Rad je razmatra pitanja uspostavljanja i razvijanja pedagoškog pluralizma u obrazovnoj politici i praksi u Srbiji u razdoblju od sredine 20. stoljeća do danas. Pod pedagoškim pluralizmom podrazumijevamo uvažavanje i afirmaciju različitih pedagoških koncepcija i pristupa u razvijanju teorije i prakse obrazovanja, odnosno njegovanje različitih teorijskih orijentacija u području obrazovanja, kao i omogućavanje i ostvarivanje alternativnih rješenja glede organizacije i funkcioniranja školskog i nastavnog rada u odnosu na dominantni model školovanja. U vrijeme jugoslavenskog socijalističkog sustava, koga karakterizira nepostojanje demokratskog političkog poretka i odsustvo njegovanja pluralističkih stavova i vrijednosti, izostao je i pedagoški (i školski) pluralizam. Povoljniji uvjeti za razvoj pedagoškog i školskog pluralizma u Srbiji stvoreni su u post-socijalističkom razdoblju. Nakon 90-tih godina 20. stoljeća otvorena je mogućnost osnivanja privatnih odgojno-obrazovnih ustanova, a od nedavno i vrtića i škola posebne pedagoške orijentacije (tj. alternativnih škola). Također, u proteklom razdoblju realiziran je veći broj projekata, programa i obuka usmjerenih ka unaprjeđenju kvalitete nastavnog i školskog rada, u okviru kojih se mogu prepoznati ideje i koncepti karakteristični za reformne pedagoške pokrete. Međutim, dojam je da se inicijative i napori kojima se podupire pluralizam u obrazovanju, a koji dolaze od znanstvene i stručne javnosti, kao i od prosvjetnih vlasti, odnose uglavnom na demokratizaciju i unaprjeđivanje kvalitete obrazovanja unutar javnog sustava školstva, a ne na promoviranje i podršku privatnom obrazovanju i/ili alternativnim pedagoškim koncepcijama u njihovom izvornom obliku.