Tijekom pandemije koronavirusa došlo je do značajnijih propitivanja ideje (ne)moći biomedicine i promjena u simboličkom, društvenom i radnom statusu medicinskih radnika. Društvena, ekonomska i zdravstvena kriza potaknula je redefiniranje odnosa prema biomedicini, zdravstvenom sustavu i medicinskim radnicima uslijed potrebe zajednice da nanovo osmisli i razumije koncept bolesti, ograničenih dosega liječenja, novih okolnosti umiranja i žalovanja, opasnosti, solidarnosti i sl. Na temelju etnografskog istraživanja s medicinskim radnicima u vrijeme pandemije, u tekstu se propituju višeslojne i katkada kontradiktorne predodžbe o medicinskim autoritetima i zdravstvenim radnicima u kontekstu pandemijske svakodnevice s fokusom na njihova iskustva promjena u radu i dnevnim rutinama, suočavanja s ljudskom patnjom i smrću u medicinskim ustanovama, ali i života izvan bolnica, u svakodnevici koja je bila u (ne)skladu s opasnostima koje su populaciji prijetile. Taking into account multilayered and sometimes contradictory ideas about medical authorities and medical workers, the authors establish a framework for a partial and limited ethnographic insight into the experiences of medical workers in their everyday lives during the pandemic, focusing on changes in their work and everyday routines, ways of coping with human suffering and death in medical institutions, as well as their approach to life outside of hospitals, in an everyday life that was in (dis)harmony with the dangers that threatened the population.