seksualni odnos, jezik, raspadanje ili brisanje identiteta. Sve su to tjelesne inačice koje čine sastavni dio priče o mramornoj koži ili o tijelu.
Članak analizira Rousseauovu upotrebu pojmova ljubavi prema sebi (sebeljublja), samilosti i samoljublja te njihov odnos prema modernim psihoanalitičkim pojmovima. Ljubav prema sebi dovodi se u vezu s ...Freudovim pojmom samoočuvanja; samoljublje je povezano s narcističkom veličajnošću i bahatošću, dok samilost ukazuje na sličnost s modernim konceptom empatije. Rousseauovo razlikovanje između navedena tri pojma u skladu je s temeljnom rasprom u psihoanalitičkoj teoriji: onoj između nagonskih i objektnih (relacionalnih) teorija. Rousseauova misao može se, predpsihoanalitički, protumačiti u smislu obuhvaćanja obiju strana: njegovo naglašavanje ljubavi prema sebi blisko je nagonskom individualizmu, dok bi samilost bila oblik objektnog odnosa. U konačnici, Rousseauov pojam ljubav prema sebi preklapa se s Kohutovim pojmom zdravog narcizma koji je središnji za razvoj ličnosti, budući da je odsutnost zdravog narcizma podjednako problematična kao i bilo koji patološki oblik narcizma (veličajni ili idealizirajući narcizam).
U tekstu se prvo razmatra koncept »neprijateljske kulture« (adversary culture) Lionela Trillinga. Nakon usporedbe s idejama H. Marcusea o »afirmativnom karakteru« i H. Arendt o »krizi« kulture, ...ukazuje se na različita tumačenja navedenog koncepta (R. Williams, D. Bell, I. Kristol, N. Podhoretz, J. Habermas). Potom se analizira Trillingovo viđenje odnosa između kulture i jastva, te uočava zaokret k filozofskoj kritici koji se u autorovim radovima odvija usporedno s postepenim distanciranjem od »neprijateljske« kulturne domene. Taj se zaokret prepoznaje kao simptom jednog šireg i dubljeg kretanja Trillingove misli – od književnosti i njenog kulturalno zasnovanog proučavanja, preko povijesti ideja, k »čistoj« filozofiji.
PDF
