U ovom radu autor razmatra epistemološki status čuda, odnosno pokušava odgovoriti na pitanje o tome može li se ikada opravdano vjerovati u čudo na temelju svjedočanstva. U prvom redu, odgovor na to pitanje ovisi o tome jesu li čuda uopće moguća ako se definiraju kao narušavanja prirodnih zakona. Nakon definiranja čuda u prvom poglavlju rada, u drugom se poglavlju autor bavi metafizičkom prirodom čudesnih zbivanja, tj. pokušava odgovoriti na pitanje o tome jesu li čuda doista moguća s obzirom na određenost univerzuma prirodnim zakonima. Odbacujući metodološki naturalizam, autor zaključuje da su čuda moguća, te u četvrtom poglavlju, suprotno Humeu, pokazuje da je moguće opravdano vjerovati u čuda budući da opravdanje za testimonijsko vjerovanje ne ovisi samo o suprotstavljenoj dokaznoj građi, već i o pouzdanosti svjedoka. Jednom kada pobijanje koherentnosti svjedočanstava u prilog čudu postane jednako zahtjevno kao i pobijanje iskustva koja svjedoče u prilog zakonima prirode, čuda postaju teorijski prihvatljivo objašnjenje za nadnaravne fenomene.