U radu se prvi put predstavljaju smjernice ugarskoga ministra za zemaljsku obranu (domobranstvo), objavljene 1918. na hrvatskom jeziku u prilogu Mali Vijesnik službenoga glasila Vijesnik naredaba za ...kr. ug. domobranstvo, namijenjene sastavljanju povijesti pojedinih habsburπkih postrojba u Prvom svjetskom ratu, vodiËa po ratiπtima te biografskoga leksikona viπih Ëasnika. Smjernice se preliminarno stavljaju u kontekst πirega podruËja vojne povijesti, uključujući osobito njezinu memorijalnu sastavnicu, a uz prijepis iscrpnih Uputa za pisanje četnih povjesnica« donosi se i tumač manje poznatih izraza. Radno se može zaključiti da su vojni vrhovi Monarhije u ambiciozno zasnovanom odozdo — prema gore« pothvatu prikupljanja, obradbe i objavljivanja vojnopovijesnoga gradiva nastojali uravnoteæiti historiografsko-kritiËki, memorijalni i promidæbeni aspekt, i to na naËin koji bi umnogome i danas mogao biti metodoloπki relevantan. Podrobnija ocjena smjernica moÊi Êe se, meutim, donijeti tek kad se daljnjim istraživanjima u arhivima i knjižnicama Beča i Budimpešte točnije odredi njihov korpus, korpus prikupljenoga gradiva te korpus objavljenih povjesnica.
During the First World War songs played an extremely important role not only for the morale of the soldiers and as a means of political propaganda, but above all as a source of opinion and ...distraction. The aim of this article is firstly to present some examples of songs from the Great War, to highlight some of their dominant themes and to analyse their linguistic content with a special emphasis on the use of slang. The next part of the article focuses on the definition of the “argot des poilus”, that is the military jargon of the First World War soldiers, and on its role in the analysed texts. Several books and dictionaries devoted to this subject were published between 1915 and 1919, a time when everything concerning the soldiers and their experiences on the front, including certain aspects of their jargon, as popularised by the songs, was of special importance to the society of that period. This contributed to an in-depth analysis of military slang and to a greater openness towards slang studies in general. The paper also examines the functions of slang and jargon in the texts in question, and shows that two main types of language transfer were possible in this context. On the one hand, through songs or the press, slang words penetrated into the language behind the frontlines, and on the other hand, there are examples of literary creations that enriched the actual military jargon itself.
Tridesetletna vojna Igor Grdina
Stati inu obstati,
06/2019, Volume:
15, Issue:
29
Journal Article
Peer reviewed
Open access
Tridesetletni vojni (1618–1648) so sodobniki večinoma pravili »nemška vojna«, saj so bila njena osrednja bojišča na ozemlju Svetega rimskega cesarstva nemške narodnosti. Toda njen izbruh je povezan ...predvsem s posebnim položajem dežel češke krone v tej zapleteni državni strukturi. Karel IV. Luksemburški je v zlati buli leta 1356, ki je bila najpomembnejši »ustavni« dokument Svetega rimskega cesarstva, volilne kneze izbral tako, da je imel češki kralj – položaj, ki ga je obvladoval sam – veliko prednost pred vsemi drugimi. Dva od posvetnih volilnih knezov (saški, brandenburški) sta bila mejaša nosilca češke krone, ki je bil veliko močnejši od njiju. Trije cerkveni volilni knezi in posvetni volilni knez v Palatinatu na zahodu Cesarstva so bili zaradi ekspanzivne Burgundije tako rekoč obsojeni na navezanost na cesarja. Luksemburžani, ki so obvladovali dežele češke krone in s tem tudi položaj češkega volilnega kneza, so imeli obsežne posesti tudi na zahodu Cesarstva. Za vse volilne kneze na tem območju so bili velika opora in garant stabilnosti. Luksemburžani zaradi izumrtja v moški liniji niso mogli izkoristiti prednosti, ki jim jih je pri volitvah vladarjev Svetega rimskega cesarstva dajal položaj češkega kralja. Enako je mogoče reči tudi za njihove neposredne naslednike – zaradi kratkih vladavin (Albreht II., Ladislav Posmrtnik), zadržkov verske narave (Jurij Poděbradski) ali zaposlenosti z obrambo Ogrske pred Turki (Vladislav in Ludvik II. Jagiełłonski). Habsburžani pa so se v polni meri zavedali izjemnega pomena dežel češke krone v strukturi Svetega rimskega cesarstva po izdaji zlate bule Karla IV. Hkrati so lahko med vsemi volilnimi glasovi v elektorskem kolegiju sami prišli le do češkega. Zato bi odstavitev Ferdinanda II. s češkega prestola v času, ko se je potegoval za izvolitev za rimskega cesarja, utegnila povsem spremeniti ravnotežje v Svetem rimskem cesarstvu. Njegova nadomestitev s Friderikom V. Pfalškim, ki pa je bila povezana s posebnimi razmerami v deželah češke krone, kjer je bilo doseženo krhko ravnovesje med pripadniki različnih veroizpovedi, je protestantom dajala večino v elektorskem kolegiju. Tridesetletna vojna nikoli ni bila enotna; v različnih obdobjih je prizadela različne regije, prav tako pa je zaobsegla vrsto vzporedno potekajočih spopadov (špansko-nizozemskega, špansko-francoskega na različnih bojiščih od Italije do pirenejskega območja), ki se vsi niti niso končali z westfalskim mirom. Ta vojna sklepa obdobje klasičnih spopadov fevdalne dobe in začenja moderne vojne. Zlasti totalnost (uničevanje gospodarstva posameznih dežel) in absolutnost spopada, ki poteka na vseh ravneh (od oboroženega do propagandnega boja), kažeta pot v prihodnost vojskovanja. Dejansko sta prav absolutnost in totalnost vojne vodili do njenega razpada na vrsto vzporedno potekajočih oboroženih konfliktov, saj so v skrajni stiski posamezni vladarji in mesta iskali rešitev predvsem zase. To je vodilo do vrste nenavadnih povezav prek verskih ločnic v različnih obdobjih vojne. Tridesetletna vojna je bila velika preizkušnja mozaičnega reda, ki je Evropo ločeval od drugih, k imperialnemu monumentalizmu nagnjenih con planeta. Pokazalo se je, da je sestavljeni red tudi v novem veku vsaj najmanj slaba – če že ne tudi najboljša – rešitev za staro celino. Vojne dveh kraljev Ludvikov – XIV. in XV. –, Napoleona I. ter svetovna spopada 20. stoletja tega niso spremenili. Vera je bila brez dvoma emblem tridesetletne vojne. A potem ko je bojevanje postalo način preživetja in včasih celo bogatenja, so se predstave o njeni verski utemeljitvi in naravi vse bolj gubile. Vera je ob sklenitvi westfalskega miru v imenu presvete Trojice spet postala osrednja vodnica ljudi. Značilno je bila tako v katoliškem kot v protestantskem svetu druga polovica 17. stoletja čas okrepljene pobožnosti. Tudi zato je potem razsvetljenstvo lahko postalo skoraj stoodstotni kontrast svetu, kakršen je bil pred njim.
Temelji moderne šumarske znanosti i struke u Hrvatskoj (preporodno razdoblje) postavljeni su tijekom 19. stoljeća. U relativno kratkom vremenu tijekom druge polovine 19. stoljeća osnovano je ...Hrvatsko-slavonsko šumarsko društvo (1846), pokrenut je Šumarski list (1877), osnovano Gospodarsko-šumarskog učilišta u Križevcima (1860), usvojen Zakon o šumama za cijelu Austro-Ugarsku Monarhiju (1852), proveden „Zakon o imovnih općina u hrvatskoj i slavonskoj vojnoj Krajini“ (1873) i započela je s radom Šumarska akademija na Sveučilištu u Zagrebu (1898). Razdoblje je obilježeno i pojavom većeg broja stručno obrazovanih šumarskih stručnjaka koji su višu i visoku šumarsku naobrazbu stjecali u šumarskim učilištima u Hrvatskoj (Križevci) ili drugim europskim centrima. Među njima posebno se ističe Antun (Ante) Tomić rođen 1803. godine u Vinkovcima čije je djelovanje obilježilo sve nabrojane događaje u 19. stoljeću, a važne za hrvatsko šumarstvo. Iako se o djelovanju Antuna Tomića već pisalo i ranije (npr. Nenadić, Kerstenčanek, Piškorić i drugi) 220 godišnjica njegova rođenja dobar je povod za osvježiti sjećanje na Tomićev doprinos šumarskoj struci i hrvatskoj domovini. Prema tome cilj u ovom radu je prikazati Tomićevo djelovanje u kontekstu suvremenih izazova šumarske znanosti i struke. Antun Tomić završio je trogodišnje obrazovanje u Mariabrunnskom (Beč) šumarskom učilištu te je nakon vježbeništva obavljao odgovorne funkcije carsko-kraljevskog nadšumara u nizu pukovnija Vojne krajine. Paralelno se bavio znanstvenim radom te je iznio niz promišljanja o normalnoj drvnoj zalihi, razvoju šuma, modela uređivanja šuma i osiguranju potrajnosti šuma. Autor je organizacijskih reformi u šumarstvu Vojne krajine („Naputku za izlučenje imovno-obćinskih šuma u Krajini“ iz 1871. godine), osnivač i prvi predsjednik Hrvatskog šumarskog društva te vrstan šumarski stručnjak i znanstvenik koji svoje opsežno radno iskustvo pretače u primjenjive znanstvene radove iz gotovo svih područja šumarstva. Poveznica u svim radovima je očuvanje šuma te uspostava normaliteta i kroz normalitet potrajnost gospodarenja. Pri tome istančan Tomićev osjećaj za prirodnost očituje se u traženju preciznije prostorne stratifikacije šuma, preciznijeg utvrđivanja prirasta šume, fleksibilnijeg definiranja etata, većeg ulaganja u zaštitu i njegu šuma (posebno na narušenom (npr. krškom) staništu, a sve u cilju osiguranja potrajnosti gospodarenja šumama. Tomić sve nabrojane postavke uokviruje u svoju racionalnu metodu uređivanja šuma, tada vrlo naprednu kombiniranu metodu koja uvažava stvarno stanje i mogućnosti šuma. Pogledi Antuna Tomića na šumarstvo u temeljima su suvremene hrvatske šumarske struke, a težnja za uspostavom prostorno-vremenskog i strukturnog normaliteta šuma, time i potrajnost gospodarenja njima, trajan su izazov i cilj.
The foundations of modern forest science and practice in Croatia (revival period) were laid during the 19th century. In a relatively short time during the second half of the 19th century, the Croatian-Slavonic Forestry Society was founded (1846), the Forestry Journal was launched (1877), the Economic Forestry School in Križevci was established (1860), the Forestry Act was adopted for the whole Austro- Hungarian Monarchy (1852), the "Act on Property Municipalities in the Croatian and Slavonic Military Krajina" was implemented (1873) and the work of the Forestry Academy at the University of Zagreb began (1898). The period was also marked by the appearance of many professionally educated forestry experts who received higher education in forestry schools in Croatia (Križevci) or other European centres. Among others, Antun (Ante) Tomić, born in 1803 in Vinkovci, played an outstanding role. His activities marked all the listed events, important for Croatian forestry in the 19th century. Although about Ante Tomić's work it has been written before (e.g. Nenadić, Kerstenčanek, Piškorić and others), the 220th anniversary of his birth is a good incentive to refresh the memory of Tomić's contribution to the forestry profession and to the Croatian homeland. Accordingly, the aim of this paper is to present Tomić's activities in the context of contemporary challenges of forestry science and profession. Antun Tomić completed a three-year education at the Mariabrunn (Vienna) Forestry College in 1824, and after his internship, he held the responsible functions as the Imperial-Royal Chief Forester in a number of regiments of the Military Frontier. At the same time, he engaged in scientific work and presented a series of reflections on normal growing stock, forest development, forest management models and ensuring the sustainability of forests. He is the author of the organizational reforms in the forestry of the Military Frontier ("Instructions for the demarcation of estate-community forests in the Krajina" from 1871), the founder and the first president of the Croatian Forestry Society, and an excellent forestry scientist who translated his extensive work experience into applicable scientific works from almost all forestry disciplines. The common feature in all his works is the forests conservation and the establishment of normality, and through normality reaching sustainable management. At the same time, Tomić's keen sense for close-to-nature forestry is manifested in the search for a more precise spatial stratification of forests, more precise forest growth measurement, more flexible definition of allowed harvest volume, greater investment in the conservation and care of forests (especially in disturbed (e.g. karst) habitats). All those ideas, aimed at ensuring the sustainable management of Croatian forests, Tomić framed in his rational method of forest management, which was a very advanced combined method that takes the actual condition and possibilities of forests into account. Antun Tomić's views on forestry are the foundations of the modern Croatian forestry profession, and the aspiration to establish the spatiotemporal and structural normality of forests. Therefore, the sustainability of forest management stays a permanent challenge and goal.
EN: This paper is primarily focused on analyzing the share of the soldiers from Kotor in Venetian infantry units in Eastern Adriatic (Fanti oltramarini) in the 18th century. It is a result of years ...of research of the unpublished documents from the Archivio di Stato di Venezia (the lists made by the recruitment magistracy – Inquisitori sopra l’amministrazione dei pubblici ruoli). Based on these documents – the lists of infantry troops belonging to individual companies and regiments – the following fundamental aspects are analyzed: the method of entering particulars of the Kotor soldiers; their share in infantry and cavalry units; the timeframe of their military service (their mention in the documents); the share of the members of prominent noble families of Kotor among high-ranking officers (the Bolica, Buća, Paskvali and Vraćen families); the duration of their military service; and the dynamics of promotions in their careers. As the documents are very well preserved, the age structure of the Kotor infantrymen and their physical characteristics can also be analyzed. The final section of the paper analyzes the places where the lists of these infantrymen were made (Venice, Veneto, Dalmatia, Bay of Kotor and Greece) and the commanders of their regiments. And finally, the paper concludes that the Kotor soldiers constituted important part of the regional Eastern Adriatic regiments in the final century of the Serenissima. At the very end of the paper, a table including the names of all the hitherto known overseas infantrymen from that period can be found. HR: Središnji istraživački interes ovoga rada usmjeren je na proučavanje udjela Kotorana u mletačkim prekojadranskim pješačkim postrojbama (Fanti oltramarini) u 18. stoljeću, a zasnovan je na višegodišnjemu proučavanju neobjavljenoga arhivskog gradiva iz Archivio di Stato di Venezia (fond magistrature za novačenje Inquisitori sopra l’amministrazione dei pubblici ruoli). Tragom navedenoga gradiva, točnije popisa pripadnika pješačkih postrojbi unutar pojedinih satnija koje su činile dio pukovnije, raščlanjuju se temeljna problemska pitanja: način bilježenja kotorskih vojnika u izvoru, omjer uključenosti u pješaštvo i konjaništvo, vremenski okvir njihova djelovanja (spominjanja u izvoru), udio pripadnika zapaženih kotorskih plemićkih obitelji čiji su odvjetci imali visoke časničke činove (obitelji Bolica, Buća, Paskvali i Vraćen), trajanje (dužina) vojne službe i tijek napredovanja u karijeri. S obzirom na vrlo dobro sačuvano gradivo, promatra se i dobna struktura kotorskih pješaka te njihove tjelesne značajke. U završnome dijelu rada obrađena su mjesta popisivanja (Mletci, Veneto, Dalmacija, Boka kotorska i Grčka) tih pješaka i vojni zapovjednici koji su upravljali pukovnijama u kojima su oni spomenuti. Na kraju se zaključuje da su Kotorani bili zapažen dio regionalnoga korpusa vojnika zavičajem s istočnojadranske obale u posljednjem stoljeću opstojanja Serenissime. Rad završava tabelarnim pregledom svih do sada istraženih kotorskih prekomorskih pješaka u navedenome razdoblju.
Članek analizira odnos avstrijskega državnega aparata do umetnosti med prvo svetovno vojno. Zelo pomembno vlogo je imela cenzura, ki ji je uspelo nadzirati vsa po- dročja javnega in zasebnega ...življenja v avstrijski polovici monarhije, medtem ko je bilo upravljanje javnega mnenja v domeni Vojnega tiskovnega urada. Urad je izvajal nadzor nad umetniško propagando in tiskom, knjigami, razglednicami in drugimi javnimi mediji. V članku so analizirana področja dela urada in dejavnost umetniške skupine (Kunstgruppe), v katero so bili vključeni umetniki, ki so na svoj način spodbujali delo vojske; med njimi sta bila iz slovensko govorečih dežel Ivan Vavpotič in Luigi Kasimir. Seznam mobiliziranih umetnikov vsebuje tudi nekatera slavna imena svetovne umetnosti, na primer Oskarja Kokoschko in Egona Schieleja.
Istraživanje ovoga rada usmjereno je na proučavanje udjela Kotorana u profesionalnim mletačkim konjaničkim postrojbama (Croati a cavallo, Cavalleria Croati) tijekom 18. stoljeća. Rad je zasnovan na ...gradivu iz Archivio di Stato di Venezia (fond: Inquisitori sopra l’amministrazione dei pubblici ruoli) i nastavak je višegodišnjeg proučavanja problematike udjela Hrvata u mletačkim prekomorskim kopnenim postrojbama. U radu se analizira način bilježenja konjanika iz Kotora u navedenom izvoru, vremenski okvir njihova spominjanja, osobne (tjelesne) značajke vojnika, kao i mjesto njihova popisivanja te zapovjedni kadar jedinica u kojima su bili prisutni. Posebna pozornost u radu pridaje se udjelu kotorskih plemića koji su u postrojbama Cavalleria Croati obnašali prestižne časničke činove (članovi obitelji Buća, Gregorina i Paskvali). Iako su Kotorani pretežito bili prisutni u pješačkim postrojbama, njihov udio u mletačkom konjaništvu je izrazito zapažen, ponajprije radi činjenice da su neki od njih u vrijeme svoga djelovanja bili istaknuti akteri hrvatske i mletačke vojne povijesti. Stoga ovaj rad teži pridonijeti kako poznavanju povijesti grada Kotora i tamošnjih obitelji tako i vojne povijesti Boke kotorske i Mletačke Republike u posljednjem stoljeću njihova opstojanja u zajedničkoj državi.
Članek prikaže, kako se z osebnim spominom najlaže približamo kolektivnemu spominu. Takšno je tudi sporočilo francoskega umetnika Christiana Boltanskega (roj. l. 1944). Njegove instalacije sugerirajo ...tragično usodo žrtev druge svetovne vojne, in sicer tako, da so na njih razstavljeni predmeti, ki vzbudijo empatijo do kolektivnih spominov na osebni ravni prek čustvenega spomina (nošena oblačila, stare fotografije in knjige itd.). Na drugi strani platna nemškega slikarja Anselma Kieferja (prav tako roj. l. 1944) spomine na drugo svetovno vojno obudijo na podlagi kolektivnih (germanskih) mitov in osebnih spominov na povojni čas. V zadnjem delu članka avtorica obravnava opus slovenskega slikarja Zorana Mušiča (1909–2005), zlasti serijo del Nismo poslednji (1970–1987), ki jih je umetnik ustvaril na podlagi svojih bolečih izkušenj v koncentracijskem taborišču Dachau. Članek se zaključi z razmislekom o simbolni vrednosti umetnosti, o tem, ali simbolno vrednotenje neke umetnine zmanjšuje njeno konkretno vrednost.
U središtu istraživanja udio je vojnika s područja Neretve u mletačkim prekomorskim kopnenim postrojbama (pješaštvo i konjaništvo) u 18. stoljeću. Istraživanje je zasnovano na gradivu iz Archivio di ...Stato di Venezia (fond Inquisitori sopra l’amministrazione dei pubblici ruoli). U radu se obrađuje način spominjanja vojnika u izvorima, vremenski okvir njihova djelovanja, kao i razdioba prema uključenosti u pojedine vojne rodove. Posebno se naglašava da su u posljednjim godinama opstojanja Serenissime u profesionalne pješačke postrojbe uključivani i pripadnici teritorijalne milicije (cernide, krajine). S obzirom na to da su popisivači katkada donosili podatke o osobnim značajkama vojnika, ukazuje se na njihovu dob, trajanje službe, stas, boju kose i drugo. Ovdje razmatranim vojnicima zapovijedali su poglavito dalmatinski i bokeljski visoki časnici, te se o njima donose osnovni podatci. U radu se raščlanjuju mjesta djelovanja postrojbi u kojima su neretvanski vojnici popisivani (od Mletaka i Veneta, preko Istre, Dalmacije i Boke kotorske do Krfa). Zaključuje se da su vojnici s toga područja činili zapaženu regionalnu skupinu unutar brojčano snažnog korpusa hrvatskih vojnika u sastavu mletačkih kopnenih snaga. Na kraju rada donosi se tabelarni pregled svih do sada pronađenih i istraženih vojnika s ovoga područja.
Prav v trenutku, ko pišem te vrstice, iz Gaze prihajajo poročila in novice o grozljivem napadu na tamkajšnjo bolnišnico; kakršenkoli približno ustrezen opis, ki bi lahko artikuliral neizmerljivo ...tragedijo, ki jo je ta napad povzročil, pa tudi docela nerazsodno, nečlovečno in – povejmo kar naravnost – povsem noro odločitev za ta napad, se mi zdi v tem trenutku pravzaprav nemogoč. Omenjam pa ta dogodek kljub vsemu zato, ker historični trenutek, v katerem živimo, prikaže v vsej njegovi brutalnosti in krutosti. Tragedija, povezana z njim, je namreč le ena od mnogih travmatičnih posledic vojne med Hamasom in Izraelom, pri čemer to nikakor ni edina vojna, ki poteka ta trenutek; predsednica republike je na nedavnem Frankfurtskem knjižnem sejmu omenila, da se po vsem svetu trenutno odvija najmanj 55 spopadov, k temu pa lahko pripišemo še kar nekaj geopolitičnih konfliktov in napetosti, ki morda še niso prešli v stanje vojne, so pa zato vse bolj militantno nastrojeni. Vse to pritrjuje ugotovitvi Zale Dobovšek iz uvoda njene knjige Gledališče in vojna, da je namreč vojna »razdrobljeno, a permanentno zgodovinsko stanje« (12), da se je fenomen vojne »skozi tisočletja izkazal kot dominantna oblika življenja« (25) in da je človek »po vsej verjetnosti več časa preživel v vojni kot v miru« (prav tam). Prav zato se zdi, naj se sliši še tako cinično in žalostno, da je besedilo, ki ga je Dobovšek sprva pisala v okviru svoje doktorske raziskave, kasneje pa objavila še v knjižni izdaji pri založbi Mestnega gledališča ljubljanskega, izjemno relevantno in aktualno. Vtis je torej, da premislek o razmerju med gledališčem in vojno prihaja v pravem času.
PDF
