Shema bivanja Katunarić, Davor
Crkva u svijetu,
01/2024, Volume:
58, Issue:
4
Journal Article
Open access
U članku se etička razmatranja Marijana Cipre iz njegovog kasnog djela Misli o etici, kao i neke u etici uobičajene klasifikacije (tri tipa utemeljenja etike, kardinalne vrline, teološke kreposti), ...sagledavaju kroz jedan ontološki okvir koji nije eksplicitno proveden u samoj toj knjizi, naime kroz „shemu bivanja“ iz Ciprinog glavnog djela Metamorfoze metafizike. Prema njoj sadašnji trenutak znači točku moguće odluke između ponavljanja bivše nužnosti i kretanja k ozbiljenju svrhe buduće slobode. Pokazuje se da, za razliku od ostalih utemeljenja etike, tradicionalni platonički i kršćanski popis četiriju kardinalnih i triju teoloških vrlina može obuhvatiti sva tri ontološka „supertranscendentala“ i njima pripadne „moći svijesti“ pa je najprimjereniji toj Ciprinoj ontološkoj shemi.
Marijan Cipra's ethical considerations from his late work Misli o etici (Thoughts on Ethics), as well as some of the usual classifications in ethics (three types of ethics, cardinal virtues, theo-logical virtues), are viewed through the prism of Cipra's ontological "schema of becoming" from his first book Metamorfoze metafizike (Metamorphoses of Metaphysics) which sees the present moment as a point of possible decision between repeating the former necessity and moving towards the actualization of the purpose of future freedom. The traditional Platonic and Chris-tian list of four cardinal virtues and three theological virtues can include all three ontological "supertranscendentals", and it is therefore the most suitable ethics for Cipra's ontological schema.
The aim of the paper is to examine the persona of the historian based on the example of Mirjana Gross and using the theoretical framework of scientific personae. The latter was introduced in 2003 in ...an article by Lorraine Daston and Otto Sibum, who defined scientific personae as mediators between individual biography and social institution, and as a cultural identity that simultaneously shapes the individual and creates a collective with a recognizable and shared physiognomy. Following the work of Daston and Sibum, this paper elaborates of the concept of the persona of the historian by Herman Paul, which defines three approaches. The first approach studies the “scholarly” persona at the micro level, i.e., individual biographies. The second approach refers to the analysis of scientists within the framework of patterns and models of good scholarly conduct, de facto striving to establish an ideal-type model of persona as a universal category. Finally, the third approach is the meso-level approach, which views scientists as individuals whose actions are influenced by the time and place in which they operate, as well as their specific habits, virtues and skills. This framework relies heavily on the concept of “epistemic virtues” as crucial professional and personal characteristics that define the personae and set them apart from other practitioners of a discipline. Thus, the aim of this paper is to establish the persona of the historian Mirjana Gross by analyzing her writing on the theory and methodology of history, her observations of her own work, and her writings on history in general. The paper analyzes the modes in which the tasks and roles of historians and historical science in a society are understood, and how Gross observed her own role as a historian.
U ovom članku nastojim ponuditi sažet prikaz Spinozine filozofije politike i ocrtati mogućnosti njezine primjene u suvremenim raspravama unutar filozofije politike i političke epistemologije. Iako su ...Spinozini doprinosi političkoj misli kontinuirano zasjenjivani njegovom metafizičkom teorijom, važno je osvijestiti intelektualnu hrabrost uloženu u ovu ranu artikulaciju današnjih političkih truizama. Spinoza je, vođen realizmom izvedenim iz etičke teorije psihološkog egoizma, zacrtao temelje sekularizma, artikulirao razliku između društvenih funkcija znanosti i religije, uspješnost država izveo iz pouzdanih institucija i razboritih politika te odgovor na konfliktne interese – umjesto u neplodnim apelima na savršenu racionalnost pokušao pronaći u procedurama kanaliziranja egoističnih težnji u opće dobro. Članak je, radi preglednosti, podijeljen na tri poglavlja. U prvom poglavlju nastojim pokazati kako Spinoza, radi objašnjavanja logike ljudskog ponašanja u zajednici, svoju monističku metafizičku teoriju implementira u filozofiju politike. Spinozinu filozofsku misao sažeto smještam unutar intelektualne klime njegovih suvremenika, ocrtavam njegovo jedinstveno razumijevanje kontraktualizma i argumentiram u prilog njegovog metodološkog okvira političkog realizma kao optimalnog pristupa društvenoj zbilji. Drugo je poglavlje posvećeno jednom od središnjih pitanja Spinozine filozofije politike – pluralizmu društvenih vrijednosti i granicama javnog morala. Inherentno konfliktna narav društvenosti će, unutar Spinozinog metodološkog okvira, pretpostavljati različite kriterije za moralnu evaluaciju privatnih hijerarhija vrijednosti i javnog djelovanja primjerenog životu u zajednici. U zaključku nastojim sažeti pregledane teme i izložiti njihove ramifikacije za suvremene filozofske rasprave i suočavanje s političkom zbiljom.
ARISTOTELOVA "ARETOLOGIJA" Kaluđerović, Željko V.
Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu,
12/2014, Volume:
39, Issue:
1
Journal Article
Peer reviewed
Open access
Autor u radu razmatra Aristotelovu aretologiju, a prvo što ispituje je kontroverzno pitanje da li je vrlina nešto što dolazi po prirodi ili je prosto stvar običaja, konvencija i zakona, koji se ...protivno svemu nameću ljudskoj prirodi. Potom se istražuje Stagiraninova klasifikacija vrlina kao i njegovo centralno određenje vrline kao stanja s izborom, koja se nalazi u sredini u odnosu na ljude, određena logosom, i to tako kako bi je odredio razborit čovek. U tekstu se, zatim, analizira dvostruki položaj koji vrlina zauzima u Aristotelovim spisima, odnosno njena sredina s obzirom na ontološku dimenziju i izvrsnost ili krajnost imajući u vidu aksiološku dimenziju. Rezimira se, konačno, i Stagiraninov niz vrlina tj. njihove sredine, kao i korespondentne prekomernosti i nedostaci, koje su u relaciji prema različitim radnjama i osećanjima. Aristotel je, zaključak je autora, delujući na zalasku klasične epohe, unutrašnju diferencijaciju i slojevitost helenskog polisa pokušao da održi na okupu segmentiranim i spekulativnim istraživanjem vrlina, posebno pravednosti, kako bi došao do kohezivnog faktora partikularnih, posebnih i opštih interesa, i kompatibilnosti svih elemenata „etičke”, „ekonomske” i „političke” sfere življenja.
U radu se analiziraju glavne ideje Rousseauove filozofije odgoja, tj. glavni naglasci njegovoga odgojnog pristupa, posebice s obzirom na isticanje važnosti moralnoga odgajanja koje je izložio u djelu ...Emil ili o odgoju. Moralni odgoj, osobito kada je riječ općenito o odgajanju, vrstama, metodama i ciljevima odgoja, i danas ima presudno značenje, kako za čovjeka kao pojedinca tako i za čovjeka kao društveno biće. O odgoju ovisi kakva će netko postati osoba, tj. koje vrijednosti će zastupati i ostvarivati te kako će se odnositi prema drugim ljudima. Drugim riječima, o odgoju u najvećoj mjeri ovisi izgradnja osobnosti. Odgoj ili barem određena vrsta odgoja pretpostavlja se, ali i očekuje kao rezultat cjelokupnog odgojno-obrazovnog ili školskog sustava u nas, ali i svugdje u svijetu. No nije u potpunosti jasno o čemu točno govorimo kada govorimo o moralnom odgoju. Stoga analiziramo Rousseauov pristup fenomenu moralnog odgoja i propitujemo u kojoj mjeri je njegova misao aktualna i danas.
Prvi cilj ovog rada jeste da ispita odnos socijalno poželjnog odgovaranja (SPO) sa ARC tipologijom (Asendorpf-Robins-Caspi), koja polazi od pretpostavke o tri tipa ličnosti: rezilijentnom, ...hiperkontrolisanom i hipokontrolisanom i testira hipotezu o povišenim skorovima na SPO kod tipa rezilijentnih. Drugi cilj ovog rada je da ispita relacije SPO sa sedam bazičnih dimenzija ličnosti. U istraživanju je učestvovalo 1322 ispitanika (51.7% ženskog pola), starosti od 18 do 77 godina (AS = 33.63). Primenjena je IPIP simulacija skale Malo verovatnih vrlina (Mvv), kao upitnička operacionalizacija SPO, i skraćena verzija upitnika Velikih Pet plus dva, koji operacionalizuje sedam leksičkih dimenzija ličnosti u srpskom jeziku. Analiza latentnih klasa je sprovedena u zajedničkom prostoru dimenzija VP+2 i Mvv. Analizom su identifikovana tri tipa ličnosti: neadaptirani, rezilijentni i suzdržani. Rezultati idu u prilog pretpostavkama o relacijama SPO i tipova ličnosti, pri čemu tip rezilijentnih postiže umereno povišene skorove na SPO, tip suzdržanih prosečne skorove, dok tip neadaptiranih postiže umereno snižene skorove na SPO. Kako bi se ispitale relacije SPO sa dimenzijama ličnosti primenjena je univarijatna analiza kovarijanse, uz kontrolu pola, starosti i obrazovanja. Rezultati potvđuju nalaze prethodnih istraživanja o relacijama SPO sa dimenzijama ličnosti iz perspektive Petofaktorskog modela, ali takođe ukazuju na veliki značaj evaluativnih dimenzija za razumevanje SPO, koje su uz Savesnost i Ekstraverziju najbolji prediktori SPO.
U antičko doba od kada pratimo zahtjev za razvoj tijela i duha, bilo učenjem, vježbanjem, pa i dokolicom, dobar sportaš bio je onaj koji je posjedovao ne samo tjelesnu snagu nego i vrline. Vrline su ...se
stjecale poukom, vježbanjem i iskustvom. Možda u sportu, više nego u ijednoj drugoj ljudskoj djelatnosti, postoji želja da se podčinimo vrlinama. U radu se propituje je li kod osoba koje se bave sportom
pitanje participacije na vrlinama vezano za pitanje uspjeha. U antici i danas sport i sportski uspjesi
grade se na: hrabrosti, umjerenosti, pravednosti, poštenju, zajedništvu, dostojanstvu, prijateljstvu,
osjećaju dužnosti, humanosti što prepoznajemo kao sustav vrlina i moralnih načela. Neupitno je da
je pojam moći imanentan čovjeku, a u sportu se granice te moći testiraju. Koristeći metodu analize,
indukcije, a samim time i sinteze naizgled oprečnih mišljenja različitih autora, pokušalo se istražiti
„čuva“ li upravo sustav vrlina ovu moć u granicama moralnoga i je li sport platforma za afirmaciju
vrlina u antici i danas. Metodom komparacije potvrđena je hipoteza da je sport dobra platforma za
afirmiranje vrlina, što je dijelom prepoznatljivo i u postizanju vrhunskih rezultata.
Ključne riječi: sport, etika, vrline, moralna načela, moć
Socijalizacija je proces prihvaćanja specifičnih vrijednosnih sustava i stilova ponašanja karakterističnih za jednu skupinu ljudi. U svrhe profesionalne socijalizacije u sestrinstvu, ona se temelji ...na afektivnom učenju specifičnih vrijednosti i stajališta, a može biti formalna i neformalna. Sestrinska profesija kroz svoj povijesni razvoj koristila je brojne socijalizacijske metode kojima se prenosilo generacijsko iskustvo. Temelj socijalizacijskog procesa i afektivnog učenja uopće sadržava i uzornost pojedinaca (autoriteta, uzora) kao i specifične ideale (vrijednosti). Uz uzornost autoriteta, značajnu ulogu u socijalizaciji imaju i specifični simboli. Značaj simbola danas se zapostavlja, a odnosi se na sve materijalne prepoznatljivosti medicinskih sestara (uniforma, značka i sl.), pa i nematerijalne simbole – koji su određeni jedinstvenim terapeutskim odnosom koji medicinske sestre uspostavljaju s pacijentima (titula, specifične vrijednosti, suosjećanje, brižnost i sl.) Ističući težnju prema profesionalnoj autonomiji, teoretičari u znanosti o sestrinstvu verificiraju jedinstvena očekivanja prema medicinskim sestrama kako bi ih obrazovni i zdravstveni sustavi mogli poticati i formirati. Neupitan segment i socijalizacijski činitelj je uzornost onih koji imaju ulogu modela za nove generacije medicinskih sestara. Svoju uzornost temelje ne samo na profesionalnom izgledu u sustavu ophođenja prema pacijentima i suradnicima već i na sveukupnom ponašanju i opredijeljenosti za moralnost i rad.
„Cvijet kreposti“ ili „Fiore di virtù“ je moralno-didaktičko djelo nastalo u 14. stoljeću u Italiji. Sastoji se od 35 poglavlja pisanih bolonjskim vernakularom zbog čega je djelo bilo pristupačno ...širokom društvenom sloju. Izum tiska učinio ga je jednim od najpopularnijih europskih djela pučke književnosti u rasponu od nekoliko stoljeća tijekom kojih „Fiore di virtù“ biva prevođeno na nekoliko europskih vernakulara: francuski, španjolski, katalonski, njemački, grčki, rumunjski, armenski. Na slavenskom je prostoru djelo prevedeno na hrvatski, ruski i srpski jezik, koji je ujedno i najmlađi slavenski prijevod iz 1800. godine. U hrvatskoj je književnoj tradiciji „Cvijet kreposti“ bio posebice popularno štivo o čemu svjedoči činjenica da je očuvan na trima pismima: glagoljici, ćirilici i latinici, a to su ujedno i tri hrvatske redakcije „Fiore di virtù“ koje svoju slavu doživljavaju na razmeđu srednjovjekovnoga i renesansnoga književnog izričaja. I dok se glagoljska inačica nalazi u pet zbornika iz 15. i 16. stoljeća, najstarija ćirilska tek je djelomično očuvana jedino u „Libru od mnozijeh razloga“, dubrovačkom zborniku iz 1520. godine i sadrži uglavnom ona poglavlja koja pripadaju mlađoj proširenoj talijanskoj varijanti „Fiore di virtù“ koja u konačnici broji 41 poglavlje. Dubrovačkom zborniku nedostaje početak kojemu pripada upravo „Cvijet kreposti“, pa je stoga ovo djelo u ćirilskoj varijanti nepotpuno. „Cvijet“ je u „Libru“ pisan štokavskim narječjem i dubrovačkim govorom 16. stoljeća, ali sa znatnim oslanjanjem na starije glagoljske predloške, tj. s čakavskim i crkvenoslavenskim utjecajem. Leksik je „Cvijeta kreposti“ posebice zanimljiv jer pokazuje nekoliko jezičnih slojeva među kojima su najdominantniji: crkvenoslavenski (npr.: „lačanь“, „varovati se“, „rabь“, „mnieti“), romanski (npr.: „akvila“, „almanko“, „vicio“, „glotunia“, „žmuo“, „pedutь“), dubrovački (npr.: „mahnitacь“, „legati“, „parati“, „guvernati“). Uz razradu leksičkih osobitosti „Cvijeta kreposti“ u „Libru“ će pozornost dodatno biti usmjerena na bestijarijske odlomke koji slikovito vizualiziraju čovjekove mane i vrline, temeljne moralno-didaktičke odrednice ovoga djela. U tom smislu u radu ćemo se fokusirati na pojavnost šišmiša čija se povijesna demonizacija, prisutna i u „Libru“, ponavlja i danas kad šišmiša „optužujemo” za pandemiju koronavirusa. U kapitulu o grijehu putenom koji je očuvan jedino u „Libru“ šišmiš, odnosno „lilikь“ je optužen za blud, požudu, androginost i animalistička je predodžba ove ljudske mane.
Andrijica Šimić (Alagovac, 22. XI. 1833. – Runovići, 5. II. 1905.) najglasovitiji je hajdučki harambaša. Turski zulum i nepravda otjerali su ga u hajduke 1859. godine. Hajdukovao je 12 godina. Bio je ...plemenit hajduk i pobožan. Štitio je siromašne i žene te ih pomagao. U zoru 14. siječnja 1871. izdao ga je Ante Garac, kod kojega je tu noć spavao. Sedam ga je Garaca svezalo i predalo vlastima. Koncem srpnja iste godine osuđen je na doživotnu robiju. U koparskom je zatvoru sužnjevao do 16. prosinca 1901. godine, kada je carskom odlukom pušten na slobodu. Danima ga je mnoštvo naroda očekivalo na Splitskoj rivi. Kad je parobrodom iz Kopra stigao u Split, svugdje ga je dočekivalo i ugošćavalo mnoštvo naroda. Nije se osvetio svojim izdajicama. Andrijica je pripovijedao o svom hajdučkom životu pokazavši se vrsnim narodnim pripovjedačem. Umro je tri dana nakon svoga izdajnika Ante Garca. Počiva u groblju u Runovićima, a njegova kletva se ostvarila. Noge Andrijice Šimića iznad glave su Ante Garca. Šest godina nakon smrti Andrijice Šimića osnovan je HNK koji je zbog Šimićevih vrlina nazvan Hajduk.
PDF
