Sedamdesete godine 20. stoljeća predstavljaju svojevrstan zaokret u prikazivanju poratnih “egzemplarnih radnika”, udarnika i heroja rada čiji je primjer nadilazio okvire socijalističke industrijske proizvodnje. Od samog početka neodjeljivi od masmedijskog prikaza, dokumentarno-propagandnih filmova, poratni radni uspjesi na početku 1970-ih postaju svojevrstan caput mortuum, neupotrebljiv ostatak ranog socijalizma za “službene svrhe”. Sukladno takvu viđenju, predodžba udarničkog pokreta i udarnika novatora postaje atraktivan materijal za umjetnike filmaše koji, njihovom “ekshumacijom”, nanovo otkrivaju zaboravljenu ideju i od nje čine instrument kritike sustava koji ih je zagovarao, ali ne i samih najaktivnijih aktera pokreta. Posebice u Jugoslaviji, Poljskoj i Italiji redatelji Bahrudin Bata Čengić, Andrzej Wajda i Elio Petri radovima Slike iz života udarnika (1972.), Człowiek z marmuru (Čovjek od mramora, 1976.) te La classe operaia va in paradiso (Radnička klasa ide u raj, 1972.) resigniraju sam sukus radnog heroizma. Problem podizanja norme rada u privredi, “dobar i radostan” obiteljski život s nezaobilaznim kulturnim uzdizanjem te inkluzija radnika u politiku – neke su od dominantnih tema kojima autori filmova grade vlastitu, eklektičku, kritičko-apologijsku viziju udarničke prošlosti ili sadašnjosti.