Teritorijalna konsolidacija, kao jedan od alata u optimizaciji lokalne i regionalne vlasti, neovisno o tome povećava li se određeni teritorij spajanjemviše jedinica (amalgamiranje, defragmentacija) ...ili se smanjuje dijeljenjempostojeće, veće jedince u jednu ili više novih, manjih (fragmentacija), izaziva snažne rasprave i na lokalnoj (regionalnoj), odnosno subnacionalnojrazini, i na nacionalnoj razini. Predmet je ovoga istraživanja organizacija subnacionalne razine na području Europe, a glavni je cilj utvrđivanjetrendova u teritorijalnim reformama subnacionalne razine kao najosjetljivijim procesima u optimizaciji javnog sektora. U radu su najprije istraženepovijesne serije podataka o teritorijalnim reformama na području EU-27za razdoblje od 1960. do danas te su određena glavna razdoblja i poticajiprovedenih reformi. Nadalje, istražena je fragmentacija europskih državau posljednjih deset godina i izvedena je usporedba sa stanjem u Republici Hrvatskoj, kako bi se konačno u zadnjem dijelu istraživanja opisale iutvrdile provedene teritorijalne reforme na području europskih država uvremenskoj seriji od dvadeset godina počevši od 2000. Prikupljeni podaci,izvedena analiza i sinteza u završnom dijelu dovode do zaključka o recentnim trendovima u reformama temeljenim na teritorijalnoj konsolidacijiputem amalgamiranja, što je i glavni doprinos ovoga rada.
Territorial consolidation, as one of the tools in optimizing local and regional government, whether it increases a specific territory by merging multiple units (amalgamation, de-fragmentation) or decreases it by dividing anexisting larger unit into one or more new, smaller ones (fragmentation),triggers intense debates at the local (regional), or subnational level, as wellas at the national level. The subject of this research is the organization ofthe subnational government system in Europe, with the primary objectivebeing the determination of trends in territorial reforms of the subnationallevel, considered the most sensitive processes in public sector optimization.The paper initially examines historical data on territorial reforms in theEU-27 from 1960 to the present, identifying main periods and drivers ofimplemented reforms. Furthermore, the fragmentation of European statesin the last decade is explored, comparing it with the situation in the Republic of Croatia, ultimately describing and determining territorial reformscarried out in European countries over a twenty-year time frame startingfrom 2000 in the final part of the research. The collected data, the analysis and the synthesis in the final section lead to conclusions about recenttrends in reforms based on territorial consolidation through amalgamation, which constitutes the main contribution of this paper.
Osnovna svrha ovog rada je determinirati odrednice regionalnih dispariteta te
utvrditi čimbenike regionalne konvergencije i njihov doprinos smanjenju regionalnih
nejednakosti prema integracijskim i ...razvojnim skupinama u EU, a sve radi istraživanja
utjecaja navedenih nejednakosti na povećanje ekonomske i socijalne kohezije te izgradnju
unutrašnjeg tržišta. Raščlamba je započeta pregledom teorijskih postavki o problemima nacionalnog i
regionalnog razvoja od polovine 20. stoljeća do danas, a nastavljena objašnjavanjem
tipova i modela konvergencije s posebnim naglaskom na beta i sigma konvergenciju i
modalitete njihova mjerenja. Polazeći od postavke kako su regionalne neujednačenosti
veliko ograničenje skladnog gospodarskog razvoja, urađena je analiza regionalnih
nejednakosti u EU 15, EU 10 i EU 27 , a rezultati su potvrdili postojanje snažnih i
kompleksnih regionalnih nejednakosti. U starim zemljama članicama (EU 15) su izražene
nejednakosti izmeñu razvijenog sjevera i nerazvijenijeg juga, dok su u novim zemljama
članicama (EU 10) izražene nejednakosti izmeñu metropolskih i zapadnih regija s jedne
strane i istočnih regija s druge strane. Europsku Uniju (EU 27), uz napredak metropolskih
i regija jezgre, karakteriziraju snažne regionalne neujednačenosti izmeñu starih i novih
zemalja članica te opći zaostatak perifernih područja. Vrijednosti indeksa pokazuju kako
je nakon priključenja novih zemalja članica došlo do povećanja regionalnih nejednakosti i
smanjenja unutarnje kohezije, zbog čega je porasla ranjivost na asimetrične šokove.
Komparativnom analizom regionalnih politika u starim i novim članicama identificirane
su razlike u investicijama i prioritetnim ciljevima.
Provedena analiza meñuovisnosti razine BDP-a i komponenti istraživanja i znanja je
pokazala kako regionalni BDP ne ovisi o ulaganjima u R&D. Od svih testiranih
komponenti istraživanja i znanja najsnažniji utjecaj na razinu BDP-a ima broj zaposlenih
u znanosti i tehnologiji. Analizom meñuovisnosti komponenti istraživanja i znanja i stope
rasta BDP-a nije pronañena čvrsta i jednoznačna veza između navedenih komponenti. To
dokazuje kako komponente istraživanja i znanja nisu ključne odrednice regionalnog rasta,
već se na razini svake regije mogu determinirati jedinstveni nositelji rasta i razvoja.
Analiza regionalne konkurentnosti ukazuje kako su najkonkurentnije regije europske
jezgre i sjevera, a najnekonkurentnije regije južne i istočne periferije. Loši rezultati i
široko postavljeni ciljevi regionalne politike otvaraju prijepore između načela solidarnosti
i učinkovitosti te identificiraju nužnost snažne koordinacije na svim razinama upravljanja.
Iako su strukturna sredstva, zajedničke politike i pristup jedinstvenom tržištu polučili
određene pozitivne učinke na regionalni BDP i zaposlenost, evidentno je kako je izostao
sveobuhvatni napredak u zaposlenosti i unutarnjoj koheziji.
U sljedećem je koraku formuliran model regionalne konvergencije koji je potom
ekonometrijskim tehnikama testiran prema integracijskim i razvojnim skupinama.
Rezultati testiranja u svim promatranim integracijskim skupinama regija izdvajaju
investicije u industriju i grañevinarstvo, zaposlene u industriji, zaposlene u uslugama,
naknade zaposlenicima te produktivnost rada kao ključne determinante regionalne
konvergencije. Iako sve promatrane skupine regija ostvaruju beta konvergenciju, regije s
iznadprosječnim BDP-om brže sustižu ravnotežno stanje pa se vrijeme prilagodbe
siromašnijih regija ravnotežnom stanju produljuje. Rezultati testiranja konvergencijskog
modela u razvojnim skupinama izdvajaju investicije, dohodak privatnih kućanstava, bruto
dodanu vrijednost u industriji i produktivnost kao temeljne determinante konvergencije.
Suprotno mnoštvu teorijskih modela i postavki, rezultati dokazuju kako regionalna
konvergencija nije čvrsto naslonjena na komponente istraživanja i znanja, već se temelji
na mnoštvu drugih faktora snažno i nedvosmisleno ukorijenjenih u regionalne
gospodarske sustave. Nakon testiranja beta konvergencije pristupilo se utvrñivanju sigma konvergencije
kao pokazatelja kretanje regionalnih razlika. Regije EU 15 bilježe blagu sigma
konvergenciju do 2008. godine kada se zbog učinaka gospodarske krize nazire blagi
divergencijski pomak, dok regije EU 10 nakon priključenja ne ostvaruju jasne
konvergencijske niti divergencijske trendove. Prema razvojnim skupinama sigma
konvergencija pokazuje konvergencijske trendove u skupini regija cilja 1, dok se za ostale
skupine regija pronalaze divergencijski trendovi. Nove zemlje članice (EU 10)
konvergiraju zemljama tvrde jezgre (EU 15) na nacionalnoj razini, ali na regionalnoj
razini su sve izraženiji procesi divergencije izmeñu metropolskih i ostalih regija. Iz
provedenog istraživanja proizlazi kako bi se EU, zbog konstantnog povećanja pritiska na
financijske fondove i zajedničke politike, trebala više oslanjati na realizaciju unutrašnjeg
tržišta, a manje na trenutne programe i zajedničke politike.
Osnovna svrha ovog rada je determinirati odrednice regionalnih dispariteta te
utvrditi čimbenike regionalne konvergencije i njihov doprinos smanjenju regionalnih
nejednakosti prema integracijskim i razvojnim skupinama u EU, a sve radi istraživanja
utjecaja navedenih nejednakosti na povećanje ekonomske i socijalne kohezije te izgradnju
unutrašnjeg tržišta. Raščlamba je započeta pregledom teorijskih postavki o problemima nacionalnog i
regionalnog razvoja od polovine 20. stoljeća do danas, a nastavljena objašnjavanjem
tipova i modela konvergencije s posebnim naglaskom na beta i sigma konvergenciju i
modalitete njihova mjerenja. Polazeći od postavke kako su regionalne neujednačenosti
veliko ograničenje skladnog gospodarskog razvoja, urađena je analiza regionalnih
nejednakosti u EU 15, EU 10 i EU 27 , a rezultati su potvrdili postojanje snažnih i
kompleksnih regionalnih nejednakosti. U starim zemljama članicama (EU 15) su izražene
nejednakosti izmeñu razvijenog sjevera i nerazvijenijeg juga, dok su u novim zemljama
članicama (EU 10) izražene nejednakosti izmeñu metropolskih i zapadnih regija s jedne
strane i istočnih regija s druge strane. Europsku Uniju (EU 27), uz napredak metropolskih
i regija jezgre, karakteriziraju snažne regionalne neujednačenosti izmeñu starih i novih
zemalja članica te opći zaostatak perifernih područja. Vrijednosti indeksa pokazuju kako
je nakon priključenja novih zemalja članica došlo do povećanja regionalnih nejednakosti i
smanjenja unutarnje kohezije, zbog čega je porasla ranjivost na asimetrične šokove.
Komparativnom analizom regionalnih politika u starim i novim članicama identificirane
su razlike u investicijama i prioritetnim ciljevima.
Provedena analiza meñuovisnosti razine BDP-a i komponenti istraživanja i znanja je
pokazala kako regionalni BDP ne ovisi o ulaganjima u R&D. Od svih testiranih
komponenti istraživanja i znanja najsnažniji utjecaj na razinu BDP-a ima broj zaposlenih
u znanosti i tehnologiji. Analizom meñuovisnosti komponenti istraživanja i znanja i stope
rasta BDP-a nije pronañena čvrsta i jednoznačna veza između navedenih komponenti. To
dokazuje kako komponente istraživanja i znanja nisu ključne odrednice regionalnog rasta,
već se na razini svake regije mogu determinirati jedinstveni nositelji rasta i razvoja.
Analiza regionalne konkurentnosti ukazuje kako su najkonkurentnije regije europske
jezgre i sjevera, a najnekonkurentnije regije južne i istočne periferije. Loši rezultati i
široko postavljeni ciljevi regionalne politike otvaraju prijepore između načela solidarnosti
i učinkovitosti te identificiraju nužnost snažne koordinacije na svim razinama upravljanja.
Iako su strukturna sredstva, zajedničke politike i pristup jedinstvenom tržištu polučili
određene pozitivne učinke na regionalni BDP i zaposlenost, evidentno je kako je izostao
sveobuhvatni napredak u zaposlenosti i unutarnjoj koheziji.
U sljedećem je koraku formuliran model regionalne konvergencije koji je potom
ekonometrijskim tehnikama testiran prema integracijskim i razvojnim skupinama.
Rezultati testiranja u svim promatranim integracijskim skupinama regija izdvajaju
investicije u industriju i grañevinarstvo, zaposlene u industriji, zaposlene u uslugama,
naknade zaposlenicima te produktivnost rada kao ključne determinante regionalne
konvergencije. Iako sve promatrane skupine regija ostvaruju beta konvergenciju, regije s
iznadprosječnim BDP-om brže sustižu ravnotežno stanje pa se vrijeme prilagodbe
siromašnijih regija ravnotežnom stanju produljuje. Rezultati testiranja konvergencijskog
modela u razvojnim skupinama izdvajaju investicije, dohodak privatnih kućanstava, bruto
dodanu vrijednost u industriji i produktivnost kao temeljne determinante konvergencije.
Suprotno mnoštvu teorijskih modela i postavki, rezultati dokazuju kako regionalna
konvergencija nije čvrsto naslonjena na komponente istraživanja i znanja, već se temelji
na mnoštvu drugih faktora snažno i nedvosmisleno ukorijenjenih u regionalne
gospodarske sustave. Nakon testiranja beta konvergencije pristupilo se utvrñivanju sigma konvergencije
kao pokazatelja kretanje regionalnih razlika. Regije EU 15 bilježe blagu sigma
konvergenciju do 2008. godine kada se zbog učinaka gospodarske krize nazire blagi
divergencijski pomak, dok regije EU 10 nakon priključenja ne ostvaruju jasne
konvergencijske niti divergencijske trendove. Prema razvojnim skupinama sigma
konvergencija pokazuje konvergencijske trendove u skupini regija cilja 1, dok se za ostale
skupine regija pronalaze divergencijski trendovi. Nove zemlje članice (EU 10)
konvergiraju zemljama tvrde jezgre (EU 15) na nacionalnoj razini, ali na regionalnoj
razini su sve izraženiji procesi divergencije izmeñu metropolskih i ostalih regija. Iz
provedenog istraživanja proizlazi kako bi se EU, zbog konstantnog povećanja pritiska na
financijske fondove i zajedničke politike, trebala više oslanjati na realizaciju unutrašnjeg
tržišta, a manje na trenutne programe i zajedničke politike.
The main goal of this paper is to define
Temeljeći se na ideji konvergencije koncepata i modela koji se koriste za strateško planiranje u realnom sektoru prema primjeni u javnom sektoru cilj ovog rada je razmotriti moguća unapređenja ...standardnog procesa strateškog planiranja na području regionalne ekonomike i to posebno u
situacijskoj analizi kao početnoj fazi procesa. Sukladno navedenom u radu je izveden simulacijski model primjene kvantificirane SWOT/TOWS matrične analize. U modelu su primijenjene kombinacije dvije metode situacijske analize i to SWOT i TOWS matrica, te su dodatno uvedene metode Fokus grupe i Delfi analiza. U odnosu na standardne metode izrade strateških dokumenata i analiza u području planiranja regionalne ekonomike predloženi model naglašava povezanost alata područja realnog
sektora sa procesima strateškog odlučivanja javnog sektora, smanjuje se subjektivizacija situacijske analize uvođenjem Delfi metode s utilizacijom ekspertnih i neovisnih znanja što je i glavni doprinos ovog modela. Simulacijski model izveden u radu pokazuje zadovoljavajuće ishode, te bi u nastavku istraživanja bilo moguće model primijeniti u rješavanju realnih problema strateškog planiranja na području regionalne ekonomike. Ograničenja modela vezana su uz kvalitetu izvođenja fokus grupe
(uzorak, ekspertiza glavnog moderatora), odabir stručnjaka za Delfi analizu i moderiranje Defli metode, te na proces izrade opcijskih akcija u TOWS matrici. Nalazi iz procesa modeliranja, diskusija modela i otvorena pitanja vezana uz moguća daljnja istraživanja, a sve temeljno na ideji konvergencije alata strateškog planiranja realnog i javnog sektora, predstavljaju i očekivani glavni doprinos ovog rada.
Autor u svom radu promatra prostorne različitosti kao ishodište regionalnog razvoja te kroz neophodan proces delokalizacije prostornih sadržaja, promatra regije bez čvrstih granica između njih. Isto ...tako na tom principu nastoji dati definiciju turističke regije kao podsustava regionalne ekonomike kao znanstvene discipline, što podrazumijeva neophodne i nužne interregionalne odnose i delokalizacijske procese, i turističku regiju čini samo podsustavom Hrvatske kao turističke regije i ujedno podsustavom hrvatskog gospodarskog sustava. Turistička regionalna politika traži u sklopu ekonomske politike specifičan pristup, a što čini, prema teoriji sustava, samo podsustav hrvatske turističke
politike, odnosno podsustav regionalne ekonomske politike. Autor se kod turističkih regija priklanja teoriji ravnotežnog rasta u slučajevima gdje nema dobro razrađene koncepcije i strategije razvoja i jasno razrađene razvojne vizije i ciljeva. Isto tako se zalaže za teoriju velikog udara tamo gdje postoji razrađena i jasna vizija i neophodni razvojni dokumenti.
